Krojačica - Ines Kajić Bubalo

**

Dobro je čitati ... čitati priču o gradu u kojem su dani spori, bez žurbe i htijenja ... čitati o gradu u kojem svaka rana zacjeljuje za tili čas i u kojem su nada i molitva istovjetan zvuk ... čitati o gradu ... i pjesniku

**

Glas Ines Kajić Bubalo Mostarci pamte sa radio-talasa Ratnog studija Mostar; pamte je i kao glasnogovornicu Gradske uprave Mostara; a nemali broj je onih koji su uživali u njenim tekstovima u Magazinu „Gracija“ i „Business magazinu“. Ines Kajić Bubalo završila je studij književnosti i jezika na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru. Reklo bi se da se sve važno u njenom životu dešavalo u rodnom gradu, no posao je odveo prvobitno u Zagreb i Sarajevo, a kasnije i u Rim. U Mostaru su nastajale sve njene ideje, a u Sarajevu se na naki način završavale. Inesin roman „Krojačica“ nagrađen je na konkursu Fondacije za izdavaštvo Federacije BiH, 2023.godine. Roman je, iste godine i objavljen u Izdavačkoj kući „Planjax“ Tešanj.

**

Ljubav na prvo čitanje

Negdje u jesen, na samom pragu novog tisućljeća, stiglo mi je pismo poslano iz Visokog. Točnije, primila  sam kovertu, i u njoj razglednicu na kojoj je bila zgrada Klasične franjevačke gimnazije. Uslikana u svoj svojoj ljepoti, temeljitosti i ozbiljnosti.  Na poleđini, u prostoru namijenjenom tekstu, stajale su rečenice ispisane krasopisom. Ugledni profesor klasične filologije javljao mi je kako je upravo pročitao moj roman „Bilješka o piscu“. I umjesto ocjene pribilježio je sljedeće:  Mogao bih ti sad zavidjeti, kad bih zavidjeti znao. Dodala sam, u sebi, onako samo za svoje uši, i smio.  Prošle su godine i godine,  a priča o ljubavnom trokutu – za koju više ne znam je li ukradena iz mog vlastitog ili nečijih tuđih života -  još uvijek se čita. Tako barem svjedoče knjižničarke i knjižari. Neki  se - dok prolaze kroz „neljubavnu“ priču -  ljute na junakove slabosti, neki se poistovjećuju i blaže vlastite ljutnje i tuge, neki su sigurni da im se ne može dogoditi ljubav zbog koje nitko nije kriv a svi pate. A ja - kroz svo to vrijeme - ne zaboravljam rečenicu dragog mi i poštovanog visočkog fratra. I čekam da je, ali ne u formi citata s potpisom, nego kao nešto što sam preuzela i poimam svojim, uputim  nekom drugom. I evo me, u ovom trenutku to i činim. Činim to odmah nakon što sam stigla do završne točke rukopisa romana „Krojačica“ Ines Kajić Bubalo.  Rečenicu koja je nekada bila upućena na moju adresu,  sada osvježenu vlastitim potpisom, prosljeđujem Ines. Moj čin doista zahtjeva i sažeto pojašnjenje.

„Krojačica“, ukratko, pruža meni, donedavnoj proučavateljici književnosti i znanstvenici, a danas ponajviše zaljubljenoj čitateljici, na uvid sve one teme i sve one rečenične temperature o kojima sam desetljećima razmišljala i o kojima sam govorila mladim studentima. No, nikada ih nisam zaozbiljno zapisala svojom rukom. 

„Krojačica“ prati dva vremena; vrijeme posljednjeg rata i vrijeme neposredno nakon Prvog svjetskog rata. I gotovo sve u jednom gradu, gradu Mostaru, kojemu ni Sarajevo nije daleko. Roman započinje sadašnjošću i završava epilogom koji do kraja razotkriva središnjeg pripovjedača.  Čim se na prvim stranicama, nakon što se napusti „sadašnja“ priča o mladom Mostarcu Denisu, pojavi ime Ive Andrića, osobe koja ovdje funkcionira i kao lik, ali i kao ličnost teksta, čitatelju je jasno da će autorica metodom analogije, jako suptilno, roman graditi na ideji povijesne ponovljivosti i pitanju mogu li nas umjetnost i ljepota spasiti od ludosti, jalovosti i smrti povijesti u koju se, poput tragičnih klasičnih junaka, uključujemo samim činom rođenja na ovim prostorima.  Nasljeđujemo nesreću i usud onih koji su prvi čuli naš porođajni plač. Oduvijek me zanimalo na koje se sve načine povijest može „iskoristiti“ u novom fikcionalnom predlošku, koliko toga povijesno priznatog i ovjerenog smijemo uključiti u roman,  je li nam dopušteno - ako to čitatelji od nas očekuju - iznevjeriti razine povijesno- znanstveno potvrđene vjerodostojnosti. I nakon stotina pročitanih naslova, zaključila sam da su najuspješniji i najučinkovitiji  oni romani koji udaljenim pričama pokazuju koliko su u pravu svi  koji sumnjaju u izreku s prve stranice latinskih gimnazijskih udžbenika. Povijest nas ničemu nije naučila. Ponajmanje životu. Pripovjedač u „Krojačici“ ne opominje, ne propovijeda, on samo kazuje. Na nama je da razotkrijemo istost. Od tog razotkrivanja  još je daleko teže prihvatiti  spoznaju da nas umjetnost  - u zlim vremenima - ne može zaštiti; kako one  koji je stvaraju, tako i  one koji u njoj samo uživaju i dive joj se. O svemu tome autorica ovog romana vodi računa. Brine, čak i onda kad nam to, na samoj površini teksta, ne osvjetljava najjačim zrakama. Kako bismo, ako to nije tako, mogli prihvatiti nesreću bračnog para koji se vraća s izložbe, tu nesreću roditelja glavnog junaka prve narativne linije romana. Sasvim mala scena kao dokaz velikog pripovjedačkog umijeća. S izložbe u Jablanici par se vraća sretan. Prijatelj im je darovao sliku. Slika je inspirirana snagom ljubavi; ljubavi muža i žene. I njihova je jedina briga koji će prostor svog doma oplemeniti njome. Svoj, intimni, da bi ih podsjećao i,  ako jednom zatreba, opominjao.  A onda se sve prekida, nestaje. U trenu se gase životi, a uskoro nestaje i zid na kojem se ljepota trebala izložiti.

Rat uništava Grad, ismijava ljepotu. Da bismo posve spoznali količinu razornog zla, moramo, zna to autorica romana, opisati i kako je prostor nekada izgledao. Slike će najsnažnije doći do čitatelja ako Grad stavimo u samo središte i opišemo ga gledištem velikih ljudi od umjetnosti. Mostar dvadesetih godina prošlog stoljeća, ulice za kojima su mnogi čeznuli, grad kojemu su se divili, grad ugodan i oku i duši. I sve to do samo jednog trenutka… No, oni koji su znali čitati utišane znakove, mogli su puno toga i naslutiti. Bi li bilo drukčije da su neki od nas u povijesti bili jači, da su se suprotstavili, ne velikim djelom, samo sitnicom, bi li nas sustiglo toliko  jada? Bi li se Aleksa Šantić razbolio da je imao snage odlučno stati pred majku koja u svoju kuću, za svoju snahu, nije htjela primiti Latinku Anku… Nesreća se samo razbuktava našim malim sitnim doprinosima.

Detalji određuju veliku povijest, narativne indicije otkrivaju vlada li pisac dobro zanatom. A ispred toga dvoga, kad je ovaj roman u pitanju, stavljamo znak jednakosti.

Nakon što je „Krojačica“ svojim rasporedom priča u vremenu pogodila moje poimanje povijesti, definirano i pročitanom lektirom i životom  između dva rata, učinila je još nešto, možda još puno značajnije. Godinama nastojim reći da su pisci jakih političkih biografija imali i svoj mali osobni život, samo svoj a ipak nalik nekim našima. Život je to prepun trenutaka iz kojih neki drugi,  koji su najglasniji u osudama, nikada ne bi izašli uzdignute glave. Ines Kajić Bubalo mudro, ali i tiho, polemizira  s onim proučavateljima književnosti koji za Andrićevom biografijom posežu samo onda kada žele umanjiti piščevo djelo i njegov značaj. I tada mu na svjetlo naših zamućenih gradova izvlače činjenice javne biografije. A o dvogodišnjem dječaku ostalom bez oca, o majci radnici u tvornici  ćilima, o odlasku tetki i tetku žandaru, o tome šute. Ne govore, jer to za život budućeg diplomata i čovjeka koji je zauzeo stranu - po njihovoj procjeni - nije važno. Slažu se sa znanstvenicima koji tvrde da nas oblikuju prve tri godine života, slažu se s građevinarima koji ističu da su najvažniji dobri temelji buduće kuće, ali stečena znanja zanemaruju kad se krene razgovarati o dječaku koji je završio kod očeve sestre u Višegradu. Za njih to tada postaje samo činjenica dostojna pozitivističke metode koje smo se davno, pod naletom imanentne kritike, odrekli. I sad kad netko tom piscu odgojenom kod tetke - jer mu majka nije bila ni dovoljno učena, ni dovoljno imućna -  dade pravo na njegovu slabu biografiju, mojoj čitateljskoj sreći nema kraja.  Ovdje Ivo razgovara sa svojom majkom, sjeća se djetinjstva, sjeća se svega što dovodi do onog pravog Njega o kakvom mnogi nisu željeli, i još ne žele, razgovarati. Jer onda ne bi mogli suditi; po narudžbama onih koji možda i ne pamte prezime bega s prvih stranica „Travničke hronike“ i ne razumiju što beg želi poručiti mlađima kad im spominje gledanje u leđa tek pristiglih konzula.

Andrić, prema kroju Ines Kajić Bubalo, stiže iz Sarajeva u Mostar. Stiže da bi razgovarao s teško bolesnim Aleksom Šantićem, pjesnikom koji, u kući svoje sestre Perse, živi posljednje svoje dane. Dolazi da bi razgovarao i potom zapisao. I potpisao se kao svjedok.  I Aleksa je u „Krojačici“, poput Andrića, samo čovjek. Velik u očima drugih, a nesretan i umoran. Slab.  Dok podatak o pjesnikovoj nesretnoj ljubavi zauzima samo jedan redak u leksikonskoj natuknici, u zbiljskom njegovu životu on je život sam. Cijeli, uključujući u sebe i svoju konačnost.

Mostar tih godina je grad ljepote, pjesnika, umjetnosti, književnih časopisa, literarnih i likovnih kružoka. Povijesno provjerljiva imena u društvu fikcionalnih, bez upisivanja godina. One ionako nisu važne. Nazivi časopisa, prezimena, daju nam povijesni okvir u koji ćemo priču ugraditi. A priča je jaka, jača od ladica koje će skora budućnost, ionako, u ime grijeha prošlosti, razbiti. I samo će priča svjedoka ostati. Ostat će zapisano ono izgovoreno u stankama između dva putovanja, dva rata, dviju nesretnih ljubavi, dvije smrti bližnjih… Na ovim je prostorima, svjesni smo toga većina nas, međuvrijeme jedino stalno.  

         „Krojačica“ nije samo pohvala pričanju, ona je i slava slušanju. I ovdje je autorica pogodila  moj dugogodišnji čitateljski program. Andrić je u mostarskoj aščinici, čekajući susret s Aleksom, slušao priču o gradnji čudesnog mosta preko Neretve. Slušao je legendu, toliko nalik na onu po kojoj će i sam pisati o svojim mostovima. Čak će mu i neke rečenice, znaju oni koji su Andrića pažljivo prolazili, podsjećati na rečenice neukog, ali talentiranog mostarskog kazivača. Andrić će pažljivo slušati i Aleksinu priču o njegovoj nesretnoj ljubavi s fotografovom kćeri. Andrić će slušati priču pjesnika čije je povjerenje zaslužio. Aleksa je ne bi bilo kome povjerio na čuvanje. Sjetimo se samo u kojem je trenutku Andrićev fra Petar saznao za pravu priču o Ćamilu. Tek onda kad je je u očima govornika postao čovjek od povjerenja. Jer, nema ništa važnije od priče. Nema ništa važnije od njezinih povjerenika i njezinih čuvara. Sve nam mogu uništiti, samo svjedočenje rečenicama ne mogu. Zna to i pripovjedačica Sanja koja „Krojačicu“ - u epilogu - ostavlja kao dokument, kao dokaz i kao opomenu.

„Krojačica“ je i priča o ženama u umjetnosti. Često sam znala spominjati Jagodu Truhelku i njezin odnos prema kolegicama, i prema književnosti, i prema zvanju. Spominjala sam to mladim ženama i kao primjer za međusobnu potporu i razumijevanje. I kao činjenicu da su velike spisateljice postajale prije nas. Ne znam jesam li Jagodu isticala i zbog toga što je bila Osječanka u Sarajevu, ali znam, nakon čitanja ovog romana, da u tome nisam griješila.

Premda se u romanu pojavljuje i lik krojačice, sasvim epizodno uz Šantićevu sestru, moram istaknuti kako naslov savršeno pogađa izražajnu razinu romana. Pred autoricom su bale najrazličitijih materijala. Na jednoj piše Šantić, na jednoj Andrić, na jednoj Ćorović, na jednoj naše majke, na jednoj Truhelka… Autorica iz njih uzima ono što je najtoplije, najljudskije, izdvaja detalje koje drugi do sada nisu primijetili i kroji odjevni komad prikladan  za najrazličitije situacije i korisnike. Dodatno ukrašen skupocjenom vrpcom koja sve povezuje i  na kojoj stoji krasopisno: moj grad.

Da, kad bih znala zavidjeti, zavidjela bih. Namjeravam, kad se roman pojavi iz tiska, kupiti jednu razglednicu i na njoj napisati ono što je meni napisao fra Stjepan. I poslati je Ines. Adresu ću već saznati. Jedini problem leži u tome što ne znam koji bi se grad, ili koje selo,  trebalo naći na njoj. Možda je najbolje da to bude most na Savi, ako razglednica  na kojoj je građevina koja spaja ono što je Bog razdvojio,  uopće postoji.  A ne tražim previše; samo fotografiju jednog mosta na graničnom prijelazu, na međuprostoru kao svjedoku  našeg zajedničkog međuvremena. U tom jednom između možda možemo pronaći utjehu i obnoviti vjeru u veličinu onoga što je oku ugodno.

Ljepota štiva, poput ovog, zasigurno nas ne može spasiti od ludosti, jalovosti i smrti, ali nam može zadržati pogled. Precizan i oštar, upućen ravno prema licu onih koji pred nama sklanjaju pogled.

Julijana Matanović   

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Foto – Selma Dizdar