Tuzlanski kipar Franjo Leder: Kad bismo barem pronašli anđele njegove Lede

Dragiša Trifković, autor serijala Tuzlanski vremeplov, sa željom da pribilježi tuzlansku kulturnu baštinu. još 1981. godine je napisao da je grad dužan Franji Lederu. Od toga je prošlo skoro pola vijeka.

Koliko li smo sad dužni? Predužni? Toliko da bi nam mogli zaplijeniti sve u čemu uživamo. Često čujemo tu činjenicu da su nam umjetnici davali, a da mi ništa njima nismo davali za uzvrat. Naravno, ne mora biti sve doslovan poklon. Mogli smo im, na primjer, dati osnovno poštovanje.

Ako na kapiji nečije avlije slučajno ugledate anđele umjesto gipsanih lavova, prijavite da ste napokon pronašli nestale skulpture Franje Ledera. Jer već godinama njegova centralna statua Božica Leda stoji sama u fontani. Anđele, originalno raspoređene na četiri čoška, ukrali su - jer ružno je i pogrešno reći građani - neandertalci i neotesanci. Lako je uzeti od onih koji ne mogu da se brane. Jer šta će kip? Ustati i boriti se?

Franjo Leder je bio prvi akademski kipar iz Tuzle. Završio je Kraljevsku akademiju za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu dvadesetih godina 20. vijeka, pa se vratio u Tuzlu da rodnom kraju pokloni svoje umijeće. Radio je i kao profesor i nastanik u više gradova Bosne i Hercegovine.

A da nije bilo Drugog svjetskog rata, njegova djela bi bila na svakom koraku i u svakoj većoj gradskoj instituciji. Ali život pravi simboličke krugove i u najvećem besmislu. Dokumenti kažu, njegova bista inženjera Bogdana Đukića, nastala prije rata, smatrala se njegovim najuspjelijim djelom.

A njegovo najpoznatije djelo do danas, koje je vidio svako ko je Tuzlom ikad prolazio, nastalo je iz ponovnog umjetničkog susreta njih dvojice. U izgradnji takozvanog Mosta s kipovima Bogdan projektuje, Franjo dotjeruje i dodaje četiri kandeladera.

Bogdan Đukić je bio među prvim žrtvama fašističkog terora 1941. godine, jer su fašisti vjerovali da se ubijanjem uglednih ubija i čitav narod. Tako su oni za sebe već ostavili obogaljenu kulturu i umjetnost. Ali da se razumijemo, ovi su kipovi i rušeni, obarani u Jalu čak i prije ratnog čina. Pa ih je Franjo iznova krpio, popravljao, čak i tražio pomoć svojih učenika da mu donose glinu. To je ispričao Nijaz Alispahić i dodao kako se iznova divio - kako tako mali čovjek napravi tako ogromnu figuru diva.

I eto, nekako samo tako, Đukić i Leder, svaki zaboravljen na svoj način, ostadoše zajedno. Da čine razglednicu jednog grada.

Nećemo psovati, ali poznata je izreku – učinit ćemo je prihvatljivim za javni servis: Gonite se, fašisti!

Nakon rata Franjo Leder će se baš propiti. Jedni kažu, propio se zbog ljubavi prema Vesi Popadić. Drugi, zbog ljubavi prema umjetnosti koju su tako lako skršili fašisti. U svakom slučaju, propio se od srca. A što se Vese tiče, mnogi su se kleli da je figura Lede pljunuta vajareva neuzvraćena ljubav.

Na Slanu banju, do te fontane, nije odlazio ni kada su ga zvali poznanici. Imao je on još želja umjetnosti koje nikada nije ostvario, da u amanet Tuzle ostavi dva slična dijela kipovima na mostu. I to jedno na Brčanskoj Malti, a drugo u Kreki. Pa kad rudari ulaze u grad i izlaze iz njega, gledaju i kažu - eno našeg Ledera. Njega nije zanimalo mišljenje drugih umjetnika, nego pravih radnika. Stoga sa sigurnošću možemo reći da neće se pojaviti tajanstvenija ličnost od maestra, od čovjeka koji iz kamena umije praviti ljude, a koji je prolaznike zbunjivao i inspirisao svojim stasom.

U prizemlju u kojem je živio, dominirao je pravi bohemski lirski nered. Boce, konzerve, zgužvani papiri, izliveni ekstremiteti kao dokaz da je nekada bio kipar. Mnoga njegova djela završila su u slučajnom posjedu. Kako? Pa jer ih je u svojoj bijedi prodavao budzašto. Kao da je znao da ćemo ih na kraju toliko i cijeniti.

Franjo je umro iznenada. Na sahrani se skupila cijela Tuzla, ali se šutjelo jer se o njemu zaista malo znalo. A na pokopu učinjena mu je posljednja nepravda. Pogrešnu su godinu smrti isklesali na nadgrobnu ploču. I tako za vajara njemu na poklon klasična klesarska pogreška. Ko je bio Franjo Lejder? Onaj što je živio kratko. I za to sve dobio kratku ulicu i kratko sjećanje.

federalna.ba