Komentar Mirze Huskića: Zašto Rusija šuti dok Iran gori i koja je pouka za Balkan

Cilj rata Amerike i Izraela protiv Irana je uništenje iranskog nuklearnog programa i smjena vlasti u Teheranu. Iako su prije osam mjeseci i Trump i Netanyahu tvrdili da su uništeni iranski nuklearni kapaciteti, to se, očito, nije desilo. Sada smatraju da će ubistvom iranskog vrhovnog vođe ajatolaha Alija Hamneija dokrajčiti Islamsku republiku. No, upitno je hoće li taj plan uspjeti, uzevši u obzir intenzitet, širinu i dubinu iranskog odgovora. Međutim, upadljiva je gromoglasna tišina najistaknutijeg iranskog saveznika – Rusije. Zašto?

Komentar urednika Informaivnog programa Federalne televizije Mirze Huskića.

U današnjem vremenu mnogi misleći ljudi će vam reći da na svijetu postoje samo četiri u potpunosti nezavisne zemlje – Izrael, Amerika, Kina i Rusija. Za prve dvije se to podrazumijeva, za treću ćemo iz milion razloga to isto reći, dok se oko četvrte moramo dobro zamisliti. I opet, moramo se dobro zamisliti.

Bez obzira na stari diplomatski aksiom - o Rusiji možemo misliti šta hoćemo, ali nikada ne smijemo zaboraviti da je ogromna. Još kada je, sada već daleke 2007. godine, na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji, Vladimir Vladimirovič Putin lansirao tezu o multipolarnom svijetu i neminovnosti dokidanja američkog hegemonizma, svjedočili smo otvorenom ili skrivenom ruskom uplitanju u unutrašnja ili regionalna pitanja širom svijeta.

Primjera je bezbroj, ali ćemo one zaboravnije podsjetiti da je, samo nekoliko mjeseci prije Putinove opservacije o multipolarnom svijetu, srušen Aprilski paket u Bosni i Hercegovini, te da je uslijedila dvodecenijska politika secesionizma predvođena Miloradom Dodikom. Šta je ta politika donijela našoj zemlji, nije tema ovog komentara.

Svjedočili smo, potom, ruskoj invaziji na Gruziju, zatim ratu u ukrajinskom Donbasu i Luganjsku, kao i ruskoj intervenciji u Siriji koja je zadržala Asadov režim na vlasti. Istovremeno, ni Amerika nije odustajala od svojih ambicija na Srednjem istoku, no u tom se dijelu svijeta i Rusija konstantno pozicionirala kao igrač bez kojeg se ne može.

Nije, međutim, Putin zaboravljao saveznike još iz sovjetskog doba, Venecuelu i Kubu. Da ne bi oslabio svoj utjecaj na Dalekom istoku, gradio je čvrste veze s Kinom, često opisujući odnose Moskve i Pekinga čeličnim prijateljstvom. Istovremeno je Putin jačao odnose sa Islamskom republikom Iran, što je prošle godine definisano i Sporazumom o strateškom partnerstvu dviju zemalja. Također, ne smijemo zaboraviti da su mnogi analitičari skloni reći da je napad Hamasa na Izrael iz oktobra 2023. godine bio poklon, ne samo Netanjahuu, nego i Putinu. Svakom iz svojih razloga, što možete i sami zaključiti. 

Međutim, nakon agresije na Ukrajinu, koja je ušla u petu godinu, cijena rata za Rusiju i Putina je postala noćna mora. Iako su se i on i njegovi saveznici podsmjehivali Ukrajincima i šikaniranju kojem su bili izloženi pred Donaldom Trampom, Putinova Rusija je ubrzo izgubila sve što je gradila još od sovjetskog vremena. Izgubila je Asada, Maduro je uklonjen, utjecaj u Africi je sveden na prisustvo ruskih plaćenika, i kako nakon svega Iran može očekivati opipljivu, konkretnu pomoć od Rusije? Teško, gotovo nikako.

No, u toj seriji Putinovih gubitaka, za Bosnu i Hercegovinu, ali i Zapadni Balkan najvažnije je da je Putin izgubio vlasništvo nad Naftnom industrijom Srbije. Hoće li time otići ekspoziture GRU-a ili FSB-a u Srbiji i drugdje u regiji, teško je očekivati, no operativnost će im zasigurno biti umanjena.

Međutim, ne treba previdjeti sve izraženije nezadovoljstvo Rusima u vrhu srbijanskog režima koji se, opet, na sve moguće načine dodvorava Trampu. Iako je Trump Vučiću za sada stavio rampu. No, šta je pouka za nas? Očito je da ne smijemo ponoviti grešku od prije 20 godina kada je srušen Aprilski paket.

federalna.ba