Kopča – Nirha Efendić
**
Dobro je čitati ... čitati o Srebrenici, čitati i pamtiti jer, „pamćenje je i najmanje i najviše što možemo učiniti za one koje ne prestajemo tražiti“ – Nirha Efendić
**
Dr. Nirha Efendić (Zvornik, 1979) kustosica je za usmenu poeziju Etnološkog odjeljenja Zemaljskog muzeja BiH. Diplomirala je na Odsjeku za orijentalnu filologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu a zatim i doktorirala iz oblasti književno-historijskih nauka. Autorica je više desetina stručnih i naučnih članaka u domaćim i međunarodnim časopisima, poglavlja o sevdalinki: “The Sevdalinka, as Traditional Bosnian Love Song” koje je priredila za Oxford Handbook of Slavic and East European Folklore, kao i dvije istraživačke studije: Bošnjačka usmena lirika – kulturnohistorijski okviri geneze i poetička obilježja i Sevdalinka – od prve vijesti do savremenih pjevača, te priređivačica zbirke usmenih lirskih i lirskonarativnih pjesama – Narodne umotvorine iz Dervente i okolice. Članica je nekoliko međunarodnih udruženja iz oblasti etnologije, antropologije, folkloristike, te etnomuzikologije. Radovi su joj objavljivani na bosanskom, engleskom, hrvatskom, poljskom i slovenskom jeziku.
**
Knjiga Kopča Nirhe Efendić je dokumentaristička, autobiografska proza sa elementima fikcije, koja se bavi nestankom oca i brata autorice u genocidu u Srebrenici. Ispričana je toplim i iskrenim glasom nekoga koga je ova tragedija obilježila doživotno. Ovo je jedna od onih knjiga koje su potrebne i žrtvama i preživjelima Srebrenice kao i nama koji to nismo doživjeli. Ona posjeduje prijeko potreban uvid u patnju ljudi u i oko ovog istočnobosanskog gradića tokom ratnih godina. Posjeduje spontanu blagost i mudrost, koja je naglašena citatima iz usmene književnosti. Cijela ova nevelika knjiga (jer knjige o ovako duboko ličnoj tragediji ni ne mogu biti obimne) obiluje pitominom i ljekovitošću kao priroda u maju. – napisao je književnik Faruk Šehić
**
Nirha Efendić: “Kopča” / Prazne stolice i mjesta tugovanja
Amina Bulić, 19/08/2023.
Portal „Oslobođenje“
Nirha Efendić svojim proznim prvijencem kreirala je narativni prostor građen na susretu ontološki različitih, ali ontički istih glasova. Glasovi ubijenih i preživjelih, koje “Kopča” inkorporira, zajednički su imperativ svjedočenja, načelo pravednosti i promišljanje ideje pravde. Ispreplićući historiju i tragediju jedne porodice sa kolektivnom, autorica pripovijeda o Hamedu i Fejzi Efendiću, svom ocu i bratu ubijenim u genocidu koji je nad Bošnjacima 1995. počinila srpska vojska, o predratnim i godinama rata u srebreničkom kraju te preživljavanju rata u miru. Ovom knjigom mapiraju se i otvaraju mjesta šutnje, tabua što se ogledaju u autentičnim, iskonskim ljudskim stanjima i najskrovitijim osjećajima preživjelih.
Osvajanje i pronalazak novih uporišnih tačaka duhovne i egzistencijalne slobode i sigurnosti za preživjele podrazumijeva konstantno suočavanje sa sudbinom, prošlošću i osjećajem neiscjeljenja i poniženja, neprekidnim čežnjama i prizivanjima nedostajućih. “Kopča” se i formalno referira na tehniku “prazne stolice” iz gestalt psihologije prateći logiku razgovora s odsutnima, u načinu čijeg stradanja jeste srž autoricina neizlječivog osjećaja poniženosti. Preduvjeti za osjećanje poniženosti su sposobnost razlučivanja pravde od nepravde te posjedovanje svijesti o razmjerima i ireverzibilnosti učinjene nepravde. To je također indikator nepristajanja na postojanje bilo kakva smisla ili opravdanja za zlo i nehumanost. Progovoriti o najbolnijim intimnim suočenjima, osjećaju poniženosti, čin je hrabrosti kojim se nedvosmisleno potcrtava suština egzistencijalne pozicije preživjele.
Artikuliranje lične traume, borbe kao i individualnog ženskog iskustva rata kontrapunkt je petrificiranim formama kolektivnog pamćenja koje nerijetko iz specifičnih ideoloških pozicija diktiraju “prihvatljive” moduse kolektivne memorije, čime dovode do “nehotimične” stereotipizacije i generalizacije žrtava i njihova stradanja. Budući da je autoricino znanje intrinzično, iskustveno doživljeno i višestruko proživljavano u začaranom krugu traume i retraumatizacije, ona jasno i neposredno osvjetljava unutrašnje mehanizme istrajnosti preživljavanja pri nezaustavljivom multipliciranju osjećaja poniženosti i perpetuiranju tekovinama genocida. Efendić akcentira kompleksnost i neminovnost borbe za očuvanje istina koje se ne mogu i ne smiju dovesti pod znak pitanja, ukazujući na maliciozne prakse kojima se to čini, posebice u savremenom bh. i regionalnom kontekstu, u sklopu posljednje faze genocida - njegova negiranja. “Kopča” nudi uvid u žensko iskustvo ne samo preživljavanja genocida već i suočavanja s osudama, odsustvom empatije, devijacijama humanosti, podozrivošću i podsmijehom, hladnim licemjernim društvom u kom fingirani mir postoji samo kao prividno i patvoreno stanje pojavnosti.
KRAJ PRIČE
Nirha Efendić “Kopčom” pokazuje složenost procesa selekcije i kompozicije priče što se bazira na autobiografskim i biografskim elementima te historijskim i pravno utvrđenim činjenicama. Postupci oblikovanja i organizacije teksta referiraju se na moduse i obrasce generiranja kolektivnog pamćenja, individualnog sjećanja, kao i očuvanja kulture pamćenja na genocid u Srebrenici i njegove žrtve. “Kopčom” se sugerira kako stavljanje priče u okvire njena početka i njena kraja ne mora nužno implicirati niti podrazumijevati negativnost akta ograničavanja priče i ovladavanja njenim značenjima. Ovdje se, naprotiv, “zatvaranje” priče smisaono vezuje za ulančavanje narativnih činjenica, elemenata strukture u cjelinu koja bi uopće bila u stanju stvarati i nuditi značenja, svojom kompozicijskom zaokruženošću označavati, kazivati, otkrivati, svjedočiti. Iz haosa besmisla tvoriti smisao, napose, uočava se kao primarni imperativ pisanja ove knjige. Pritom, proces “zatvaranja” priče u slučaju “Kopče” funkcionira dvojako, istovremeno podrazumijevajući narativno određenje njena kraja te kompleksnu potragu u pojavnosti za mirom u koji je apriorno upisana necjelovitost. Budući da je sam ambigvitetan, taj mir nosi spoznaju o dva kraja: kraju života, odnosno načinu na koji su autoricin otac Hamed i brat Fejzo Efendić ubijeni, te kraju potrage za njihovim kostima i mjestima tugovanja - mezarima.
”Postoji zvanična i nezvanična verzija njegove smrti. Osjećam da je nezvanična bliža istini.” (162)
Spisateljica posebnu pažnju posvećuje otkrivanju prave istine o stradanju svojih najmilijih, a tačnost zvanične i nezvanične verzije istine oprobava u vlastitoj nutrini kroz sjećanje na oca i brata metodom provjere podudarnosti dostupnih priča i informacija s njihovim karakterom, njihovim emotivno-misaonim otiscima u njenom duhu i pamćenju, osjećanju i načinu prisutnosti lika odsutnih u njenim mislima. Iz navedenog se u “Kopči” konstituira specifičan emotivni plan koji kazuje o neprekinutom pripadanju, čežnji i nedostajanju. Nježnost i strpljivost što karakterišu komunikaciju autorice s odsutnim bratom i ocem knjizi daju posebnu intimnu atmosferu unutar koje se ljubav, očuvanje veze i bliskosti poput utjehe kontrapunktiraju ružnoći, surovosti, mržnji destruktivne sile rata koja, očito je, nije dokinula spone između dva svijeta - vjeru. Nirha Efendić “Kopčom” pokazuje istovremeno najfragilnija i najperzistentnija mjesta tugovanja, unutrašnje prostore prebivanja i neupitne saprisutnosti i susreta s voljenima, nasilno otetima od porodica, koje u ovoj knjizi i ovom knjigom priziva, uprisućuje, premošćujući jaz i razgovorom ispunjavajući mjesta “praznih stolica”.
Autorica u formi dijaloga oblikuje scenu očeva i bratova pokušaja spasenja i odluke da se vrate u bazu UN-a u pokušaju zaustavljanja krvavog točka historije, zalječenja svijeta okuženog i ogrezlog u zlo. U navedenoj sceni nada i vjera se sjedinjuju, snaga pravičnosti i čovječnosti kulminira u anticipaciji njihova postojanja i aktiviranja u onima koji su obećali zaštitu i sigurnost. Hamedov i Fejzin povratak u bazu UN-a u Potočarima s idejom da pregovorima pokušaju zaustaviti bujicu hladnokrvnog zla koje samo što nije nahrupilo na branu čovječnosti i potrlo je pod koru zemlje pokušaj je pronalaska čovjeka, jednog jedinog čovjeka kojeg u tom trenu u julu 1995. u Srebrenici niti nigdje na svijetu - da zaustavi genocid - nema.
OTVARANJE PRIČE
Ova knjiga svoju formalnu i stilsku heterogenost i hibridnost gradi inkorporirajući fragmente iz usmene književnosti, bh. i svjetske književne tradicije, Kur’ana, dnevničke zapise, dramske elemente, epistolarne i kvaziepistolarne fragmente, gdje biografski (i autobiografski) i fikcionalizirani segmenti teksta međusobno konvergiraju, isprepliću se i komentiraju. Prototekstovi preuzeti iz svojih izvorišnih konteksta ukomponirani su u “Kopču” donekle oponašajući onu ulogu koju je u antičkoj grčkoj tragediji imao hor. Međusobno uzajamno komunicirajući te komunicirajući s drugim segmentima izvornog teksta, oni su u funkciji kreiranja moralnog i etičkog okvira ove knjige presudnog za poetiku svjedočenja, koji se uzdiže na nivo racionalno-osjetilnog, atmosfere što zaokružuje idejne i semantičke razine “Kopče”.
Od posebne važnosti za komponiranje priče i organiziranje poglavlja jeste pozivanje na spomenute prototekstove čiji fragmenti u strukturi knjige funkcioniraju kao svojevrsni epigrafi. Oni upućuju na fenomen kulturnog pamćenja, tradiciju prenošenja univerzalnih ljudskih vrijednosti posredstvom usmenog kazivanja, važnost književnosti u oblikovanju kulturnih, ali i moralnih ljudskih nazora i sistema. S druge strane, na tematskoj razini, “epigrafi” su u službi uvođenja i kontekstualiziranja stradanja, čežnje, nepravedne otetosti ne samo oca i brata već doživljaja svijeta prema uzusima pravde i čovječnosti. Oni su, stoga, vezivni elementi, tekstualni konektori u funkciji najave teme, ali i emocije ili atmosfere te njenog pojačavanja. Posuđene su to referentne tačke iz književnosti, kulture, tradicije i religije na koje se iz perspektive autorice samo pisanje i naslanja, a duh koji stremi utočištu i smislu oslanja, unutar kojih čitalac traži okrepljenje, snagu za povratak u svjedočanstvo surove pojavne stvarnosti podsredstvom one tekstualne. Koliko god fikcionalizirala tekst, autorica u njemu zadržava historijsko-biografski momentum, a s obzirom na prirodu tekstualne građe to je etički i estetski izrazito izazovno za umjetničko oblikovanje i književnu aktualizaciju. Međutim, Nirha Efendić uspijeva umjetnički razložiti proživljeno, verbalizirati fragmentiranosti duše, rasutosti, praznine, čežnju te autorskim pristupom koji podrazumijeva intersekciju vjere, humanosti i umjetnosti promišljati nove oblike spoznaje, individualnog sjećanja i kolektivnog pamćenja.
Na nivou organizacije i kompozicije priče zahvaljujući nelinearnoj naraciji i fragmentiranosti narativne strukture, izmjeni narativnih glasova, izmjeni perspektiva ispovijesti, svjedočenja, posezanjima za eksterioriziranjem unutrašnjih stanja i neprekinutim dijalozima s “praznim stolicama” - uočava se težnja da se što brižljivije isprati logika sjećanja, kratkih spojeva svijesti u kojima se prostorno-vremenske i dimenzije bića ujedno i dokidaju i sjedinjuju. Tekst zapravo oponaša modus odvijanja života obremenjenog nemogućnošću zalječenja i zacjeljenja. Iako je osjećaj tuge konstantan, njegovi heterogeni oblici u različitim stanjima duha te kontemplativnim i egzistencijalnim okvirima javljaju se u različitim intenzitetima. “Kopča” tematizira i otjelotvoruje čežnje, praznine, strahove, kao i putanje njihova nepredvidivog obuzimanja bića.
Čežnja za razumijevanjem, duhovni susret i dijalog s ocem Hamedom, koji se autorici “otključava” na Arefatu, brdu na kojem je Muhammed, a. s, održao oproštajni govor tokom Oproštajnog hadža, Brdu milosti i mjestu ponovnog susreta Adema i Have nakon izlaska iz Dženneta, objašnjavaju potrebu i impuls za pisanje “Kopče”, a to je ljudska iskonska želja za razgovorom, dijeljenjem, povjeravanjem. Ćuteći poseban oblik milosti i zahvalnosti kroz jedinstven osjećaj bliskosti s ocem i bratom, što ga u tom trenutku na tom simbolički važnom mjestu pronalazi, autorica istodobno definira polazišne tačke svoje pripovijesti, kao i poetička načela “Kopče”. Prema tome, otvaranje priče pokazuje se jednako važnim i neumoljivim porivom kao i potreba za njenim završetkom.
NIŠANI I EPITAFI
Etička dimenzija “Kopče”, poetika svjedočenja koju slijedi te ujedno autoricin moralni odnošaj spram teme genocida i stradanja oca i brata rezultiraju spoznajom o nepostojanju ekskluzivnog i dominantnog prava na posjedovanje priče, kao i da je njena pozicija preživjele, svjedoka i kuratora istine obavezuje da narativni prostor podijeli sa nasilno utišanim glasovima i ispuni ga njima. “Kopča” artikulira prekinute priče smisaono i suštastveno ih zaokružujući u mjeri u kojoj književnost to može činiti pod bremenom vantekstualne realnosti. Poliperspektivnost i višeglasje zbog specifičnosti autorske pozicije i prirode teksta posjeduju potencijal za svojevrsno neophodno distanciranje od građe, čime se ispovijest i pripovijest o najličnijim nepreglednim prostorima boli čine dostupnima i mogućima za književno oblikovanje. “Vraćanje” glasa ubijenom ocu i bratu, pisanje iz njihove pozicije istovremeno iziskuje saživljenje nanovo, gledanje kroz oči ubijenih, razmišljanje unutar njihovih moralnih i etičkih dimenzija, dakle golemo duhovno, emotivno i misaono pregnuće, ali omogućava svojevrsnu autorsku objektivnost koju logika književnog teksta neminovno zahtijeva da bi se on kao takav realizirao i potvrdio u svojoj tačnosti. S druge strane, taj postupak ovdje upućuje na nešto mnogo važnije, na portretiranje i rekreiranje modusa života sa odsutnim, onim koji je nepravedno i krvnički oduzet, nasilno otrgnut od ovoga svijeta i svoje porodice. Riječ je o čežnji koja se dvojako ovaploćuje. Primarno, kroz traganje i težnju preživjelih da pronađu posmrtne ostatke svojih najmilijih.
U samom naslovu ove knjige stoji znak prepoznavanja, kopča Marlboro s kaiša ubijenog oca na osnovu koje je, između ostalog, Hamed Efendić identificiran. Postupak građenja lika oca kroz eksplanaciju njegova karaktera, uvjerenja, oslikavanje i nijansiranje njegovih duhovnih i pojavnih osobenosti, s naglaskom na neiscrpnu snagu privrženosti i bliskosti, omogućava da trenutak identifikacije njegovih posmrtnih ostataka posredstvom prepoznavanja karakteristične kopče za kaiš kulminira višeslojnim nabojem emocija. Posvjedočenje njegova kraja donosi novu vrstu praznine, ali istovremeno označava ispunjenje svrhe potrage. Smiraj što bi ga pronalazak imao podrazumijevati priječi bol zbog nepravde, poniženja, težina zločina i mržnje kojom je Hamedov život prekinut, zla koje je premještalo i prekopavalo grobnice kako bi zatirući trag smrti zatrlo trag čitavih svjetova, porodica, ljubavi, raskošnosti i složenosti ljudskog karaktera i života koji se u jednom trenutku sveo na etnoreligijski kod.
Pronalazak kostiju u masovnim grobnicama uz lične predmete preduvjet je povratka čovjekove individualnosti, obnavljanje lika i djela u svim njegovim formama humanosti. Sahraniti znači potvrđivanjem smrti potvrditi život. Jer mezar, nišan - to je znak, znak nečijeg života, nečije smrti, ali ujedno i nečijeg zločinstva. Kao svjedok i podsjetnik nišan diseminira višestruka značenja, mnogostruko kazuje, čemu svjedoči i uvodni dio “Kopče”.
”Ležim ispod bijelog nišana na parceli M4 MCS‑P. Ovaj oblik mramornog kamena postavljenog iznad mojih kosti znači da sam umro kao svjedok. (...) Do mene leži moj sin jedinac. Ali ne leži cjelokupan, nego pomalo njega leži još ponegdje.” (9)
Vraćanjem šehidima njihovih prekinutih glasova, narativnim potvrđivanjem transcendentnosti njihovih života razjašnjava se drugi aspekt čežnje. Prizvati odsutno u razgovor - književnost to snagom svoje kreacije može i čini. Spajati i premošćavati svjetove, kako ovaj narativ pokazuje, znači crpiti svrhu i snagu za svoju borbu, tražiti smisao, pružiti onima kojima je oduzeta sloboda prostor za svjedočenje. Knjiga to posebice emotivno naglašava u segmentima direktnih dijaloga i pisama naslovljenih na metafizičke adrese ili, pak, poslanih s njih.
Nišan i mezar, “Kopčom” potcrtava, a u svojim javnim obraćanjima autorica često podsjeća, za preživjele predstavljaju neophodno mjesto tugovanja. Determiniranje takvog mjesta omogućava ćutnju duhovne bliskosti i prisustva onih za kojima se čezne, za kojima se boluje i žaluje. To simboličko mjesto i stvarno je mjesto nužno za proces zalječenja, zatvaranje potrage, priče koja se mora kazivati, eksteriorizirati, da bi se iz nje učilo i njome opominjalo. Budući da se za pronalazak istine o svojim ubijenim preživjeli bore, možemo govoriti o osvajanju prava na posjedovanje mjesta tugovanja, čime se omogućava nova faza života sa dostojanstveno sahranjenima, kroz šta se na trenutak ogleda vraćanje svijeta u poredak moralnih i humanih okvira. To je istovremeno mjesto stvarnog i simboličkog susreta, čija snaga u nutrini pokreće nove priče koje se uostalom i ne mogu verbalizirati kada stojite pred konačnošću i beskonačnošću u isti mah. Mezar kao počivalište i obilježje simbolička je važna prostorna odrednica, sjecište života i smrti, onostranog i zemaljskog, spomenik ljudske prolaznosti, no, u isti mah, ljudskog prelaska u vječnost, naznaka i oznaka transcendentnog unutar svakodnevnog potrošnog svijeta. Mjesto tugovanja i utjehe.
KULTURNO PAMĆENJE
Dehumanizacija ubijenih, koja je isprva sprovođena propagandnim diskursima i drugim strateški osmišljenim sredstvima te bila uvertira u genocid, dosegla je kulminaciju u prekopavanju i multipliciranju masovnih grobnica. U takvom kontekstu pronalazak kostiju, identifikacija i sahranjivanje modus su vraćanja prava, individualnosti, dostojanstva i spokoja. Kako ubijenima, tako i njihovim porodicama.
Iako “Kopča” pripovijeda porodičnu historiju koja se našla na udaru svjetske historije krvi i zla, ona, kao što to književnost a priori podrazumijeva, govori o univerzalnim principima humanosti. Prethodno spominjani epigrafi dodatno akcentiraju važnost književne tradicije, tradicije prenošenja ili zapisivanja ljudskog iskustva, ljudskih univerzalnih stanja i vrijednosti - koja traju, prenose se, čuvaju i u onom aristotelovskom smislu razumijevanja podražavanja govore o mogućem. Književnost kao oblik kulturnog pamćenja sugerira da se epigrafi utkani u tkivo teksta “Kopče” simbolički čitaju i kao svojevrsni epitafi. Navedeno prati težnja da se idejne “prazne stolice” transformiraju u konkretizirane prostorne tačke, zamijene mjestima tugovanja - mezarima u kojima u cijelosti i dostojanstveno počivaju ljudi.
**
Ton-majstor – Šerkan Cakić
Odabrala i uredila – Selma Dizdar
Foto – Selma Dizdar