Maja Salkić: SARTR kao savremeni prostor odgovornosti i hrabrosti

Sarajevski ratni teatar (SARTR) već decenijama zauzima posebno mjesto na kulturnoj mapi Bosne i Hercegovine. U emisiji Art Kvart razgovor direktorica SARTR-a i glumica Maja Salkić govori o protekloj teatarskoj godini, umjetničkim iskoracima, kulturi sjećanja, inkluzivnom teatru i izazovima vođenja javne kulturne institucije.

Godina intenzivnog rada 

Govoreći o protekloj godini, Salkić ističe da se ona može ocijeniti kao izuzetno uspješna, ali prije svega u kontinuitetu umjetničke vizije SARTR-a. Kako naglašava, teatar je nastavio davati prostor i priznatim autorima i autoricama, ali i mladima kojima je to bio prvi susret s profesionalnom scenom.

„Uradili smo zaista mnogo – imali smo sedam premijera, brojne reprize i gostovanja. To govori o jednoj snažnoj produkcijskoj energiji, ali i o potrebi da se stalno pomjeraju granice“, kaže Salkić.

Među najznačajnijim projektima izdvaja predstavu „Svijet i sve u njemu“, rediteljice Selme Spahić, prema romanu Aleksandra Hemona, zatim „Tri boje cvekle“ dramaturginje Nejre Babić, "Podrum" rediteljice Ajle Bešić koja je radila tekst Armina Behrema. Nakon toga realizirana je predstava „Za život cijeli“, zasnovana na historijskim činjenicama vezanim za Fudbalski klub Željezničar, u režiji Jasenka Pašića i u okviru autorskog tima SARTR-a. Uslijedila je i velika međunarodna koprodukcija s londonskim teatrom kroz „Cvjetove Srebrenice“, u režiji Lare Parmiani. Potom je realizirana predstava „Njih više nema“ u režiji Andreja Nosova, u koprodukciji s Hartefakt produkcijom. Na početku ove pozorišne sezone rađena je i predstava „Puls“, u režiji Ermina Brava, koja predstavlja drugu inkluzivnu predstavu.

„Svijet i sve u njemu“ – Velika teatarska imaginacija

Predstava „Svijet i sve u njemu“ obilježila je ne samo sezonu SARTR-a nego i širu teatarsku scenu u BiH. Salkić ističe da je riječ o izuzetno zahtjevnom projektu, kako produkcijski tako i organizacijski.

„To je velika predstava u svakom smislu – od scenografije i kompleksnosti Hemonovog teksta, do svega onoga što se događa na sceni. Osvojila je gotovo sve nagrade na festivalu MESS, što nam posebno znači jer smo kao teatarska kuća historijski vezani za taj festival“, navodi ona.

Predstava je, dodaje, nastavila život i izvan granica zemlje, kroz gostovanja na festivalima u Evropi, Zenici i na Brijunima, gdje je igrana na otvorenom, u ambijentu koji je podsjećao na filmski set pod zvjezdanim nebom.

Teatar sjećanja i odgovornost prema Srebrenici

Jedna od centralnih tema razgovora bila je kultura sjećanja i obilježavanje 30. godišnjice genocida u Srebrenici. Salkić naglašava da SARTR tu odgovornost osjeća duboko, imajući u vidu vlastito porijeklo i okolnosti u kojima je teatar nastao.

„Mi smo već dvije godine unazad planirali program koji će biti posvećen toj godišnjici. Kao pozorište koje je nastalo u ratnim okolnostima, imamo odgovornost da se bavimo kulturom sjećanja i da govorimo u ime onih koji su marginalizirani ili ne mogu govoriti. Zbog toga smo od samog početka započeli pregovore s ciljem da se o toj temi govori i van granica BiH“, ističe ona.

U tom kontekstu nastale su predstave „Cvjetovi Srebrenice“ i „Njih više nema“, koje su, pored Tuzle i Sarajeva igrane i izvan BiH – u Londonu, Pizi, Oslu i Beogradu a gostovanje u New Yorku Salkić opisuje kao izuzetno emotivno iskustvo. „Oko 60 posto publike činili su ljudi koji nisu s našeg govornog područja. Reakcije su bile snažne, emotivne i na drugačiji način nakon premijera u Beogradu i Sarajevu. To potvrđuje da je zanimljivo pozorište u ovom dijelu svijeta i da imamo mnogo toga da kažemo“, naglašava ona.

Govoreći o reakcijama publike u Beogradu, Salkić ističe da je predstava vrlo dobro primljena. „Mogla bih reći da je na sličan način doživljena kao i u Sarajevu – veoma emotivno, uz jasne historijske činjenice. Ipak, predstava govori i o rastancima, nedostajanju i tuzi, što je čini univerzalnom pričom. Kada napravite dobru predstavu, ona može komunicirati sa svakim prostorom.“

Inkluzivno pozorište kao etička obaveza

Posebno važan segment rada SARTR-a u posljednjim godinama je inkluzivni teatar. Salkić smatra da danas pozorište ne može biti samo predstavljačka umjetnost, već mora aktivno učestvovati u društvenim procesima.

Ona naglašava da nije dovoljno samo govoriti o marginaliziranim grupama. Važno je da im se da prostor, da oni sami budu na sceni, da dijele umjetnički čin s profesionalcima.

Predstave „Up and Down“, realizirana s članovima Udruženja ‘Život sa Down sindromom’ gdje oni jednako dijele scenu sa profesionalcima i govore o svojim stavovima prema svijetu te „Puls“, nastala u saradnji s Udruženjem gluhih i nagluhih Kantona Sarajevo, koja govori o tome na koji načih gluhi i slabočujni mogu da osjete muziku, primjeri su takvog pristupa.

Sarajevo Theatre Showcase – Umrežavanje i razmjena

Govoreći o Sarajevo Theatre Showcaseu, Salkić ističe da taj format sam po sebi nije novina u teatarskom svijetu, ali da je njegova posebnost u izlasku izvan lokalne teatarske scene.

„Showcase postoji u različitim teatarskim sredinama, ali naš cilj nije bio da govorimo samo o zatvorenoj teatarskoj sceni u Sarajevu, već i izvan BiH i regiona“, naglašava Salkić.

Posebno važnim Salkić ističe uvezivanje mladih generacija i profesionalaca, kao i direktan kontakt sa međunarodnom teatarskom scenom. Sarajevo Theatre Showcase, dodaje, omogućio je dolazak velikog broja predstavnika pozorišta iz Njemačke, Francuske, Velike Britanije, Italije, Španije, ali i drugih evropskih zemalja, koji su kroz direktnu komunikaciju i prezentaciju novih projekata imali priliku da se upoznaju s aktuelnim teatarskim praksama na prostoru Balkana.

Posebno ističe program Atelje, koji mladim autorima i dramaturzima omogućava razvoj tekstova uz mentorsku podršku i njihovu prezentaciju pred međunarodnim teatarskim profesionalcima.

Između umjetničke vizije i društvene odgovornosti

Govoreći o kriterijima prema kojima se biraju predstave, ističe da izbor nije isključivo ličan, već da se temelji na jasno postavljenim profesionalnim i društvenim okvirima. Kako objašnjava, svaki direktor koji se prijavljuje na konkurs za rukovođenje pozorišnom institucijom dužan je predstaviti četverogodišnji plan rada, što je bio i njen polazni osnov.

Međutim, dodaje da pozorište ne može ostati izolirano od stvarnosti. Globalna politička i društvena zbivanja, koja se mijenjaju iz dana u dan, nužno utječu i na umjetničke odluke. „Ne možete ostati slijepi i gluhi na ono što se dešava oko nas. Logično je da u određenom trenutku reagujete na promjene i nedaće, pa smo tako ulazili u neke predstave i bez dugoročnog planiranja“, objašnjava.

„Cilj je bio da ugostimo umjetnike koji su se našli u ratnim okolnostima, poput Uktrajine i Palestine, prisjećajući se tema koje su i nama bile bliske prije tridesetak godina, kada je i nas na sličan način prihvatala evropska teatarska scena“, ističe.

Filozofija SARTR-a - Antiratni krik sa scene

Govoreći o identitetu SARTR-a, Salkić naglašava da je riječ o teatru koji njeguje „male priče“ i „malog čovjeka“, ali u univerzalnom i snažnom umjetničkom okviru.

„Često nas pitaju zašto ‘ratni’ teatar. Mi smo, zapravo, najveći antiratni krik sa scene. Naša odgovornost je da prenosimo poruke mira, hrabrosti, slobode i empatije“, kaže ona.

Odgovornost umjetnika, prema njenim riječima, podrazumijeva profesionalnost, disciplinu, ali i hrabrost da se govori o temama koje tište društvo kao i o snovima koje sanjamo.

Granice umjetničke slobode

Govoreći o granicama umjetničke slobode, ističe da se pitanje cenzure danas često tematizira, posebno na evropskim scenama, ali da kod nas ona nije izražena u klasičnom smislu. „Ostaje pitanje da li je riječ o stvarnoj slobodi ili o autocenzuri“, navodi.

Dodaje da pozorište djeluje u prostoru otvorenosti i slobode, ali uz jasnu svijest o odgovornosti. „Znamo da postoje određeni okviri i da ne smijemo povrijediti one koji su u potrebi i koji su drugačiji“, naglašava, ističući poseban senzibilitet prema manjinama i ugroženim članovima društva.

Izazovi vođenja javne institucije

Vođenje teatarske institucije, priznaje Salkić, neminovno nosi i političku dimenziju.

„Vođenje teatra je i politički koliko i umjetnički posao. Ne bih voljela da je teatar uslovljen politikom, ali on to neminovno jeste, s obzirom na to da smo javna institucija koja ima svoje zakonitosti.

Zakoni postoje, ali sve zavisi od toga ko ih sprovodi i na koji način. Ukoliko se dosljedno provode i poštuju, onda je lakše funkcionisati. Međutim, mislim da još uvijek nismo došli do nivoa u kojem se, unazad trideset godina, kontinuirano prati rad institucija i u njih sistemski ulaže, kako bi se stvorio okvir u kojem umjetnički čin može doći na scenu.

Prije svega govorim o infrastrukturi – o ulaganju u infrastrukturu institucija, u administraciju, u zakonitosti i pravilnike, u sve ono što vam daje preduslov da umjetničko djelo uopće realizujete. Nije jednostavno, ali se morate prilagoditi načinu poslovanja, pratiti tokove i boriti se za njih. Borba je, u svakom slučaju, primarna riječ kojom bih opisala spoj politike i teatra.“

Također naglašava upornost kao najveću lekciju, odnosno sa svih strana ‘napadati’, tražiti odgovore, stalno podsjećati i upozoravati šta je sve potrebno da bi jedna institucija opstala. „Na to treba gledati kao na ulaganje, ne samo u određenu instituciju, nego u društvo u cjelini. Jer ako želimo zdravo društvo, na ispravnom putu, i ako želimo da možemo civilizirano komunicirati, onda moramo mnogo više ulagati u kulturu.“

Glumica i direktorica – Lični balans

Pored vođenja Teatra, Maja Salkić ostala je i aktivna glumica. Iako priznaje da danas igra manje nego ranije, scenu doživljava kao prostor odmora i lične ravnoteže.

„Rad na sceni za mene je meditacija. To je podsjetnik zašto sam uopće u ovom poslu“, kaže ona, izdvajajući iskustvo rada na predstavi „Oslobođenje Sarajeva“ kao posebno važno.

U kontekstu izgradnje kvalitetnog ansambla, Salkić naglašava da su uvijek bili mali ansambl ali da od početka djeluju kao jedna porodica i snažna profesionalna zajednica. „Otvoreni smo za saradnju, posebno sa mlađim kolegama, i jedni drugima pomažemo i profesionalno i privatno.“

Pogled unaprijed - Mladi autori i novi iskoraci

U narednom periodu SARTR nastavlja s radom s mladim rediteljima i rediteljicama, novim koprodukcijama i drugim izdanjem Sarajevo Theatre Showcasea.

Luka Jovanov će raditi tekst Teodore Marković, dok će Isidora Ratković imati svoju prvu pozorišnu predstavu“, najavljuje. Posebno je zadovoljna što će Šejla Kamerić ostvariti svoj prvi pozorišni izričaj u BiH, radeći postavku novele kao polaznu tačku za njen pozorišno-vizuelni performans.

Među planiranim projektima je i plesna predstava „From Bosnia with Love“, u okviru projekta Danube Dance Alliance, koju SARTR priprema sa partnerima iz Slovenije, Hrvatske i Srbije. „Oživljavamo prostor Bentbaše, a predstava će naravno igrati i dalje u SARTR-u, ali ovo je nešto veoma inovativno i drugačije za naš teatar“, zaključuje.

federalna.ba