Sindikat danas: Stvarna zaštita ili posljednja adresa kad sve pukne?

Kada plata kasni, kada prekovremeni sati nisu plaćeni, kada se najavljuje otkaz, kada poslodavac mijenja uslove rada ili kada radnik više ne zna kome da se obrati, pitanje često postane isto može li sindikat nešto učiniti?

Na papiru, odgovor je jasan.

Sindikalno organizovanje predstavlja jedno od osnovnih prava radnika. Radnici imaju pravo organizovati sindikat i učlaniti se u njega, a kolektivno pregovaranje trebalo bi biti jedan od ključnih mehanizama kroz koje zaposleni zajedno štite svoje interese.

Bosna i Hercegovina je ratifikovala Konvenciju Međunarodne organizacije rada broj 98 o pravu na organizovanje i kolektivno pregovaranje, dok Evropska socijalna povelja, koju je BiH prihvatila, priznaje pravo na organizovanje i kolektivno pregovaranje.

Ali između prava koje postoji na papiru i osjećaja sigurnosti radnika u svakodnevnom životu postoji razlika.

Sindikat kada je sve već počelo da se raspada

U idealnom sistemu radnik ne bi čekao da ostane bez plate ili da dobije otkaz da bi potražio pomoć sindikata.

Sindikat bi trebao biti prisutan i prije problema u pregovorima o platama, uslovima rada, radnom vremenu, sigurnosti na radu, kolektivnim ugovorima i drugim pitanjima koja određuju položaj zaposlenih.

U stvarnosti, dio radnika sindikat doživljava kao posljednju adresu.

Tek kada razgovor s poslodavcem više ne daje rezultat, kada počnu prijetnje otkazom ili kada radnik shvati da sam ne može zaštititi svoja prava, dolazi pitanje članstva.

„O sindikatu nisam ni razmišljao dok nisam dobio problem na poslu. Kada sam shvatio da sam sam i da ne znam kome da se obratim, prvo pitanje mi je bilo postoji li neko ko može stati iza mene.“, kaže radnik zaposlen u administraciji, koji je želio ostati anoniman zbog straha od mogućih posljedica.

Zašto se radnici boje članstva?

Jedan od problema nije samo pitanje toga šta sindikat može učiniti.

Problem je i pitanje šta radnik misli da bi se moglo dogoditi ako poslodavac sazna da je član sindikata.

Zakon o radu Federacije BiH garantuje radnicima pravo da organizuju sindikat i da se u njega učlane, dok je diskriminacija po osnovu članstva ili nečlanstva u sindikatu zabranjena.

Međutim, formalna zaštita ne znači automatski da će svaki radnik imati osjećaj da je siguran kada koristi to pravo.

Ako radnik ima ugovor na određeno, zavisi od odluke nadređenog ili radi u maloj firmi u kojoj se gotovo sve odluke donose neformalno, odluka o sindikalnom organizovanju može se doživjeti kao rizik.

„Niko mi nije rekao da ne smijem biti član sindikata. Ali kada znate kako firma funkcioniše, sami procijenite šta možete reći, a šta ne. Ako vam ugovor zavisi od jedne osobe, ne želite da budete označeni kao problematični.“, kaže radnik zaposlen u fabrici.

Sindikat nije samo advokat za radnika

Jedna od zabluda jeste da je osnovna uloga sindikata da radniku pronađe pravnu pomoć kada već dođe do spora.

To jeste jedan dio njegovog djelovanja, ali sindikat ima širu funkciju.

Njegova snaga prvenstveno bi trebala biti kolektivna. Jedan radnik teško može pregovarati o povećanju plate. Stotinu radnika ima drugačiju pregovaračku poziciju.

Jedan radnik teško može insistirati na promjeni smjena. Organizovani radnici mogu otvoriti pitanje radnog vremena kroz kolektivno pregovaranje. Jedan radnik često strahuje od posljedica prijave nepravilnosti. Kolektivno djelovanje može smanjiti taj pritisak.

U Federaciji BiH reprezentativni sindikati imaju pravo na kolektivno pregovaranje i zaključivanje kolektivnih ugovora. Zakon predviđa i kriterije reprezentativnosti na različitim nivoima. Na nivou poslodavca, prema dostupnom pravnom okviru, reprezentativnim se smatra sindikat koji okuplja najmanje 20 posto zaposlenih kod tog poslodavca.

Kada kolektivni ugovor znači više od individualnog ugovora

Kolektivni ugovor može odrediti prava koja su povoljnija od zakonskog minimuma.

To je jedna od ključnih stvari zbog kojih sindikat ne bi trebao biti samo servis za rješavanje pojedinačnih problema.

Kolektivno pregovaranje može obuhvatiti plate, dodatke, radno vrijeme, godišnje odmore, naknade, sigurnost i zdravlje na radu i druga prava.

U Federaciji BiH zakon propisuje da strane u kolektivnom pregovaranju trebaju pregovarati u dobroj vjeri i ulagati razumne napore da zaključe kolektivni ugovor. Ako nakon 45 dana pregovaranja ne dođe do saglasnosti, predviđena je mogućnost pokretanja arbitraže.

Problem, međutim, nastaje kada kolektivno pregovaranje postoji formalno, ali je njegova stvarna snaga slaba.

Kada sindikat izgubi povjerenje radnika

Sindikat ne može biti jak ako mu radnici ne vjeruju, a povjerenje se ne dobija samo članarinom.

Radnik želi znati šta sindikat radi, za šta se zalaže, kome se može obratiti i šta se dogodilo nakon što je prijavio problem.

Ako radnik godinama plaća članarinu, a nikada ne vidi rezultat, može početi postavljati pitanje čemu članstvo služi.

„Član sam sindikata godinama. Članarina se redovno skida, ali iskreno nisam znao kome da se obratim kada sam imao problem. Tek kada sam lično nazvao, dobio sam informacije. Mislim da bi sindikat morao biti vidljiviji među radnicima, a ne da ga se sjetimo samo kada nastane problem.“

Šta radnik zapravo očekuje?

Za većinu zaposlenih odgovor je jednostavan.

Žele nekoga ko će pročitati ugovor prije nego što ga potpišu, objasniti im prava, reagovati kada plata kasni, pomoći kada dođe do spora i stati iza njih kada se prava krše.

Ali dugoročno, radnici od sindikata očekuju nešto još važnije da problemi budu riješeni prije nego što postanu lični.

Ako se svake godine pregovara o platama tek nakon nezadovoljstva radnika, sindikat reaguje.

Ako se kolektivni ugovor mijenja tek nakon pritiska zaposlenih, sindikat reaguje.

Ako se zaštita traži tek nakon otkaza, sindikat ponovo reaguje.

Pravo pitanje zato nije samo može li sindikat reagovati kada sve pukne.

Pitanje je može li djelovati prije toga.

Sindikat između radnika i poslodavca

Sindikati nisu protivnici poslodavaca samo zato što zastupaju interese radnika.

Dobro uređeni radni odnosi podrazumijevaju pregovaranje između dvije strane koje imaju različite interese, ali zajedničku potrebu za stabilnim sistemom.

Poslodavcu je potreban radnik. Radniku je potreban posao.

Problem nastaje kada odnos nije ravnopravan.

Tada radnik često nema dovoljno individualne pregovaračke moći da zahtijeva ono što mu pripada.

Sindikat upravo zato postoji kao oblik kolektivnog zastupanja.

Vijeće Evrope u svojim analizama BiH ukazuje na potrebu jačanja kolektivnog pregovaranja i efikasnijeg mehanizma zaštite radnih prava. U istim analizama navodi se da radnici koji ostvaruju prava iz kolektivnog ugovora mogu tražiti njihovu zaštitu pred nadležnim sudom.

Posljednja adresa ili prva linija zaštite?

Sindikat ne može riješiti svaki problem. Ne može garantovati da će svaki spor biti riješen u korist radnika. Ne može zamijeniti inspekciju, sud, advokata ili druge institucije, ali može biti važna prva linija zaštite.

Njegova uloga nije samo da dođe kada je otkaz već uručen.

Uloga sindikata počinje mnogo ranije kada se pregovara, kada se određuje radno vrijeme, kada se zaključuje kolektivni ugovor, kada se uvode nove obaveze ili kada radnici žele upozoriti na problem prije nego što preraste u otvoreni spor.

„Volio bih da sindikat bude mjesto na koje mogu doći prije nego što nastane problem, a ne tek kada više nemam šta izgubiti. Ako znam da će neko saslušati radnike dok je vrijeme, onda sindikat ima smisla.“

Zaštita radnika počinje prije konflikta

Pitanje sindikata zato nije samo pitanje toga jesu li sindikati dovoljno jaki. To je i pitanje koliko su radnici spremni da se organizuju, koliko poslodavci prihvataju socijalni dijalog i koliko institucije mogu garantovati da pravo na organizovanje neće ostati samo formalno.

Bosna i Hercegovina ima zakonski okvir koji priznaje pravo na organizovanje i kolektivno pregovaranje. Međutim, između prava zapisanog u zakonu i prava koje radnik stvarno može koristiti postoji prostor koji se mora popuniti praksom.

Sindikat ne bi trebao biti posljednja adresa na koju radnik dolazi kada više nema kome da se obrati.

Njegova najveća vrijednost trebala bi biti upravo u tome da radnik ne dođe do tačke u kojoj je sve već puklo.

Jer prava na papiru vrijede onoliko koliko radnik zna da ih ima, koliko je spreman da ih traži i najvažnije, koliko postoji organizovan sistem koji će stati iza njega kada to učini.

Ajla Čaušević/federalna.ba