Jasna Šamić: U zatvoru sam između primitivizma ovdje i licemjerstva tamo

Književnica, prevoditeljica, orijentalistica i rediteljica Jasna Šamić već decenijama živi između Pariza i Sarajeva. Iako fizički često odsutna, duhovno i identitetski ostaje snažno vezana za rodni grad Sarajevo. Autorica brojnih romana, eseja, poezije i dokumentarnih filmova, Šamić je jedna od rijetkih intelektualki koja ne bježi od otvorenog iznošenja stava – bez obzira na posljedice.

„Za mene je pisanje pokušaj da razjasnim i denunciram. Pokušavam da raskrinkam nepravde ovoga svijeta, kojih je sve više“, kaže Šamić, dodajući da je i u savremenoj Evropi prepoznala „totalitarizam umotan u celofan i parfeme“.

Sufizam i filozofija ljubavi

Šamić je doktorirala na Sorboni iz oblasti sufizma i historije Bosne. Mistika, kaže, ostaje njena stalna inspiracija: „Sufizam je filozofija ljubavi – ljubavi s velikim Lj, koja može biti i profana i duhovna. Nauka i sufizam dijele isto – potragu za istinom koju nikada ne dotičemo, ali joj se stalno približavamo.“

Umjetnost kao otpor i svjedočanstvo

Njeno stvaralaštvo obuhvata književnost, film i pozorište – discipline koje doživljava kao povezane. „Jedno vuče drugo“, objašnjava. „Mene sve zanima. Radoznalost mi je ostala iz djetinjstva. U poeziji i filmu uvijek tražim emociju – jer emocija je istina, a danas je emocija postala skoro sramotna.“

Šamić je poznata po hrabrim javnim istupima – naročito o položaju žena i ulozi religije u društvu. Nakon što je napisala tekst o marami, kaže, suočila se s prijetnjama: „Nigdje u Kur’anu se ne pominje pokrivanje žene, osim stidnih mjesta. Marama je, prema mom čitanju, izraz pokornosti muškarcu, a ne Bogu.“

Egzil kao dio identiteta

Život između dvije kulture oblikovao ju je kao ličnost i umjetnicu. „Ja sam most između Pariza i Sarajeva. Moja domovina je duh. Stranac mi je onaj koji mrzi – rasista, antisemita, onaj koji ne trpi različitost.“

Egzil, objašnjava, ne vidi samo kao geografsko stanje, već kao duhovno iskustvo: „Moje izgnanstvo je bilo svojevoljno, išla sam za francuskom kulturom. Egzil postoji u svakom piscu. Sioran je rekao da smo u egzilu čim izađemo iz utrobe majke. I to je istina.“

O današnjem društvu i lažnim vrijednostima

Govoreći o savremenom društvu, Šamić ne krije razočaranje: „Mislim da nisam slobodna. U zatvoru sam primitivizma ovdje, a licemjerstva tamo. Između kuge i kolere, kako kažu Francuzi.“ Ipak, dodaje, „radoznalost me održava živom“ – kao i potreba da promatra svijet iz sjene: „Ja volim sjenku, jer u njoj se dešava najviše.“

Književnost, angažman i etika

Za Šamić svaka umjetnost je angažirana, čak i kada to negira: „Čak i kad bježi od angažmana, pisac se razotkriva.”

U svojim djelima često se vraća temama iz historije, posebno bosanskog sufizma, ali i globalne politike. U knjizi Plameni pjesak pisala je o palestinskom pitanju i „zapadnoj hipokriziji“. „Nisu krivi Jevreji, nego dolar“, kaže. „Sve ide uz novac i interese.”

Na pitanje o motivaciji, Šamić odgovara jednostavno: „Ne tražim inspiraciju – teme me same pronađu. Svaki čovjek ima potrebu da se iskaže, izrazi i da stvara.”

federalna.ba