„Kultura na ulice 2023! - Večeras operna jednočinka "Telefon"
Nakon sinoćnjeg uživanja u tonovima filmske muzike, odnosno spektakularnog koncerta koji je orkestar Sarajevske filharmonije poklonio građanima , večeras će u okviru specijalnog programa sarajevskog Narodnog pozorišta „Kultura na ulice 2023!“, biti upriličena nova poslastica.
Riječ je o izuzetno duhovitoj opernoj jednočinki “Telefon” koja će biti izvedena u 21 sat na pozorišnom trgu Susan Sontag.
U predstavi rađenoj na muziku i libreto italijanskog kompozitora Gian Carla Menottija, igraju prvakinja Opere NPS Aida Čorbadžić i Erol Ramadanović te članovi ansambla Baleta uz klavirsku pratnju Fuada Šetića. Reditelj je Aleksandar Nikolić. Koreografiju potpisuje Aleksandar Ilić.
"Telefon" je priča o djevojci kojoj mladić pred polazak na put ne može iskazati ljubav – jer joj neprestano zvoni telefon. Radnja se događa u Lucynom stanu, u 20. stoljeću.
Prije polaska na put, Ben svraća kod Lucy s namjerom da joj ponudi brak. Zvoni telefon i ona dugo razgovara s prijateljicom. Sljedeći poziv je od nekoga ko je pogriješio broj. Ben podsjeća Lucy da joj ima nešto važno saopštiti i da se plaši da će zakasniti na voz, a ona provjerava preko telefona koliko je tačno sati.
Taman kada se pruži prilika za razgovor, telefon opet zvoni. To je prijatelj George, koji se ljuti zbog ružnog trača koji je Lucy ispričala o njemu. Slijedi njen razgovor s prijateljicom s kojom komentariše Georgeovo ponašanje. Tek pri kraju tog razgovora primjećuje da Bena nema. Telefon ponovo zvoni; to je Ben koji je zove iz obližnje javne govornice i predlaže joj da se vjenčaju.
Prilikom izvedbe ove opere svi se dobro zabavljaju, od publike do solista koji uživaju u ovoj komičnoj situaciji nesvakidašnjoj za operni libreto.
" Renomiran autorski tim i naši izvrsni solisti napravili su uzbudljivu i estetiziranu predstavu kojoj predskazujem dugotrajan i uspješan scenski život. Naša opredijeljenost će biti da i ubuduće kraćim opernim formama u sintezi sa baletskim nastavcima promoviramo opernu i baletsku umjetnost i izvan matične scene u drugim kulturnim centrima bosanskohercegovačkih gradova. Duboko vjerujemo da je vrhunskim izvedbama prilagođene tematike operu moguće približiti i mlađoj publici, pa će naša programska orijentacija (koncertna i scenska) biti usmjerena ka takvom profilu gledalaca.
Uvijek su komične opere bile ‘prozor’ u neko drugo vrijeme, tako da se danas sa ovom pričom u eri novih medija i tehnologija možemo lako poistovjetiti. U tome je njena umjetnička intriga, vječnost i izazov da se pronađe i neki vlastiti smisao za humor. Uvjeren sam da će naša operna premijera dobiti takvu potvrdu od publike" - zapisao je direktor sarajevskog Narodnog pozorišta Dino Mustafić.
“Telefon“ Gian Carla Menottija je mali dijamant koji nam u 23 minuta daje sve ono što operska publika obožava: baritonsku ariju gnjeva kao iz najboljih Verdijevih opera, jednu ariju lamenta kao parodiju Donizettijevim lamentima glavnih junakinja, zatim izvanrednu ariju u kojoj sopran demonstrira moć koloratura poput Kraljice noći kod Mozzarta i na kraju nježan i strastven ljubavni duet kao iz Puccinijevih opera. Svi sastojci su tu, međutim, sada, umjesto u 180 minuta, komprimovani u samo 23 minuta scenskog roler-kostera. Ipak, „Telefonu“ ništa ne nedostaje, posebno ne sukob dva uzbudljiva lika – kapriciozne, sobom opsjednute Lucy i zaljubljenog, šarmantnog Bena.
Međutim, Menotti je pišući ovo djelo 1947. predvidio problem koji je danas mnogo aktuelniji nego prije 75 godina. Menotti je prvi koji je fasciniran automantima poput telefona, radio-aparata, televizije, i koji ih prvi uvodi u opere koja je gotovo eksluzivno rezervisana za visokomimetske likove, mitološka bića i eventualno pastoralna nisomimetska stvorenja. Automat je prvi put na sceni kao ravnopravni partner. Lucy je zavisnik od svog telefona, opsjednuta je njime i dopušta da najbolje od pravog života promakne pored nje dok opsesivno šapuće u slušalicu. Slika koja nam je dobro poznata danas. Ben je šarmantan, senzualan, duhovit, posvećen i topao – idealan psihoprofil partnera iz nekog magazina za dame. Ben je spreman da je zaprosi; ono za šta je junacima serije „Seks i grad“ bilo potrebno 100 epizoda, Menotti vješto plasira već u petom minutu. Ipak, šta to nije u redu sa našom Lucy, nama tako bliskoj i razumljivoj, mnogo bliskijoj nego što su nam Tosca, Butterfly, Leonora, Elizabeta, Luccija, Eboli, Norma,Turandot, Carmen…? Operske junakinje znaju šta je prava ljubav i one umiru i žive za nju posljednjih 400 godina. Ipak, da li smo mi preko Menottija i naše savremene postavke svjedoci svijeta koji se upravo radikalno promijenio u nešto drugo? Ako se operske junakinje koje su najokorjelije u svojoj tipološkoj klasifikaciji mijenjaju nakon 400 godina, da li to znači da se i svijet toliko radikalno promijenio i da je neprepoznavanje mogućnosti prave ljubavi danas postao standard? A šta je sa našim Benom – da li je on savršena kockica u mozaiku savremene narcisoidne civilizacije? Kako je moguće biti do te mjere opsjednut nekim ko nas ne primjećuje i ko nas vječno stavlja na drugo mesto? Šta nije u redu sa civilizacijom u kojoj odbijanje i ne-ljubav izazivaju veću privlačnost od topline i komunikacije.
Lucy u 23 minuta trajanja opere posredno ili neposredno komunicira sa 28 likova preko telefona, što znači da ona na svakih 50 sekundi pronalazi vrijeme i mjesto u svom životu za svakog od njih. Negdje u pauzama između „svih ostalih“ je i malo mjesto za Bena, par sekundi za onog kojeg Lucy zaista voli i za kojeg je vezana. Od 23 minuta predstave Lucy 20 minuta govori u slušalicu, nježno dodirujući brojčanik. Na prvi pogled frivolna komedija, bez dubine i kompleksnosti, vrlo dopadljive i komunikativne muzike, slatkasta, ružičasta. Međutim, ispod slojeva ružičaste farbe i pliša osjećamo nešto neprijatno. Smijemo se, šarmirani smo, sve je lagano, ali osjećamo neprijatnu stvarnost. Aparat – telefon je pobijedio Bena – čovjeka. Možda će za par decenija, kada artificijelna inteligencija pobedi čovjeka, kiborzi nastaviti da postavljaju opere koje je napisao čovjek, sa onom ljubavlju i opsesijom sa kojom mi postavljamo antičke tragedije starih Grka koji više ne postoje. Možda će oni ovu operu čitati iz drugog ugla – kao prvo herojsko opersko djelo u kojem je automat trijumfovao nad čovjekom"- istakao je reditelj Aleksandar Nikolić.
federalna.ba