Gotovo 100 žrtava čeka na svoje ime, prezime i vječni smiraj
U okviru Podrinje identifikacionog projekta u Tuzli, zvanično su do sada identifikovani posmrtni ostaci 6.823 žrtve genocida u Srebrenici. Međutim, još gotovo 100 ubijenih, čiji su posmrtni ostaci pronađeni na različitim stratištima, već godinama čekaju da im bude vraćeno ime i da konačno pronađu svoj smiraj.
Najveći dio posmrtnih ostataka žrtava genocida u Srebrenici, koji se trenutno nalaze u hladnjači Komemorativnog centra u Tuzli, još nemaju svoje ime i prezime. Iako su uspješno izolovani njihovi DNK koštani uzorci, ipak nema poklapanja sa DNK iz krvi rodbine nestalih osoba. To može značiti da nemaju živih srodnika, ali i da članovi obitelji nisu dali krv ili nisu dali referentni uzorak, na osnovu kojeg bi moglo da se izvrši identificiranje ili pak statistika nije dovoljno visoka.
Kako objašnjava Dragana Vučetić, viši forenzički antroplog ICMP-ovog ureda Tuzla, Neophodno je da podudaranje između DNK koja se izoluje iz kosti nestale osobe i DNK koja se izoluje iz krvi srodnika bude 99,95%: „Ako dalji srodnici daju uzorak krvi, ta statistika ne može da bude toliko visoka. Pretpostavljam da u većini slučajeva je to razlog da je nešto niža statistika, tako da mi ne možemo da završimo zvaničnu identifikaciju“.
„Sama DNK analiza napreduje, pa se nadamo - imali smo iskustva ranijih godina, da su se mogli koristiti DNK nekih rođaka, možda bismo u nekim slučajevima uspjeli na taj način doći do DNK izvještaja. Uglavnom, apelujemo i dalje na porodice - ko nije dao uzorke krvi, jako je bitno da se da uzorak, kako bi se izvršila identifikacija i ovih žrtava“, kazao je Nedim Duraković, istražitelj Instituta za nestale osobe - područni ured Tuzla.
Posljednjih godina, u okviru Podrinje identifikacionog projekta u Tuzli, broj osoba čije posmrtne ostatke nije moguće identificirati smanjen je sa 130 na 95. No, uprkos svim nastojanjima, mala je vjerojatnoća da će u bliskoj budućnosti većina njih biti identificirani.
„Možda će u nekom trenutku biti ukopani, ali porodice treba da znaju da DNK zauvijek postoji u našoj labaratoriji, tako da ti slučajevi, bez obzira na mjesto gde se budu nalazili - u mrtvačnici ili budu ukopano - oni neće biti zatvoreni zauvijek. Znači, oni su i dalje otvoreni u slučaju da se pojavi identitet podudaranja sa porodicom - oni bi u tom slučaju bili ekshumrani i vraćeni porodicama koje bi mogle da se odluče da ukopaju ostatke“, navodi Vučetić.
Također, referentni uzorci krvi porodica nestalih osoba, koji su svoje bližnje identificirali putem klasične metode prepoznavanja, a koja se isključivo koristila do uvođenja DNK metode 2001. godine, također bi mogli dovesti do identificiranja žrtava čiji se posmrtni ostaci godinama vode kao N.N.
federalna.ba