Ovdje stanujem – izabrane i nove pjesme – Diana Burazer

**

Dobro je čitati ... dobro je čitati poeziju koja natkriljuje iskustvo i u kojoj prepoznajemo i ostavljamo najbolji dio sebe

**

„Naizgled pouzdan i nedvosmislen naslov izabranih i novih pjesama Diane Burazer Ovdje stanujem zrcali svu neizvjesnost trajanja na određenom mjestu, upućuje na ono što poezija radi s pamćenjem kao temeljnim uporištem njezinih udaljenih glasova i darežljivosti prostora (zavičaja i jeseni, prošlosti i sadašnjosti, svakodnevice...). Niz istodobnih odlazaka i gubitaka, traženja, upisivanja u tijelo onog što nastaje i ostavlja trag, što nas privlači i udaljuje, čini drukčijim i drugim, posredno govori o nastojanju da se na osobit i osoban način lirski i narativno domišlja vlastiti život, uzleti i traženja, padovi i radosti ... Metaforičko oblikovanje pojedinih životnih dionica, jednostavni i uvjerljivi iskazi o koži i vidu, odlasku i odlascima, čine poeziju Diane Burazer iznimnom i daju joj na zasluženoj važnosti! Igra i strategija, stalnost i bol, lirsko i dnevničko, izgovoreno i neizrecivo, putničko i nestalno, kao uzbudljive i nosive dionice životnog i pjesničkog puta čine izabrane i nove pjesme živim prostorom pjesme o pjesmi. O pjesmi koja je intimna i pojedinačna, ali upravo zbog toga obuzima i natkriljuje i iskustvo njezina čitatelja, njezinih budućih i mogućih čitanja. „Hodam nesigurno / s blago ispruženim rukama / nadajući se da ćeš / prije nego što padnem / pronaći način / na koji ću te ponovno / vidjeti.“ Jasno je da smo upleteni u događaj jezika koji je pojedinačan i drukčiji, ali upravo u toj razmjeni mogućeg i nemogućeg, u „prisutnoj odsutnosti“, Diana Burazer ima i stječe svoje posebno mjesto. Ovdje stanuje pjesnikinja!“ - književnik Miroslav Mićanović.

**

„Druga kuća Diane Burazer knjiga je zapriječenih osjećaja, zatomljenih od straha koji svaku pjesmu preplavljuje poput plina, poput spleena koji se probija na neočekivanim mjestima. Strah je prikriveni motiv zbirke, ali će prerasti u najnosivije idejno težište knjige, narušavati strogu umirenost iskaza. Poetika zbirke izgrađena je na vrlo specifičnom stanju introspekcije koje odmah samo sebe razgrađuje, prestrašeno dubinom bola na koji nailazi, odavajući tako ambivalentna stanja uznemirujućeg mira ili pak umirenog nemira, kojima se isprepleće i pretapa jedna tiha, profinjena filigranska nit, neko drugačije tkivo pogurnuto ispod praga prvotnih značenja.“ - Tea Benčić Rimay

**

„Njezine su pjesme često alegorije koje ustrajavaju na točnosti pouke i njezinoj bezutješnosti. Pjesnikinju stoga nadasve zanima tehnologija iskaza i način kako da se njime izbjegne poetičnost parafraze i neprimjerena uporaba emocija. Njezina poezija ispisuje uravnotežen opisiv svijet gdje sve stoji u određenim i točnim odnosima koji je trpi otklona i gdje su iznimke utoliko znakovitije. U tom svijetu događaji se planiraju, u kaos života uvodi se moral reda.“ – Zvonimir Mrkonjić

**

Zbirka Naranča ponudila nam je lirski kanconijer stanovitog duhovnog stoicizma i deziluzija, prevladavanja dramatičnih i tragičnih iskustava sviješću o ulančanosti u vitalne krugove i prodore. Najnovija zbirka Nebeske jabuke donekle produžuje tu ispovijednu, autobiografsku liniju, ali je motivski znatno šira, a također i određenije refleksivna, metapoetična, samozapitana. Neće biti slučajno što je zbirka uokvirena upravo pjesmama u kojima se tretira sudbina pjesništva. – Tonko Maroević

**

„Diana Burazer je iskonska pjesnikinja. Njen bogati poetski izvor je u njoj samoj. Njena poezija nipošto nisu aforizmi s poukom, anegdote s nenadanim krajem, zanimljivi dijalozi pretočeni u pjesme niti bolećiva sjećanja na bolje ljude i bolja vremena. Svaka njena pjesma je uvijek samo njena, sažeta u nepotkupljivu emociju, stalno zapitana nad vlastitom sudbinom i postojanjem. Njen poetski ključ uvijek jeste ispovijedanje i propitkivanje, začuđenost pred svijetom i pred ljudima, tiha i snažna pomirenost sa bolnom nemoći da stvarni svijet prilagodi svom pjesničkom oku niti da taj svijet, koji joj je zadat, barem u pjesmi, učini boljim i predvidljivijim. Njen intimni svijet sučeljen je sa prijetećim svijetom koji je okružuje svojom modernom i bučnom samodopadnošću, bezobzirnošću i odsustvom bilo kakvog kajanja.

Vrijeme u kojem su nastajale pjesme iz ove zbirke razudilo se na pola stoljeća. U ovom izboru najdugovječnije pjesme dišu, traju, zriju i pune se novim značenjima, ne gubeći svoj prvotni zanos niti mijenjajući svoje početne istine, a one najnovije, obogaćene mudrošću stečenom na dugom pjesničkom putu, govore o pripadanjima, rastancima, samoćama i rječitoj, neumitnoj, konačnoj tišini. U ovim pjesmama sve se pamti i sve opstaje, u kori našeg mozga, na kori naših tijela, u neslućenim dubinama naših nutrina. Istovremeno, sve se zaboravlja i sve nestaje, svaki trenutak koji nam je drag, svaki dodir koji nas je grijao, gasi se polako i neumitno svako svjetlo u daljini što nas je radovalo i davalo nam nadu.

Prve, davne pjesme u ovoj knjizi blistave su kapi ranojutarnje rose ili, bolje, teške kapi kiše na prozorskom staklu, kroz koje se nazire maglena slika svijeta, mutna i nepouzdana, koju mlade oči, mada je sve neizvjesno, žele i slute, svijeta koji prijeti i plaši. Svijeta koji nudi i obećava. U tim kratkim i krotkim ranim stihovima prepoznajemo mladenačko traganje za žuđenom istinom, ali istovremeno i nepokolebljivu predanost na stazi poezije, koja svemu daje pravi i jedini smisao i dopušta pravo na ljekovitu sumnju. Dianin poetski jezik zgušnjava se, oplemenjuje i odrasta sa njom, u vrtlozima vremena koje je nosi sa sobom, nekad tetošeći je u svom naručju, nekad tegleći je grubo za ruku kroz olujne nevolje.

Sve mijene vremena i sve mijene čovjeka. Mijene na koži, mijene na licu, mijene u oku, mijene u srcu. Potreba za svojim mjestom u vremenu. Bivanje uvijek na krivom mjestu, žal za dalekim odakle smo pošli, povratak, odlazak, dolazak, ni doći ni otići, ni tamo ni ovamo, ovdje, svugdje... Ukotviti se najzad, baciti sidro, izaći na obalu koja te prepoznaje. Potreba da se kaže „Ovdje stanujem“, ovdje jesam. Samo u ovoj knjizi, samo u ovim pjesmama. Jedino tu. Jedina stvarna imovina. Bolno ljudski, pjesnički magično. Idući prema kraju cijela knjiga raste, dobiva nove smjerove, novu snagu, polet i širinu, sve do antologijskih stihova koje bi bilo uzalud navoditi i nabrajati jer ih je tako mnogo.

Jezik kojim piše Diana Burazer je miran i suzdržan, discipliniran, bogat značenjima i filigranski precizan. Ona revno strijepi nad svakom riječju. Plaši se plime pretjeranosti, bespotrebnih ukrasa i svakog viška emocija. Želi sačuvati vlast nad pjesmom i onim što pjesma treba biti. Želi da njena snaga izlazi iz nje, a ne da je prekrcava svojim teretima. Otuda svaka njena pjesma dokazuje njenu pjesničku vještinu, strogo kontroliranu zaigranost alegorijama i parabolama, poigravanje simbolikom i suvereno vladanje poetskim tehnikama. Istovremeno, ostvaruje potpunu kreativnu uronjenost u čin stvaranja i, paradoksalno, nužnu autorsku distancu.

Dianine pjesme iz posljednjeg perioda često su filozofske i poetske rasprave o bitku i nebitku,  o postojanju i odlasku, o neumitnoj prolaznosti i tragovima koje ostavljamo iza sebe. Te mrvice kruha koje bacamo na stazi kojom idemo da bi nas neko nekad iznova pronašao i pravilno protumačio, izvjesno je već sada, pozobat će gladne ptice općeg zaborava. Sve naše, čime smo se ponosili, zbog čega smo bili i trajali. To bolno saznanje neka nas ne žalosti. U ovakvim knjigama ostat će najbolji dio nas.“ – Nedžad Maksumić, pjesnik i glumac

**

Diana Burazer rođena je u Zagebu, 1953.godine. Živjela i školovala se u Pleternici i Ljubuškom. Diplomirala je Teorijsku matematiku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagebu. Od 1977. do 1992.godine živjela je u Mostaru, a od 1992.godine živi i radi u Zagrebu.

Objavljuje u mnogim časopisima, azastupljena je u antologijama i panoramama hrvatske poezije. Dobitnica je niza književnih nagrada, a njene knjige poezije objavljene su na makedonskom, ukrajinskom, bugarskom i albanskom jeziku. Urednica je u Nakladničkoj kući Fidipid Zagreb. Članica je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog PEN Centra, Društva pisaca u BiH i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne.

Objavila je knjige poezije – Nesvanjivo (Sarajevo, 1974.) Četvrti zid (Sarajevo, 1985.), Na odmorištu između dva svijeta (Zagreb, 1994.), Druga kuća (Zagreb, 2003.), Naranča (Zagreb, 2008.) i Nebeske jabuke (Zagreb, 2018.)

Knjigu Ovdje stanujem – izabrane i nove pjesme objavila je Nakladnička kuća Fidipid Zagreb, 2026.godine.

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Tonski snimatelj – Predrag Savić

Tonska realizacija – Dženita Fakić

Foto – Selma Dizdar

Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.