Jabukov pekmez porodice Sivro - od grane do tegle
Dok meteorolozi najavljuju skori pad temperatura i značajne količine snijega, porodica Sivro iz naselja Gornja Rovna, smještenog između Busovače i Viteza, nastoji da u sunčanim danima s kraja oktobra unese posljednju ljetinu iz svoje bašte te pripremi zimnicu. Naša travnička ekipa prisustvovala je procesu pripreme pekmeza, u kojem se za desetak sati neprskana jabuka s grane uskladišti u tegle, na način kako se to njihovim porodicama radilo decenijama. Jer duga je zima.
„Oprali, upekli i, evo ga, ide u tegle“, jednostavno i kratko Senida Sivro objašnjava način pripreme pekmeza u kojem, izuzev čistog soka od jabuka nema, ništa drugo. Ono što je za nju jednostavno zahtijeva znanje i umijeće, ali i fizičku snagu. Tek nekoliko desetina gajbi jabuka završilo je ostavi, a više od tri tone kvalitetnog voća, za koje tržište zbog uvoznog nije zainteresirano, umjesto da propadne, ona sa suprugom i prijateljima pretvori u pekmez.
„Ovo je pred snijeg, kasni jesenski radovi - jabuka se i ne može ubrati ranije jer nije ni spremna. Sad je jabuka najsočnija, najzrelija, najkvalitetnija“, objašnjava Nermin Sivro.
Džulaib Beganović povratnik je iz Italije: „Ova vrsta pekmeza, pogotovo jabuka koju mi imamo, ne može se napraviti u Italiji, ali ovo je nešto – medicina“.
Tako se, kažu, u njihovim porodicama radilo decenijama - uz posao u fabrici, obrađivala se zemlja i proizvodila hrana, pa i oni nastavljaju tradiciju koju, istina malo, barem kada je o alatima riječ - moderniziraju. Ali hranu proizvode na prirodan način.
„Imamo i maline, imamo i stoku i pčele, sijemo sve kulture. Sve ovo je iz domaće bašte, nakalemljeno - mnoga je jabuka i zapuštena i propast će. Međutim, ko je čestit i ko je naučio - on će raditi i dalje“, dodaje Nermin Sivro.
I dok brigu o kazanu prepušta suprugu i prijateljima, Senida s nevjerovatnom lakoćom i brzinom priprema ručak i ne skida osmijeh s lica.
Čekajući da pekmez ukuha na potrebnu gustoću, da bi u teglama mogao ostati godinama, Senida i Nermin sa prijateljima, koji su se vratili iz Italije i ovdje provode najveći dio ljeta, dijele radost zdravog načina života i naravno napornog rada.
„Nema nigdje na dlanu, svugdje treba raditi i to duplo. Da radimo koliko se radi u Italiji, mi bismo bili druga Amerika“, poručuje Džulaib.
I Senida se pridružuje: „Raditi se mora, ne može ti ni država dati ako ti ne ideš i ne radiš. Moraš nešto da radiš da zavrijediš“.
To u njenom slučaju znači dan bez radnog vremena, ali, kaže, i zadovoljstvo jer nakon napornog rada uživaju u onome što su proizveli. Još samo kada bi država, umjesto uvoza poljoprivrednih proizvoda, osigurala otkup od onih koji to rade poput porodice Sivro.
federalna.ba