Kod 77 – Nela Krnić

**

Dobro je čitati ... čitati poeziju, jer „Poezija je život uzvišeniji od običnog, slika podesna da nam otkrije unutrašnje patnje, nedoumice, raspoloženja, plač duše koji niko ne čuje u tišini bića.“ /Sonja Tomović Šundić/ ... pa, uđimo i mi u to prostranstvo duha i budimo ta tišina, tišina bića

**

Otvoreni kulturni forum sa Cetinja, Crna Gora, 2021.godine objavio je prvu knjigu poezije Nele Krnić. Knjigu urednički potpisuju Milorad Popović i prof.Nedžad Ibrahimović. Nela Krnić je Sarajka, živi u Podgorici, borkinja je za prava najranjivijih kategorija društva - djece i porodice, putuje svijetom, piše i nakon svega i usprkos svemu ima hrabrosti voljeti.

**

“Poetski dnevnik Kod 77” predstavlja intimni zapis i ličnu ispovijest pjesnikinje Nele Krnić. Plod je emocionalnih iskustava i refleksija o važnim egzistencijalnim temama, izazovan za tumačenje i interpretaciju. Autorka gradi vlastitu poetiku, koristi kondenzovan jezik, autentičan stil i ritam jezika da bi u slikovnom zapisu izrazila svo­je razumijevanje svijeta. Posebno je posvećena svojim sjećanjima, rodnom gradu, povratku podgoričkim kori­jenima, otmjenošću koja vibrira njenim krvotokom, kao porodično nasljeđe i zavještanje.

U njenom pjesničkom jeziku iskustvo ljubavi, plotsko i senzualno, ima istaknuto mjesto, ali i ljubav kao najšire stanje duha koje obuhvata porodicu, doživljene i mitske gradove, ispitivanjem i nostalgijom osobene senzualno­sti. Umjetnost i život se prepliću, njeni duševni kodo­vi rezultiraju stihovima vanredne estetske vrijednosti, ali i čežnjivom nostalgijom prema izgubljenim ljubavi­ma, gradovima, prostorima. U simbolima treperavog  značenja vibriraju riječi i jezik natopljen osjećanjima, mi­stičnim spojevima Istoka i Zapada, magije i racionalnosti, koja kruži pjesnikinjinim aretrijama kao notni zapis.

Poezija je život uzvišeniji od običnog, slika podesna da nam otkrije unutrašnje patnje, nedoumice, raspoloženja, plač duše koji niko ne čuje u tišini bića. Tim načinom Nela Krnić je uspijevala da stvori jedinstveni pjesnički svijet, univerzalnijeg značenja, oslonjen na refleksivno poimanje stvari i događaja, odsjaj nevidljivog u vidljivom.

Ono što poeziju Nele Krnić čini jedinstvenom jeste ukrštanje različitih kultura, kosmopolitizam izrastao na ličnoj i porodičnoj tradiciji i perspektivi. Različiti se­gmenti utkani su u jednostavne pjesničke forme, ocrta­vajući složenije sklopove i mozaik značenja, sazdane od individualnog zasjeka u tkivo života.

Na koncu, pjesnička zbirka Nele Krnić je unikatna cje­lina, proistekla iz njene lične i profesionalne posvećenosti zaštiti ranjivih grupa, sa snažnom humanističkom poru­kom i vjerom u ljudsko dostojanstvo, neponovljivost čo­vjeka i čudesnost ljudskog življenja. U pozadini realnosti pjesnikinja pronalazi duhovne segmente, koristi jezik poezije kao medijum, način da iskaže svoja najdublja saznanja, saopšti pjesničku istinu dostupnu samo velikim pjesnicima svijeta. Ono što sluti­mo u njenim pjesničkim impresijama je sjetno osjećanje života, promašenost izgubljene generacije, zatečene rat­nim dešavanjima i ludilom raznovrsnih formi nasilja.

Pjesnikinja stvara osobenu atmosferu. Poezija je vre­lo smisla. Poezija je imenovanje stvari. Poezija je mjesto istine. Poezija je prvenstveno najbolji susret sa samim so­bom, svijest o pravom Ja, izgubljenom u horizontali vre­mena. Zato se samo u poeziji ono doživljeno otima od zaborava. Sve što je prošlo kroz senzitivnu kreaciju Nele Krnić, obilježilo njen život, našlo je svoj odraz u njenim nadahnutim stihovima, postalo dio poetske imaginacije.

Pjesnikinja se poigrava riječima, vizuelizuje iskustva, pročišćava unutrašnju rezignaciju, srasta sa radosnim zvukom postojanja. Takođe, posebno važnim za poetski dar Nele Krnić čini se njena ženska osviješćenost, revolt prema rodnim ste­reotipima, ukazivanje na obuhvatnije ljudske vrijednosti. Njena poezija, stoga, kao i njeno pjesničko biće, nosi sna­gu i ranjivost, bol i plemenitost, uspijevajući da lako nađe put do čitalaca. Poezija je život uhvaćen stihovima, snoviđenje uhvaćeno maštom, iskustva uhvaćena u vječnu knjigu nezaborava, kojoj je Nela Krnić svojim pjesničkim prvijencem odista dala vrijedan prilog.” – dr. Sonja Tomović Šundić, filozofkinja, pjesnikinja istoričarka umjetnosti, redovna profesorica Fakulteta političkih nauka Univerziteta Crne Gore

**

Knjiga koja suptilno, a hrabro poetizuje iskustvo žene koja se usudila da voli, njen izgubljeni grad djetinjstva, Crnu Goru, poeziju, ljubav i sebe - tako se u samo jednoj rečenici može opisati debitantska knjiga pjesama Nele Krnić „Kod 77“. 

Prvijenac Sarajke s crnogorskim, staropodgoričkim korijenima je pjesničko djelo s motivima i tipiziranim egzistencijalističkim pitanjima karakterističnim za generacije rođene pred kraj sedamdesetih godina minulog vijeka čije je formativno doba obilježila istrgnutost iz djetinjeg habibata i bestijalnost postjugoslovenske tranzicijske zbilje.

Ne zaboravljajući činjenicu da vrijednost i dejstvenost lijepa književnost duguje svojoj autonomiji i estetskom rezultatu, vrijedi kazati da knjigu poezije „Kod 77“ dodatno dragocjenom čine u nju zaodjeveni biografski elementi koje spisateljica dijeli s generacijski i svjetonazorski bliskim čitaocima. Tako to biva. Tekstovi inspirisani nečijim iskustvom čitaocima su uvijek zanimljiviji i važniji od onih koji su umjetnost radi umjetnosti. Ni najfinija pedagoška tananost neće izbrisati sklonost kritičara da jednako uvažava okolnosti pod kojima je djelo nastalo i njegove umjetničke kvalitete. Naročito ako se ta dva aspekta, kao kod Nele Krnić, uzajamno uslovljavaju.

Bez pitanja na pretek - Knjiga „Kod 77“, objavljena u izdanju cetinjske izdavačke kuće OKF, počev od naslova, otvara mnoga relevantna i aktuelna pitanja i predstavlja čitav panoramski prikaz o kome će se tek pisati. Ova knjiga, “pisana s razlogom”, to zavrjeđuje. Da počnemo s naslovom. Najopštija objašnjenja termina kod sugerišu da je tim pojmom definisan proces koji podrazumijeva prevođenje konkretne informacije u određenu vrstu simbola koja se tako prenosi do primaoca, u konkretnom slučaju čitaoca/teljke. Otuda u naslovu knjige u kojoj Nela Krnić dekodira svoje biće baš taj, adekvatan termin. Jer, to vam je, u domenu lijepe književnosti funkcija naslova. Tako je, ispostaviće se, za razumijevanje cjeline meditativne, ispovjedne lirike Nele Krnić i 77 važan broj. To je oznaka godine rođenja spisateljice koja nagovještava značajne mogućnosti i pretenzije u prostoru književne prakse. Ali, to nije sve.

Na sličan način, jednako dejstvena mogla bi biti i brojka 33 koja upućuje na izgubljeni raj, mjesto rođenja Nele Krnić - Sarajevo. Ili 71, što je broj autonomnih lirskih cjelina u poetizovanom ljetopisu njenoga života i pjevanja...

Ipak, broj 77 nije samo formalna oznaka godine u dvadesetom vijeku kada je rođena Nela Krnić. Te godine Apple Inc. na tržište izbacuje prvi kompjuter, svijet premijerno gleda kultnu seriju Rat zvijezda. Ako, s razumnim oprezom, prihvatimo tvrdnje numerologa da je 77 anđeoski broj, činjenica da ste ga vidjeli u naslovu i tražite značenje van očiglednog rješenja, znači da ste na pravom putu da prepoznate odgovore i univerzalne poruke pjesnikinje koja je u svoje djelo suptilno a odvažno utisnula iskonsku emociju, primalnu energiju, Sarajevo, Crnu Goru, poeziju, ljubav ... Sebe.

Bez tuđih kostima - Prvu tematsku cjelinu knjige KOD 77 čini ljubavna poezija, ogoljena, iskrena, snažna, na mahove naivna, uvodi čitaoca u tanane poveze nježnog ženskog srca koje se usudilo da voli. To nijesu stihovi. To su jasne slike, poziv koji se ne odbija za nastavak putovanja u dublje, značenjske slojeve djela. Ciklus je u znaku temeljnog otklona od tuđih kostima i motiva. Snažna i nedvosmislena, žena koja voli je svoja. Tu vas osvaja izražajna pjesma „Cubana“ koja bi mogla biti okosnica čak i knjigama pjesnika koji su čvrsto fiksirani u crnogorski književni kanon. I nije to visina koja se u pjesništvu Nela Krnić na mah pojavi i nestane. Naprotiv.

Izgubljeni grad - U drugom tematskom krugu, u ciklusu „Sarajevo, kristalna sjećanja“, Nela Krnić, bolom ranjenog djetinjstva izdiže izgubljeni grad svog rođenja i odrastanja. Tu energetski najsnažnije pulsira njeno poetsko Ja, sujeta pjesničke vještine uzmiče pred čistotom nostalgije, introspekcija je duboka. U pohvalama estetskih vrijednosti tog segmenta knjige „Kod 77“ ne trebamo se uzdržavati. Tu se izlilo sve što je pjesnikinja, prestrašena da ne zaboravi, morala izreći da bi do kraja vremena bila dio onoga što jeste Sarajevo.

Dah Istoka/Obećanje Zapada/Koncentrat Univerzuma/Žigosana tvojom sudbinom/Najranjivija sam tačka svemira

To vam je Sarajka.

Treći ciklus, „Pocijepana zemlja“, realizovan je nizanjem stihova najpoznatijih autora književne i muzičke scene nekadašnje Jugoslavije. Krik cijele jedne generacije.

Lutanja i Komad duše - Slijedi fluidna, ali kompaktna tematska cjelina „Lutanje“. Taj ciklus donosi jedan upadljiv vrhunac. Poigravajući stav. Čavrljajući ton. Potom distanca. I potapajuća tišina. To je pjesma „Put“.

Možda ti se dogode/ Možda te iznenade/Sve te male stvari/ Koje se dešavaju običnim ljudima // Ali ne i tebi // Ljudima koji ne traže /Koji ne prevrću/ Već mirno prihvaćaju/ Put/ I tišinu

I ciklus „Komad duše“ u znaku je malih pjesama oblikovanih s posebnom razmjerom stanja i zbivanja.

I uvijek sanjam jedan isti san /Moja djeca i ja/ Valjamo se u travi/ Pod vedrim nebom/ I velikim suncem/ Samo tada beskonačnost i ja smo jedno

Kaplja vode, Gorske vile - Knjiga „Kod 77“ bremenita je motivima duhovne veze s crnogorskim korijenima i vrijednostima. Motivi ženske snage, ženske osviješćenosti. Žig. Tvrdi stubovi vremena. Pleća nejaka a kamenje teško. Crnogorka.

Proživjeti treba/ Ovaj život/ Ćutke/Ako ne izdržiš/ Nisi dobra/Ako progovoriš/ Nisi prava/ Ako posustaneš nisi jaka/ Ako ne rodiš/ Nisi vrijedna

Bez ostatka dosljedno na suštinskoj, poetskoj sadržini. To su ta pramjesta intencije da se u slobodi duha sagleda širok horizont egzistencije i svijeta u širokom društvenom kontekstu nesklonom ženi i pjesništvu. Nomadska duša - Istrgli ste joj korijen. Ona zanavijek putuje. I tačka. - Vlatko Simunović, urednik, Kulturna galaksija, RTCG

**

Nostalgični zapisi Nele Krnić

Zbirka pjesama „Kod 77“ Nele Krnić (Sarajevo, 1977) je poetski DNK njene duše, u izdanju Otvorenog kulturnog foruma (OKF), sa Cetinja. Taj DNK pokazuje bolovanje od ljubavi i nostalgiju.  A, ljubav koja se umiva suzama ostaje uvijek čista, zanosna i vječna. No, riječi „nagrizaju ljubav ... lome korake“.

To „nagrizanje“ u ovoj poeziji je kad-kad nježni ugriz, grickanje, a nekad bolni ujed iz kojeg šikljaju i kaplju stihovi koji umiju da „ostružu bol“. Riječi „otimaju uzdahe“! I svaka riječ ima posljedice. Ima i ćutanje! Vjekovima ćutim tvoje ime...

Uvodna pjesma ove zbirke „Ćutim“ nagovještava da je ćutanje uvijek lijepo i da ono poštuje vrijednost svake sekunde. Ćutanje je lijepa tišina. To i takvo ćutanje „o dunjama“, ćutanje „o lišću“... čitaoca uvodi u poeziju koja je „lijepa kao Venera“, ali i „krhka kao ljubav“: Ćutanje je prepisivačka škola duše, a Nelina poezija produžena ruka osjećanja.

Sve cjeline zbirke, „KOD 77“: „Otkud ti hrabrost da voliš (devetnaest pjesama), „Sarajevo, kristalna sjećanja“ (osam pjesama), „Pocijepana zemlja“ (jedna pjesma), „Lutanja“ (devet pjesama), „Komad duše“ (deset pjesama), „Crna Goro, kapljo vode“ (pet pjesama),  „Gorske vile“ (šest pjesama) i „Svi moji gradovi“ (četrnaest pjesama)   su, zapravo, čista ljubav. A tamo đe je čista ljubav, poezija ne mari za rimovanjem, obgrljenim i unakrsnim rimama... Čista ljubav - čista poezija! Ona je tada svijet srca! Sloboda! Ona vam pruža šansu da budete bolji. Zato je i nastala Nelina „Oda umjetnosti“, i u njoj: “Sva si sloboda moja/Moj si početak/I moj kraj“.

Jer, za poetesu je umjetnost: veličanstvena, blještava, razigrana, mračna, krhka, duboka, slobodna, jasna, čista, lijepa. E, zato je poezija umjetnost! Zato, se nigdje kao u poeziji ne može jače i moćnije iskazati ljubav prema voljenima. Ljubav prema majci („Majka“, 92) stala je u jedan stih: „Samo je jedna nježnost izvor čovjeku“.

Jedan stih! Antologijski. Ovo je najkraća pjesma o majci. Pjesma koja najduže traje! Stih – kao jedan cijeli roman.  Da je ovdje sve od ljubavi satkano rječite su i pjesme: „Moja prva iskra“, „Hrabro srce“, „Ti si morao da traješ“, „Đedu“, „Cubana“... Ili, svih sedamdeset i dvije pjesme! Ljubav je u sjećanju. Što ne boli to nije ljubav – kako reče jedan veliki pisac. Jer, u svakom životu postoje dani koje treba izdržati. Pa kad prođe vrijeme, onda se neki dani i datumi iz sopstvene prošlosti prepišu u poeziju. „Ako je pravi, doći će s proljećem“. Zato je i riječ dodir – ko zna!

Kada je veliki Mika Antić zapjevao: „Kuda ću? / U koji grad da svratim?“ kao da nije naslutio da ima pjesnikinja koje to znaju. Odgovor Nele Krnić je: Sarajevo! Pjesme posvećene rodnom gradu su onaj dio Nelinog pjesničkog DNK što je ogrnut nostalgijom: „Da ne zaboravim ko sam/ i odakle sam“. Pjesme o gradu u „kojem su nas oblikovali ožiljcima“. Svaki veliki grad liči jedan na drugi, ali u Sarajevu, gradu „žute, umorne rijeke“, neka djeca „iz Školske ulice“ zauvijek su „ostala u utrobi svoga grada“.

„A onda će doći april“ i „Sarajka“ i kanuti nježna „Sarajevska suza“, ali će ostati da „Jedino Ti znaš i gdje smo danas“. A, danas su u poeziji: i rodni grad, i djeca iz Školske ulice, i uspomene, i „Vrisak“, i „Jutra moja davna“. Život jedan cijeli! Pjesnički i stvarni. Povod za Sarajevo u notama.

Životno vraćanje na stope svojih predaka, u Crnu Goru, učinilo je da autorka jedan broj pjesama ove zbirke posveti i tim temama. Krš, oblak, voda, nebo, Lovćen – razlog dovijeka. No, Nela drži i do amaneta oca, - onog koji je morao da traje: “Da u Crnoj Gori/ Nema teže sudbine/ Od ženske“. Pjesnikinja Nela Krnić je svojim stihovima iz ovoga ciklusa, „Gorske vile“, pokazala ljepotu (možda zakašnjelu) ženskih sudbina u Crnoj Gori. One to istinski i pjesnički zaslužuju – ušle su u poeziju. A kad uđete u poeziju, to je kao kad uđete u nečije srce. Ušle su: Milena Vučinić, Kaća Brković, Jadranka Milović,... Svezala ih je ljubav!

Pjesničku zbirku „KOD 77“, autorka zaoružuje poetskim odama: Rimu, Njujorku, Barseloni, Lisabonu, Štokholmu, Istanbulu, Berlinu, Ljubljani, Londonu, Ženevi, Bangkoku, Beču, Veneciji. Ko pročita ove pjesme, poželjeće da autorki „kupi kartu za Pariz / u jednom pravcu“. Lijepa prilika da se uđe u dobru poeziju!

Poezija Nele Krnić prelivena je nostalgijom. Tamo đe je nostalgija, bilo je, jeste  i biće života. Bora Stanković bi rekao: „Staro, staro mi dajte, što miriše na bosiljak“.

Čitaoci ove zbirke će sa uzdahom šaputati: „Pusti me da se zagledam u tvoje oči“. Ili se prisjetiti Vaska Pope, i: “Očiju tvojih da nije“...

Poezija se čita i iz očiju! One su izvor ljubavi i nostalgije. Ogledalo! - prof.dr Draško Došljak, Univerzitet Crne Gore, Filološki fakultet Nikšić

**

Knjiga „Kod 77“ prva je poetska knjiga Nele Krnić. Premda je riječ, kako ističe autorica pogovora Sonja Tomović Šundić, o „ličnoj ispovijesti“, poezija nadrasta okvire intimističkog, partikularnog i donosi zapravo autentičan krik, oslobađanje. No nije riječ o pukom ispisivanju autobiogafskog poetskog dnevnika, već se univerzalizacija postiže upravo time da pjesme govore o iskustvu jedne generacije s posebnim „kodom 77“. Knjiga je podijeljena u nekoliko cjelina, prva je „Otkud ti hrabrost da voliš“ i donosi snažne ljubavne pjesme, u kojima pjesnikinja opisuje trenutke gubitka, razdvajanje duše i tijela, izbezumljenost, strasti, opsesije, strahove, boli. Hiperbolički, s nizom retoričkih pitanja na koje naravno nema odgovora, pjesnikinja opisuje ona stanja kada se zbog izgubljene ljubavi gubi identitet: „Kao dijete bez glasa/Žena bez imena/Stvor bez razuma/Čovjek bez korijena/Lutam.“ (pjesma Armagedon). I možda posebnost prikaza te ljubavi i leži u maestralnom opisu poraza u pjesmi „Ako je pravi, doći će s proljećem.“ Izdvajam stihove: „Na koncu, cijeli život spavala sam sama. Prepuštao si me/noćima i pojavljivao se u zoru poput srebrnog letača... Tog jutra zavoljela sam svoj poraz.“ U ciklusu „Sarajevo, kristalna sjećanja“ kroz reminiscencije, autorica obnavlja sjećanja na djetinjstvo u rodnom Sarajevu, gradu uz koju je vežu „kristalna sjećanja“. Povezujući imaginativnost sa uspomenama, te pop poezijom tog vremena odrastanja i ikoničnim slikama prošlog vremena koje kontrastno povezuje s ratom, Nela Krnić piše emotivno o gradu koji zapravo dovoljno ne poznaje, ali ga kroz pisanje obnavlja u svojoj svijesti: „Nisam bila dovoljno velika/Da upoznam tvoje ulice i drumove/Niti dovoljno mala da ih zaboravim.“ Zastrašujuće iskustvo djetinjstva je najbolje sublimirano u metafori sarajevskih suza, neprolaznoj boli, ožiljcima koji ostaju jer „Mi smo ta djeca/Žive utvare/Mrtvi štit/Hodajuća čudovišta“. I upravo ta čudovišnost, ta prerana sazrelost, ali i prekinuto odrastanje nespokojnog djetinjstva, kao da je najbolje ocrtana kroz vrisak koji i dalje odjekuje u utrobi tijela, utrobi grada. I premda je život nastavljen u drugoj državi, i premda se putovalo svijetom, brojnim metropolama (uostalom posljedni ciklus u knjizi je i svojevrsna poetska topografija odrastanja), ostaju davna sjećanja na davna proljeća, na ulice grada koje više ne postoje. Ciklus „Pocijepana zemlja“ donosi pjesmu koja je obojena nostalgijom, s parafraziranjem stihova poznatih autora s književne i muzičke scene, primjerice: Ekatarina Velika, Azra, Lačni Franc, Zdravko Čolić, Bijelo dugme, Arsen itd, sve poznati autori ili izvođači nekad jake jugoslavenske scene. Idući ciklusi, „Lutanja“, „Komad duše“, „Crna Goro, kaplja vode“ i „Gorske vile“ povezuju autoričina traženja, rekapitulacije, poetske refleksije, posvete članovima obitelji, prijateljima, ali i angažiranost, koja je posebno naglašena bijesom i nemoći onih koji su „žigosani, odbačeni, neshvaćeni“. I kao da poezija Nele Krnić želi naglasiti taj sunovrat čovjeka, ali i dati nadu da će umjetnost dati smisao u ovom bezvremenu. Zato i piše odu umjetnosti. Dva ciklusa pjesama posve su posvećena Crnoj Gori kao domu i utočištu: „Kud god krenem tebi jurim/Da zaronim u tvoje skute.“ Posebno bih izdvojila pjesme posvećene Crnogorkama, koje su kao karijatide, čvrste, ali i „stamena čudovišta“, čija je ženstvenost potirana, razborite, „hobotnice s milion ruku“. Nije nimalo slučajno da se ponovo spominje čudovišnost, jer žene ovih prostora izlaze iz okvira svojeg roda, one su zbog bremenitih i teških iskustava stekle auru onih koje su nadbića, čudovišno snažne i razumne, suspregnute u svojoj emociju zbog surovog vremena. Krnić često i spominje razum u svojoj poeziji, kao oprečnost poludjelostii, zaludjelim ratnim glavama, piše odu staloženosti i miru kojem žene mahom doprinose. Stoga su dirljive pjesme posvećene Crnogorkama, jer njihova je sudbina teška. O tome kaže i kratka pjesma „Amanet“. A ovom knjigom autorica kao da ostavlja u amanet svoju poeziju obitelji, prijateljima, generaciji, rodnom Sarajevu, ali i Podgorici, svim gradovima kojima je putovala i koji su joj značili, spaja svjetove, povezuje narode, pledirajuću svojom angažiranom lirskom pjesmom za mir, ljubav, za praštanje i nježnost. I zato je ova knjiga pjesama posebna. Nela Krnić u „Kodu 77“ pokazala je širok registar tema i stilističkih i versifikacijskih vještina, no prije svega emociju i misao, pa je sasvim sigurno da će nastaviti pisati i da možemo očekivati ubuduće njene nove knjige - Darija Žilić, Profesorica komparativne književnosti i povijesti, Filozofski fakultet Zagreb, pjesnikinja

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Izvor / foto – Selma Dizdar