Kontroverzni dokumentarac razotkriva Hitlerove genetske "tajne"

Channel 4 nedavno je emitirao dvodijelnu dokumentarnu seriju Hitler’s DNA: Blueprint of a Dictator, koja istražuje genom Adolfa Hitlera – osobe koja u modernoj historiji gotovo univerzalno simbolizira zlo. Projekt je izazvao brojne kontroverze, kako etičke, tako i naučne, te postavio pitanja koja se često uspoređuju s legendarnim pitanjem iz Jurassic Parka: samo zato što možemo, znači li da i smijemo?

Je li moguće?

Producentski tim je barem osigurao odgovor na prvo pitanje – da li je sekvenciranje Hitlerovog DNK moguće. U Gettysburgu, u sjeni vojne historije, uspjeli su pronaći krvavi komad tkanine koji je američki vojnik odrubio sa sofe na kojoj je Hitler izvršio samoubistvo. Pokušaji da se dobije svježi uzorak DNK od preživjelih Hitlerovih rođaka u Austriji i SAD-u nisu uspjeli – svi su bili razumljivo rezervirani prema medijskim eksperimentima.

Međutim, DNK uzorak muškarca iz Hitlerove muške loze, prikupljen deset godina ranije od strane belgijskog novinara koji je istraživao glasinu o navodnom nelegitimnom sinu Hitlera, pokazao je savršeno podudaranje Y kromosoma. Pristanak rođaka za ovu upotrebu DNK-a nije potpuno jasan, ali naučnici su dobili potvrdu da imaju Hitlerovu krv i mogli su je koristiti za istraživanje njegovog genetskog sastava.

Naučni tim i ciljevi projekta

U projektu su sudjelovali profesorica Turi King, poznata po verifikaciji DNK ostataka Richarda III u Leicesteru, te dr. Alex Kay, historičar s Univerziteta Potsdam specijaliziran za razdoblje nacizma. Tim je izvukao niz saznanja o Hitlerovom porijeklu, biologiji i mentalnom zdravlju.

Jedno od najvažnijih otkrića dokumentarca jest demistifikacija stare glasine da je Hitler imao židovsko porijeklo. Spekulacije su nastale zbog toga što je Hitlerov otac Alois bio izvanbračno dijete, a identitet njegovog djeda bio nepoznat. Program također sugerira da je Hitler patio od rijetkog genetskog poremećaja Kallmannovog sindroma, koji utječe na pubertet i reproduktivni razvoj, što se poklapa s medicinskim zapisima iz 1923. iz Landsbergove zatvorske bolnice.

Ovo otkriće se poklapa s medicinskim zapisima iz Landsbergove zatvorske bolnice, gdje je Hitler bio zatočen nakon neuspjelog puča u Münchenu 1923. Njemački istraživači 2010. otkrili su zapis u kojem je liječnik potvrdio da Hitler ima “desnostrani kriptorhizam” – odnosno nepodignuti desni testis. Premda ovo nije “nedostajući testis” iz britanske pjesme iz Drugog svjetskog rata, riječ je o medicinski relevantnoj abnormalnosti. Do 10% osoba s Kallmannovim sindromom također ima tzv. “mikropenis”, dok su češći simptomi nizak ili promjenjiv nivo testosterona. Ove medicinske činjenice pružaju dodatni uvid u biološke aspekte koji bi mogli oblikovati Hitlerovu fiziologiju i psihološke karakteristike.

Etika i kontroverze

Dokumentarac ne zaustavlja istraživanje na historijskim i medicinskim činjenicama – autori također pokušavaju procijeniti Hitlerovu genetsku sklonost prema psihijatrijskim i neurološkim poremećajima, koristeći poligenske rizike (PRS testove). Na temelju ovih testova tvrde da je Hitler imao “veću vjerovatnost od prosjeka za ADHD”, “visoku vjerovatnost autističnih ponašanja”, “sklonost antisocijalnom ponašanju” te “visoku vjerovatnost razvoja shizofrenije”.

Međutim, mnogi naučnici upozoravaju da PRS testovi nisu prediktivni na razini pojedinca, već daju statističke podatke za populacije. David Curtis s UCL-a naglašava: “Ako test pokazuje da ste u gornjem postotku rizika, stvarni rizik i dalje može biti nizak.” Stručnjaci upozoravaju da ovakve procjene mogu dovesti do stigmatizacije ADHD-a, autizma i drugih poremećaja, pogotovo kada se povezuju s historijski odvratnom osobom poput Hitlera.

Turi King priznaje da rezultati testova pokazuju “samo genetski potencijal, a ne dijagnozu”. No, u finalnoj verziji dokumentarca, tvrdnje poput “Hitler je imao ADHD” prikazane su na senzacionalistički način, što narušava naučnu preciznost.

Doprinos historijskoj raspravi i opasnost od genetike

Dio naučnih otkrića može pridonijeti historijskoj raspravi, primjerice potvrda Hitlerovog medicinskog stanja i poremećaja puberteta. Međutim, program otvara zabrinjavajuća pitanja o genetskom determinizmu i etici istraživanja. U srcu nacističke ideologije bila je upravo opsesija “čistom krvi”, a dokumentarac, iako upozorava na opasnost pretjeranih zaključaka, riskira da replicira istu problematičnu logiku – da bi geni mogli objašnjavati moral i ponašanje.

Blink Films, produkcijska kuća, objasnila je da nisu mogli čekati objavu naučnog rada u recenziranom časopisu zbog dugog trajanja produkcije (sedam godina). Ipak, pitanje ostaje: treba li ljudski genom, posebno osobe poput Hitlera, postati sredstvo senzacionalističkog istraživanja i televizijskog šoua?

federalna.ba/The Guardian