Nedžad Begović: Svaki život nosi vrijednost, svaki čovjek u sebi nosi neki svoj film

Reditelj i vizuelni umjetnik koji se kreće kroz različite medije. Ne zadržava se u jednoj formi i ne pristaje na gotove okvire. Kroz filmove, vizuelne cikluse, knjige, bilježi ljude, fragmente svakodnevnice i društvo, s rijetkom intimnošću i autorskom slobodom. Kod njega ništa ne izgleda onako kako je na prvi pogled, uvijek postoje neki drugi slojevi. Takva je i njegova ‘Kobajagi knjiga’. Nedžad Begović bio je gost Art kvart razgovora.

“Bavim se maštom i nečim što se naziva umjetnost”, kazao je na početku razgovora Nedžad Begović. Pojasnio je osjećaj umjetnosti koji teče njegovim venama, rekavši kako je to ‘prirodno stanje, neki osjećaj, zaumlje’, kako kaže ‘neki njegov prostor’.

“Samo sam bio u tom prostoru, volio sam stvari koje se ne podrazumijevaju, nego onako da su malo zavrnute, izvrnute, iščašene. I to mi je neki nerv, ono što me drži u svemu tome. A u principu sve je to kreacija”, dodao je.

Ni knjiga nije samo knjiga, ona je ‘Kobajagi knjiga’

“Kobajagi knjiga” nastala je iz dugogodišnjeg autorovog rada na dokumentarnim filmovima i susreta s ljudima čije je priče bilježio kamerom, a zatim pretočio u knjigu. Riječ je o literarnom mozaiku svakodnevnice, u kojem se prepliću humor, nostalgija i ljudska iskustva, kao svjedočanstvo vremena i prostora Bosne i Hercegovine.

Odakle ideja i potreba da se takvo nešto zabilježi u formi knjige, Begović je rekao:

“Samo se namjestilo. Moj opus je takav da pravim jednostavno i da je duhovito – i jedno i drugo je najteže. I toga ima na neki način najmanje. Nije to nepoznato da su jednostavne stvari najteže za uraditi. A s druge strane, humora je najmanje. Ja volim tu neku vedru stranu života, neku svjetlost, neki optimizam.”

Nadalje je autor pojasnio kako je jako dugo istraživao ljude i njihove životne priče, a krenuvši od onih jednostavnih, svakodnevnih – djetinjstvo, škola, prva ljubav. Ljudi su pričali, a autor bilježio emocije, anegdote – bilježio je život.

“I onda meni ljudi pričaju te priče. Ja sam shvatio u jednom momentu, da ja imam masu tih fantastičnih priča, a koje se jednostavno raspu po linkovima, po YouTube-u i tako dalje. I učinilo mi se da mi treba nešto, što bi se reklo, ‘hard copy’ - da ima jedan format, gdje se to može na jednom mjestu sve sagledati. I tako je nastala ‘Kobajagi knjiga’”, rekao je.

Govoreći o serijalu koji se emituje na Federalnoj televiziji u okviru dokumentarnog programa, a koji je jako dobro prihvaćen od publike, baš iz razloga pristupa, duhovitosti i lahkoće komunikacije, Begović je istakao svoja razmišljanja:

“Ideja je bila moje uvjerenje. Vjerovao sam da svaki život nosi vrijednost, da u stvari svaki čovjek u sebi nosi neki svoj film. I to mi je polazište bilo, da napravim film, moj dokumentarni, dugometražni film, sasvim lično, gdje sam, onako, izvrnuo sebe. Sve što sam imao, sve što sam stisnuo u kavernama, što bi se reklo od majčinog mlijeka pa na ovamo. Ja sam sa ovom malom handy kamerom rekao: ‘Idem ja praviti ovaj film’.”

U novoj epizodi, ovog Dokumentarnog četvrtka, očekujemo Milana Pavlovića i kako autor kaže ‘najduhovitiju stvar’ koju je snimio.

“Smiješan je film, i to je, onako, baš džoker, pun pogodak i jedva čekam. Veselim se. Vrijedilo je.”

Nagrade za inovaciju

“Mentalni tonus, kako gledaš okolinu oko sebe, kako reaguješ na nju. Kad se rodila prva kćerka, moja prva inovacija je bila dječije gaće koje sviraju kad se beba upiški. Bile su ručne pelene, kuhinjske krpe, pa onda se to umotava i onda uvijek je trebalo paziti. I onda sam ja smislio najjednostavniji fol na svijetu, kako da te gaće sviraju kad se beba upiški. To je bilo prije rata i nije bilo ništa od toga. Poslije su već ove druge stvari izašle.

A onda u ratu kad sam trebao zabavljati djecu, kad nije bilo ništa, ja sam shvatio da napravim sam neku igru – nazvao sam je Ambasador. Ustvari je pet u nizu kuglica koje treba složiti. To je izvedeno iz računskih teka, iks-oks se zove, ima sad toga na kompjuteru, ali ja imam u našem Zavodu za intelektualno-vlasništvo zaštićen patent 10 puta 10.

Onda druga inovacija je, recimo, dodatak kompjuterskom mišu. To je mali komadić plastike koji se zalijepi na stol i sa strane ima žlijeb da se kabal miša uz to stavi i onda imate kontrolisanu dužinu da se ne mora stalno vući. A to je nastalo tako što sam dva puta gubio konekciju na sastavu miša i kabla i to sam riješio. Tu sam dobio, mislim, tri medalje”, ispričao je Begović.

Autor mora biti svoj

Na pitanje zašto animirani film nije zaživio, Begović je kazao:

“Mislim da je to komplikovano i skupo. Znam da je Ivan Ramadan napravio neke čudesne filmove, tako da se to mora spomenuti. Imali smo jedan veliki dugometražni film, Ptice, čini mi se. I tako bilo je nekih, ali nema više. Igrani film nema kontinuiteta. Nema ništa kontinuitet, takav je ambijent, takvo je vrijeme. Kultura je zadnja ili predzadnja u svim ovim političkim ambijentima. Tako da se ne može previše očekivati”, zaključio je.

Važnu lekciju, a koja može biti vrijedna poruka svima, autor je naučio u Zagrebu gdje je imao priliku razgovarati i slušati eminentne umjetnike, a od kojih je mogao čuti razne savjete. “Pomogli su mi da shvatim”, pojašnjava Begović, “da autor mora biti svoj”.

“Autor, samo ako je svoj, može biti zanimljiv”, rekao je.

Umjetnička tajna

Na kraju razgovora, Begović je, u svom stilu, kazao šta je za njega umjetnost i šta će to reći svojim unucima kada budu pitali čime se bavio tokom svog života.

“Meni je umjetnost sve. Smisao, polazište, ishodište. Kada sam odlazio u penziju, napisao sam da ću unucima reći, kada budu pitali: ‘Šta si ti dedo u životu radio?’. Ja ću reći bavio sam se umjetničkom tajnom, a znaš li šta je ta umjetnička tajna? To je tačka u kojoj se dvije paralelne linije sjeku. I tu sam negdje došao do toga, i dalje ne mogu. Tražim tu umjetničku tajnu, i nisam još sve rekao”.

federalna.ba