‘Ko nije bio saučesnik?’ Kako je Martin Scorsese dobio povjerenje Osage nacije

Geoffrey Standing Bear, poglavica Osage, sprema se presvući u svoj smoking, staviti leptir mašnu, ali i tradicionalno ćebe za londonsku premijeru filma Killers of the Flower Moon (Ubice cvjetnog mjeseca). Ovo će mu biti peti put da gleda film koji traje tri i po sata, kaže on. “Morate ga vidjeti više puta da biste shvatili njegovu dubinu.” Kaže da, drugi put, na filmskom festivalu u Cannesu, nije mogao da obraća pažnju. “Bilo je teško koncentrirati se na film jer sam gledao sve te poznate ljude”, kaže on smijući se. Koga na primjer? „Vidio sam Cate Blanchett, znate, koja je igrala Galadriel (u filmovima Gospodar prstenova). Bila je tamo. Želio sam samo prići do nje i reći: ‘Hej, imaš li vilenjački dar za mene?’ Ali mislio sam da je bolje da šutim, osramotiću ljude. Ali, znate, ja sjedim pored Roberta De Nira – on je prilično poznat.”

Poglavica Standing Bear, mirni 70-godišnjak, zdravog izgleda, čini se da uživa u  obilasku šoubiznisa, ali malo je ljudi moglo imati veće osnove za sumnju od Osage nacije kada je Hollywood pokucao na vrata. U širem smislu, američki film i televizija nisu bili poznati po osjetljivim prikazima Indijanaca. Nakon što su već pretrpjeli apokaliptičnu invaziju evropskih doseljenika, Indijanci su proveli veći dio prošlog stoljeća gledajući svoju historiju rekonfiguriranu kao zabavu, na kojoj su uvijek prikazivani kao loši momci. Osim toga, Osage imaju posebne, historijske razloge da ne vjeruju strancima. Oni su žrtve jednog od najgorih američkih zločina 20. stoljeća, počinjenog od strane pohlepnih bijelaca. Sada poznata kao "vladavina terora", to je saga toliko zla da je gotovo nemoguće dokučiti. Ona kombinuje institucionalnu prevaru, ekonomsku eksploataciju, bezobrazni rasizam i proračunata masovna ubistva.

Ironično ili slučajno, upravo je to bila priča koju je Hollywood želio ispričati. Adaptiran iz bestselera knjige Davida Granna, Killers of the Flower Moon, film Martina Scorsesea prikazuje ovu mračnu istinitu priču u epskim, autentičnim detaljima. Film je kao umirući dah Starog Zapada, jer ustupa mjesto drugoj vrsti bezakonja 20. stoljeća, praćenom pojavom FBI-a (ovo je bio jedan od njegovih prvih velikih slučajeva), a ostavit će većinu gledatelja da se pitaju kako je ova epizoda u historiji mogla tako dugo ostati neispričana.

Osage, naravno, predobro znaju priču. Godine 1872, nakon što je nekoliko puta raseljeno tokom prethodnih vijekova, pleme je preduzelo rijedak korak da kupi rezervat: skoro 1,5 miliona jutara neupadljive zemlje u sjevernoj Oklahomi – koja je ujedno sadržavala ogroman rezervoar nafte. Osage su lukavo zadržali mineralna prava na zemlju, za koju su odredili da se može samo naslijediti, a ne prodati. Tako su, za kratak period 1920-ih, postali, po glavi stanovnika, najbogatiji ljudi na planeti, sa moći da kupuju luksuzne kuće i otmjene automobile, i zapošljavaju sluge - bijelce. Ali kao što jedan starješina Osage kaže u filmu: „Kada je ovaj novac počeo da dolazi, trebali smo znati da dolazi s još nečim.“

Scorseseova priča se fokusira na stvarnu figuru Williama "Kralja" Halea (De Niro), rančera bijele stoke koji se sprijateljio sa Osageima, čak i kada je osmislio razrađenu zavjeru kako bi stekao kontrolu nad njihovim bogatstvom. U tu svrhu, ohrabrio je svog nećaka, Ernesta Burkharta (Leonardo DiCaprio), da šarmira i oženi Osage ženu, Mollie Kyle (Lily Gladstone, koja je Indijanka, ali ne Osage). Koliko god se činilo kontradiktorno, postojao je element istinske ljubavi u njihovoj vezi, sugeriše priča, čak i dok je Burkhart pomagao Haleu u ubistvu Mollieine porodice. Ovo je samo jedan od mnogih tokova vladavine terora – smatra se da je više od 100 Osagea ukupno ubijeno, a većina zločina ostala je neriješena. Nepravdu je dodatno otežavala federalna odluka da Osageima nije dozvoljeno da direktno kontrolišu svoje bogatstvo nafte. Umjesto toga, svaki je dobio bijelog „čuvara“, koji bi upravljao njihovim računima. Neminovno su čuvari odvajali ogromne količine za sebe. “Razgovarao sam sa jednom ženom koja je rekla, da je kada je bila djevojčica, išla u trgovinu sa bakom i djedom svaka tri mjeseca i samo je predala ček trgovcu koji bi im rekao: 'Možete napuniti svoj kamion bilo čim u prodavanici.“ A onda bi im vratio papirnatu valutu. Ne znamo koliko je iznosio taj ček. Ne znamo kolika je bila ta valuta”, kaže Standing Bear.

Čini se da je čitava bjelačka populacija bila umiješana u to, od doktora koji su prepisivali otrovni inzulin pod krinkom liječenja dijabetesa do mrtvozornika koji su prikrivali ubistva do federalno uređenog Biroa za indijanska pitanja.

„Nije pitanje, ko je bio suučesnik, već ko nije?” kaže Standing Bear. Ova tragedija je gotovo u živom sjećanju, naglašava on. “Bilo je to vrijeme naših baka i djedova. Moja baka je doživjela 90 godina. Rođena je 1900. godine, znači imala je 21, 22, 23 godine kada se sve ovo dešavalo. Imala je jako dobro sjećanje na sve to dok sam ja odrastao, ali ona i njeni savremenici jednostavno nisu htjeli mnogo da pričaju o tome. Svi smo znali za to, ali tek u posljednjih 20 godina počeli smo otvorenije razgovarati o tome.” Sve ovo je ostavilo Scorsesea i njegov tim sa velikom dozom nepovjerenja koje je trebalo prevladati. “Kada su našli naftu, većina ljudi je vjerovala Birou za indijska pitanja. I zbog tog povjerenja, sistem ih je iskoristio u tako velikom obimu”, kaže Scorsese. “Objasnio sam da je za mene bilo ključno uspostaviti povjerenje u zajednici.”

Prvi put se susreo sa Standing Bearom i zajednicom Osagea 2019. godine. „Namjera je bila da sve započnemo neformalnom posjetom, upoznajući se. Na kraju smo razgovarali dosta dugo, o širokom spektru tema.” Razgovarali su o duhovnosti, prisjeća se Scorsese, Osageu i Christianu. “Upravo sam napravio Silence, koji sam mu kasnije poslao da gleda. Smatrao je da su jezuiti bili veoma pametni zbog načina na koji su miješali kršćanstvo sa duhovnim vjerovanjima Osagea.”

Standing Bear je bio upoznat sa Scorseseovim filmovima kao što su Taksist, Goodfellas i Bande New Yorka, ali manje sa njegovim "kulturnim filmovima" kao što su Tišina i Kundun. Njegovi početni prioriteti bili su da Scorsese snimi film na lokaciji i da uključi pravu kulturu Osagea: „Naš jezik, naša kultura – i da ne uključujemo druge plemenske načine. Poštujemo druge plemenske načine, ali imamo mi svoje. Pa čak i među nama, teško je samo održati našu tradiciju iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu.”

Skoro prva stvar koju mu je Scorsese rekao je: „Snimaćemo ovde“, kaže Standing Bear. “I tako su se od tada ta vrata stalno otvarala. Upoznao sam ga sa našim ljudima.” Nakon tog prvog sastanka, održana je večera sa oko 100 pripadnika Osage plemena, koji su govorili o svojim sjećanjima na Vladavinu terora. Na kraju susreta, Scorsese ih je sve obišao i rukovao se sa svakom osobom.

„Bio je to dobar i plodonosan početak“, kaže Scorsese. “Najvažnije mi je bilo da shvatim da neću napraviti film u kojem bi nekoliko Osagea samo bili žrtve u pozadini, da projektu pristupamo u sasvim drugačijem duhu. Mislim da je poglavica Standing Bear to razumio.”

Mnogi članovi Osage zajednice, kojih danas ima oko 25.000, su se uključili u stvaranje filma; izmišljen je čitav krajolik iz 1920-ih – zemljani putevi, drvena pročelja dućana, salonski barovi, čak i parna lokomotiva. “Bilo je oko 100 Osagea koji su odabrani kao statisti,” kaže Standing Bear. “Imali smo ljude koji su radili sa kinematografima, scenografijama, kostimografima, tako da su dobili neku finansijsku korist i za neke od njih našli smo neke prilike u poslu, koje i dalje prate. Takođe tu je i to životno iskustvo. Zato što su snimali šest mjeseci uzastopno. A oni su 24/7 živjeli u tom svijetu.”

No, Scorsese naglašava: „Najvažnije je zapamtiti da, iako je radnja smještena u 1920-te, to nije 'historijski' film. Pod tim mislim da se posljedice tragedije i dalje osjećaju u zajednici.”

Rasistički sistem “starateljstva” nije ukinut sve do 1978. godine, a danas samo 6.000 Osagea zadržava bilo kakva prava na naftu. “Procjenjujemo da je 1,5 milijardi buradi uklonjeno iz naše zemlje za sve ovo vrijeme,” kaže Standing Bear, koji je radio kao advokat 30 godina. “Konačno smo dobili neku nadoknadu zbog nedostatka računovodstva dijela ovog novca, ali svi veliki problemi i dalje ostaju. Vidio sam neke pomake u federalnoj politici kako bi se obezbijedilo više poštovanja prema plemenskoj samoupravi, ali u stvarnosti, u ekonomiji izgradnje odgovarajuće infrastrukture, škola, zdravstva, mi daleko zaostajemo.” Osage su i dalje podložni bolestima povezanim sa šećerom, kaže on, kao što su alkoholizam i dijabetes. “Imao sam rođake,  gdje je to prevazišlo samo liječenje dijabetesa, amputirani su im udovi i na kraju su umrli. A bili su mladi, u 30-im i 40-im godinama.”

Killers of the Flower Moon barem su znak da bi se plima mogla preokrenuti, kako u smislu spremnosti da se ponovo razmotre sramni aspekti američke historije, tako i u ekranskim prikazima Indijanaca. Posljednjih godina, na primjer, imali smo serijal Sterlina Harjoa Reservation Dogs, usredotočen na četiri starosjedilačka tinejdžera u modernom Muscogeeju u Oklahomi (samo nekoliko sati vožnje od okruga Osage). Imali smo zaokružene, ažurne indijanske likove prikazane u filmovima kao što su Songs My Brothers Taught Me od Chloé Zhao (smješten u rezervatu Lakota Siouxa) i Kelly Reichardtov Certain Women (koji je pružio probojnu ulogu Lily Gladstone kao rančerice s osjećajima prema Kristen Stewart). Imali smo revizionističku vestern seriju Englezi sa Chaskeom Spencerom kao američkim indijanskim herojem, sa Emily Blunt. Čak smo imali i Prey, prequel o invaziji vanzemaljaca pun akcije za filmove Predator, smješten među plemenom Komanča iz 18. stoljeća.

Možda kultura može pokrenuti razgovor, ali čak ni Scorsese ne bi tvrdio da može da zaliječi rane historije. „Umjetnost može da utiče na nas na veoma dubokom, veoma misterioznom nivou“, kaže on. “Osjetio sam to i na drugima. Određeni filmovi koje sam gledao, neke više puta, više su nego sjajni – oni su prava otkrića. Ne znam da li su ispravili stvari, ali proširuju naše vidno polje, naš osjećaj o tome šta znači biti živ. To je ono na šta sam uvijek odgovarao i čemu sam uvijek težio.”

Koliko god Killers of the Flower Moon iz sjene izvlači tragičnu istoriju Osage nacije, to ih takođe podsjeća na ono što su propatili, kaže Standing Bear. „Nisam shvatio dok sam gledao film da ja lično nisam uspio u potpunosti saosjećati sa ovim porodicama koje su izgubile sve te ljude. Kroz šta moraju da prolaze kada vide ovaj film, a vide svog dedu upucanog u potiljak na velikom ekranu? Ili kada vide velike porodične grupe rođaka, tetaka i ujaka na našim ceremonijama i pomisle 'Moja porodica, mi smo mali. Trebali smo biti veliki kao i svi drugi, ali svi naši ljudi su pobijeni.’ Nikada nisam razmišljao o tom aspektu toga. Ovaj film je iznio takve stvari, i to je bolno. Dakle, da, ova priča je nešto iz čega svi možemo naučiti.”

Killers of the Flower Moon u kinima je od 20. oktobra

federalna.ba/The Guardian