Prekovremeni rad: Dobrovoljan na papiru, obavezan u praksi

Za većinu radnika prekovremeni rad bi, prema zakonu, trebao biti izuzetak. U praksi, međutim, mnogi ga opisuju kao svakodnevicu.

„Ostani još dva sata“, „Treba završiti narudžbu“, „Samo danas“, „Vidimo ko je timski igrač“ , rečenice su koje se mogu čuti u brojnim proizvodnim pogonima, trgovinama, ugostiteljskim objektima i uslužnim djelatnostima širom Bosne i Hercegovine.

Formalno, prekovremeni rad je regulisan zakonom. Neformalno, radnici često tvrde da je granica između dobrovoljnog i obaveznog rada mnogo nejasnija nego što piše u pravilnicima. Upravo zato pitanje prekovremenog rada nije samo pitanje dodatnih sati na poslu. Ono otvara širu raspravu o radnim pravima, evidenciji radnog vremena, sigurnosti zaposlenja i odnosu između poslodavca i radnika.

Šta zakon kaže?

U Zakon o radu Federacije Bosne i Hercegovine prekovremeni rad je regulisan prvenstveno članom 38. Zakona. Prema tom članu, poslodavac može zahtijevati prekovremeni rad samo u izuzetnim okolnostima kada je potrebno spriječiti štetu, završiti hitan posao ili odgovoriti na vanredne potrebe procesa rada. Takav rad mora biti evidentiran i dodatno plaćen u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom ili internim pravilnicima poslodavca. Također zakonom je propisano ko ne smije prekovremeno raditi. „Prekovremeni rad nije dozvoljen maloljetnom radniku, trudnici, majci odnosno usvojitelju djeteta do tri godine života, kao i samohranom roditelju, samohranom usvojitelju i osobi kojoj je na temelju rješenja mjerodavnog tijela dijete povjereno na čuvanje i odgoj, do šest godina života djeteta. Trudnica, majka, odnosno usvojitelj djeteta do tri godine života, kao i samohrani roditelj, samohrani usvojitelj i osoba kojoj je na temelju rješenja mjerodavnog tijela dijete povjereno na čuvanje i odgoj, do šest godina života djeteta, može raditi prekovremeno ako da pisanu izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad.“ Na papiru, stvari djeluju prilično jasno, međutim, ključno pitanje je koliko se pravila poštuju u svakodnevnoj praksi.

Kada „dobrovoljno“ postane obavezno

Razgovori sa radnicima iz različitih sektora pokazuju da se pritisak rijetko izražava otvorenim naredbama, mnogo češće se koristi indirektan model. Radnik formalno može odbiti ostati duže na poslu, ali se istovremeno suočava sa strahom da će biti proglašen „problematičnim“, da neće dobiti produženje ugovora ili da će izgubiti mogućnost napredovanja. Posebno su ranjivi radnici zaposleni na određeno vrijeme.

„Niko ti ne kaže da moraš ostati. Samo vidiš da oni koji ostaju dobijaju novi ugovor, a oni koji odbijaju vrlo brzo postaju višak“, kaže radnik iz prerađivačke industrije koji je insistirao na anonimnosti.

Slično iskustvo opisuje i radnik iz metalnog sektora: „Nakon što sam nekoliko puta rekao da ne mogu ostajati poslije smjene zbog porodice, ugovor mi nije produžen. Naravno, niko nikada nije rekao da je to razlog.“

Takva iskustva nije moguće automatski generalizovati na sve poslodavce, ali se dovoljno često pojavljuju da zaslužuju javnu raspravu.

Koliko se sati zaista radi?

Jedan od najvećih problema jeste razlika između stvarnog i evidentiranog radnog vremena. Radnici i sindikalni predstavnici godinama upozoravaju da u pojedinim firmama postoje značajna odstupanja između onoga što se odradi i onoga što završi u službenoj evidenciji.

„Na poslu sam deset sati dnevno, ali u evidenciji stoji osam. Dodatna dva sata se podrazumijevaju kada ima mnogo posla“, tvrdi jedan radnik zaposlen u proizvodnom sektoru.

„Kada dođe inspekcija, sve izgleda uredno. Na papiru je sve kako treba, ali stvarnost je često drugačija.“

Primjeri o kojima se govori uključuju:

– ostanak nakon završetka smjene bez evidentiranja dodatnih sati;

– rad subotom koji se vodi kao „redovna preraspodjela“;

– korištenje slobodnih dana umjesto isplate dodatka za prekovremeni rad;

– vođenje evidencije koja ne odgovara stvarnom vremenu provedenom na poslu.

Naravno, postoje i kompanije koje uredno evidentiraju svaki dodatni sat rada i isplaćuju propisane dodatke. Upravo zbog toga važno je razlikovati odgovorne poslodavce od loših praksi koje narušavaju tržište rada i stvaraju nelojalnu konkurenciju.

U mnogim djelatnostima rad subotom postao je gotovo standard. Pitanje nije da li je rad subotom sam po sebi problematičan. U brojnim industrijama i uslužnim djelatnostima takva organizacija rada je neophodna. Problem nastaje kada se dodatni radni dan prestane tretirati kao izuzetak i postane očekivani dio sedmice bez odgovarajuće naknade.

„Subota se formalno vodi kao radni dan kada je povećan obim posla, ali dodatak ne dobijemo. Umjesto toga nekada nam daju slobodan dan tokom sedmice“, kaže radnica iz tekstilnog sektora koja je željela ostati anonimna.

Za radnike to znači manje vremena za porodicu, odmor i privatni život, a za poslodavce dugoročno može značiti povećanu fluktuaciju zaposlenih, pad motivacije i veći rizik od profesionalnog sagorijevanja.

Cijena koja se ne vidi u platnoj listi

Prekovremeni rad često se posmatra kroz finansijsku prizmu, međutim, njegovi efekti nisu samo ekonomski. Dugotrajni rad bez dovoljno odmora povezuje se sa povećanim rizikom od povreda na radu, zdravstvenih problema, stresa i smanjene produktivnosti. Kada radnik sedmicama ili mjesecima radi produžene smjene, posljedice se ne odražavaju samo na njega nego i na njegovu porodicu. Vrijeme provedeno na poslu je vrijeme koje nije provedeno sa djecom, partnerom ili u odmoru koji omogućava normalan život.

Zato se pitanje prekovremenog rada ne može svesti samo na broj sati i visinu dodatka na platu.

Šta se dešava kada radnik kaže „ne“?

Možda najvažnije pitanje u cijeloj priči jeste koliko je stvarna sloboda radnika da odbije dodatni rad. Ako je odbijanje formalno dozvoljeno, ali nosi rizik gubitka ugovora, premještaja ili drugih neformalnih posljedica, tada se postavlja pitanje koliko je takav izbor zaista slobodan.

S druge strane, poslodavci ističu da postoje periodi pojačanog obima posla kada bez dodatnog angažmana zaposlenih nije moguće ispuniti ugovorene obaveze i sačuvati konkurentnost kompanije. Upravo zato je neophodan otvoren dijalog između poslodavaca, radnika i sindikata.

Gdje je rješenje?

Prvi korak je transparentnost. Koliko se sati radi? Kako se vodi evidencija? Koliko se prekovremenih sati isplaćuje? Koliko inspekcijskih kontrola utvrdi nepravilnosti?

Bez pouzdanih podataka rasprava ostaje na nivou pojedinačnih iskustava i međusobnih optužbi.

Drugi korak je jačanje povjerenja da radnici mogu prijaviti nepravilnosti bez straha od posljedica.

Treći je dosljedna primjena postojećih zakona, jer pitanje nije da li prekovremeni rad treba postojati. U mnogim djelatnostima on je ponekad neizbježan. Pitanje je da li je zaista izuzetak kako zakon predviđa ili je postao redovno stanje koje se samo formalno vodi kao dobrovoljno.

Ako radnik mora ostajati duže da bi zadržao posao, ako dodatni sati nisu evidentirani ili adekvatno plaćeni i ako je subota postala pravilo umjesto izuzetka, onda se ne postavlja samo pitanje poštovanja radnog zakonodavstva.

Postavlja se pitanje kakvu vrijednost kao društvo pridajemo radu i ljudima koji ga obavljaju.

Disclaimer: Ovaj tekst je nastao uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru projekta SMS Facility – Podrška malim medijima na Zapadnom Balkanu, koji provodi CPCD.  Sadržaj je isključiva odgovornost medijske kuće i autora i ne odražava nužno stavove, mišljenja ili vrijednosti Evropske unije ili CPCD-a.

Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.