Keith Richards: Artritis je promijenio moje sviranje gitare

Ako postoji jedna konstanta u priči o Rolling Stonesima, onda je to ljubavna afera Keitha Richardsa s gitarom. Posjeduje ih više od hiljadu - iako na pozornici svira samo nekoliko odabranih - i, čak i dok se približava 80-oj, zvijezda je još uvijek opčinjena instrumentom.

"Fascinantna stvar je da što je više svirate, to je manje znate", kaže on. "Pruža vam beskrajna pitanja. Nikada ne možete znati cijelu stvar. To je nemoguće."

Vratio se u vatrenu formu na novom albumu Rolling Stonesa, Hackney Diamonds. Tu su žestoki rockerski rifovi (Angry, Depending On You), žilavi country blues (Dreamy Skies) i poluimprovizirani gospel taktovi (Sweet Sounds Of Heaven).

No, dok Stonesi zvuče vječno kao i uvijek, Richardsove su ruke kvrgave od artritisa. Je li to utjecalo na njegovo sviranje?

"Zanimljivo, ne sumnjam da jest, ali nemam nikakve bolove, to je neka vrsta benigne verzije", kaže. "Mislim da sam malo usporio da je to vjerovjatno više zbog godina.

"I također, to mi je zanimljivo, kada sam u fazi kao, 'Ne mogu to više raditi', gitara mi sama pokaže da postoji drugi način da to učinim. Neki prst će otići jedno mjesto drugačije i otvoriće se potpuno nova vrata."

"I tako uvijek učiš. Nikada ne završiš školu, čovječe."

Hackney Diamonds prvi je album Rolling Stonesa s novim materijalom u 18 godina. Nije da su uživali  na lovorikama. Sesije su dolazile i prolazile, turneje su bile organizirane, album obrada objavljen. Ali, iz drugih razloga, bend nije bio zadovoljan materijalom.

"U limenci ima puno stvari koje su vraški dobre," kaže Keith, "ali to nije album. To je samo puno pjesama."

Prekretnica se dogodila na kraju prošlogodišnje turneje povodom 60. godišnjice  benda. Umjesto da se povuku u svoje pojedinačne bunkere, Mick Jagger želio je otići ravno u studio.

"Pogodio me na pravo mjesto", kaže Richards. "Uvijek sam želio snimiti bend čim stanemo s puta, jer je bend uhodan."

Dok su prethodne sesije bile istraživačke i neusredsređene , ove su snimke imale rok: Jagger je želio da ključne  pjesme budu gotove do kraja godine.

Pomogao mu je producent Andrew Watt, 32-godišnjak koji je napravio pop hitove za Post Malonea i Miley Cyrus, te nadgledao preporod sivog rocka za Iggyja Popa i Ozzyja Osbournea.

Veliki obožavatelj Rolling Stonesa (svaki dan je nosio drugu majicu benda), ipak je bio odlučan ne prikloniti se svojim herojima.

"Imali smo suca, što je nešto što nam je nedostajalo još od vremena Jimmyja Millera," kaže Ronnie Wood, misleći na producenta klasika iz 1970-ih kao što su Sticky Fingers i Exile On Main Street (oboje datiraju prije njegovog vremena u bendu) .

"Trebao nam je neko ko će nas stegnuti i šutnuti. Disciplinirao nas je i rekao 'Ajde, nećete to sutra, nego danas'."

"Mogu razumjeti da Ronnie to tako vidi, ali pravi suci smo Mick i ja", tvrdi Richards.

"Andrew je jednostavno imao pravu količinu energije i pravu količinu znanja da to izvede."

SLUČAJAN SUSRET 

Jagger i Richards oduvijek su bili žila kucavica Rolling Stonesa. Ili, tačnije, svoj Id i svoj Ego. Jagger je oprezan, analitičan, strateški. Richards trči instinktivno.

Prvi put su se upoznali u osnovnoj školi u Kentu 1950-ih, a zatim su se susreli godinama kasnije na željezničkom peronu. Jagger je nosio svežanj ploča, Richards je držao svoju gitaru, a njih su dvojica u vozu započeli razgovor o rocku i bluesu.

U roku od godinu dana pridružili su se bendu s gitaristom Brianom Jonesom, a Richards je uzbuđeno napisao svojoj teti: "Mick je najveći R&B pjevač s ove strane Atlantika i ne mislim možda."

U svojoj izvornoj inkarnaciji, Rolling Stonesi su bili cover bend, svirajući  hitove s izlizanim verzijama Buddyja Hollyja Not Fade Away i Howlin' Wolfova Little Red Rooster.

Ali njihov menadžer, Andrew Loog Oldham, shvatio je da će svi zaraditi više ako napišu vlastite pjesme, pa je zaključao Jaggera i Richardsa u kuhinju i rekao im da ne izlaze dok ne dobiju hit.

Rezultat je bio As Tears Go By, koji je na top ljestvice uvrstila Marianne Faithfull.

"Prije toga, razmišljao sam o pisanju pjesama kao o potpuno odvojenom poslu - kao što postoji kovač i postoji klesar", kasnije se prisjetio Richards.

"Bio je to šok, ovaj svježi svijet pisanja vlastitog materijala, ovo otkriće da imam dar za koji nisam imao pojma da postoji. Bilo je poput Blakea, otkrivenje, epifanija."

Jagger osporava priču o kuhinji, ali, u svakom slučaju, rođeno je jedno od najvećih partnerstava u pisanju rock pjesama.

Do kraja desetljeća duo je napisao desetke klasika, uključujući Paint It Black, Sympathy For The Devil i (I Can't Get No) Satisfaction, čiji je riff Richards dolazio u snu.

"Bilo je to sretno otkriće, moram priznati", rekao mi je zadnji put kad smo razgovarali.

Snimanja  za Hackney Diamonds bilo  je kao snimanje za  hit-and-run 1960-ih. Bend snimi  dvije ili tri pjesme dnevno, često svirajući jednu uz drugu kao što rade na pozornici.

Cijeli proces završio je za dva mjeseca - osam puta duže nego što su potrošili na svom debiju 1964., ali još uvijek fenomenalno brzo za moderne standarde.

Naslov albuma je londonski sleng (Hackney Diamonds su perle razbijenog stakla razbacane po ulici nakon razbijanja i otimanja) i iako se ne pojavljuje u stihovima, fraza ukazuje na neukrotivu žestinu albuma.

"Da sam pas, proveo bih cijelu noć zavijajući po tvojoj kući", reži Jagger preko nazubljenog rifa Bite My Head Off.

Čak i naslovi pjesama sugeriraju dubinu  antagonizma i ogorčenosti: Angry, Driving Me Too Hard, Live By The Sword.

Richards ne može ili ne želi objasniti inspiraciju, tvrdeći da "Mick piše tekstove".

"Ali ima nešto tjeskobe u sebi i rekao sam, 'Pa, iskoristimo to'", dodaje.

"S moje točke gledišta, bitna stvar kod snimanja ploče je da pjevač mora željeti otpjevati materijal.

"Ako Mick pjeva pjesmu koja ga ne zanima, stvarno je može učiniti lošom. I to je možda jedan od razloga zašto je nam je trebalo 18 godina, jer Mickovi valovi entuzijazma dolaze i odlaze."

Gorčina koja je karakterizirala Mickov i Keithov odnos 80-ih je isparila. Za ovaj album, čak su se vratili osnovama, pišući Driving Me Too Hard zajedno u istoj prostoriji.

Jagger kaže da se još uvijek povremeno ne slažu, ali "dobro razumiju" što Stonesi kao bend  predstavljaju. Za Richardsa, sve je to stanje uma.

"Mi smo pravi dečki, pa kad počnemo igrati, svi znamo, 'Da, to je to' ili 'Ne, to nije to'.

"A ako nam se  to čini lažnim, onda se ipak moramo pripaziti."

Zato se Keith odupirao Jaggerovim pokušajima da usmjeri bend prema punku i discu 1970-ih; i vjerovatno su se zato klonili više refleksivnog materijala na ovom albumu.

Ali ploča je predstavljala neočekivani  izazov: prvi put su snimali bez Charlieja Wattsa, njihovog stoičkog  i pouzdanog bubnjara, koji je umro 2021.

Njegovo sviranje pojavljuje se na samo dvije pjesme Hackney Diamondsa, Mess It Up i Live By The Sword, prvobitno snimljene 2019. Za ostale, ritam sekciju osigurava Steve Jordan, kojeg je Watts imenovao za svog nasljednika.

"Bio sam s Charliejem prije nego što je umro i rekao je, 'Pobrini se da me pokriva Steve Jordan. On ima moj blagoslov'," kaže Wood. "Dakle, to je bila prava utješna stvar."

"Osjećaj kao da ispunjavam Charliejeve želje malo mi olakšava", slaže se Richards.

"Taj će mi čovjek uvijek jako nedostajati, ali znam da bi, da je danas ovdje, bio vrlo sretan da zna da bend nastavlja s radom."

S druge strane, album ima mnoštvo gostiju superzvijezda, uključujući Paula McCartneya, Eltona Johna i bivšeg basista Stonesa Billa Wymana.

Ali glavna atrakcija je Lady Gaga, koja se glasovno nadopunjuje s Jaggerom na  blues-gospelu Sweet Sounds Of Heaven.

"Lady Gaga je pravo djelo", kaže Richards. "Volim raditi s njom jer ima sjajan stav i sjajan glas, i uvijek sam je želio vidjeti u svojevrsnom obračunu s  Mickom ."

"Stevie Wonder je također ondje, što se događa samo kad snimaš u LA-u," smije se, napominjući da je pjesma "vrlo reklamna... čak se završava i ponovno počinje".

Takav je bio njihov pristup cijelo vrijeme. Cijeli je album namjerno ručno rađen, snimljen u stvarnom vremenu i nekompjuteriziran.

"Volim real", kaže Richards. "Zapravo smo snimili ovu ploču prvenstveno za vinil. To je daleko najbolji zvuk, ako želite slušati ploču kako treba.

"Digitalno je tvornica  igračaka. To su sintisajzeri. A sada imate AI, koji je još površniji i umjetniji. Vinil vam daje ono što je stvarno i više volim čuti tako."

Posljednja numera na albumu  je savršena - samo Mick i Keith su ispred mikrofona, pjevajući pjesmu Muddyja Watersa po kojoj je bend dobio ime, Rolling Stone Blues.

Moglo bi to biti zatvaranje knjige, epilog 60-godišnje karijere, ali prema Richardsu, nema ništa od toga.

Zapravo, umjesto da mahne za  zbogom, bend planira izvesti svoju novu muziku na turneji  , "ako svi budu u funkciji ".

"Svi smo u dobrom stanju", kaže Richards. "Ne gledamo se i ne govorimo 'vrijeme je isteklo'.

Je li to fraza koju bi ikada mogao izgovoriti?

"Moj odgovor je da nisam Nostradamus"- kaže uz osmijeh Richards.  “Naravno da će u neka doba sve završiti , ali nema neke posebne žurbe.

"Sjajno se zabavljamo radeći ovo."

 federealna.ba/BBC