Komentar Dragana Markovine: Stradanja ne dolaze nezvana, još manje nepripremljena

A stradanja ne dolaze nezvana, još manje nepripremljena. Na Balkanu najprije deseterci potisnu melodične ženske osmerce, a instrumenti, oplakivanjem mitomaniziranog srednjovjekovlja, postaju zloslutni nagovjestitelji. Ni mrtvima se ne da mira, pa budu pronošeni i prostorima i zemljama koje ni sami srednjovjekovni pokojnici ni na karti nisu imali ucrtane. I tako ciklično, uz minimalne varijacije, ali uvijek o temi patnje i ugroženosti i, što je najvažnije, bez ogledala i katarze o uzrocima i stradanja i ugroženosti. Ovonedjeljni komentar Dragana Markovine.

Ovih dana vidjeli smo sve što ne valja u vezi ratnih politika, odnosa prema povijesnom pamćenju, prema nasljeđu stvarnosti ove zemlje, prema drugima i prema vlastitoj odgovornosti za patnje ljudi u Bosni i Hercegovini. S kulminacijom u Mrkonjić Gradu vidjeli smo također i konstantno rastući trijumfalizam u Hrvatskoj, kombiniran s legalizacijom ustaštva u javnom prostoru, koji zemlju s ozbiljnom perspektivom drži taocem jedne nacionalističke politike i desničarske isključivosti, što je tek tragedija i besmisao koji govori o iracionalnosti i pogubnosti nacionalizma na ovim prostorima. Tim prije što nekih prijašnjih godina nije bilo tako i što ne postoji nijedan razlog, osim ideološke zaslijepljenosti, da to u Hrvatskoj bude tako.

Na to je neka povezana, ali ipak druga tema u odnosu na performans u režiji Aleksandra Vučića, Milorada Dodika, patrijarha Porfirija i drugova im iz ostataka projekta Srpskog sveta koji su u tome sudjelovali ovih dana.

Čežnja za zavičajem i odgovornost

Što smo, dakle, vidjeli tom prilikom? Pa ponajprije to da se ono što leži duboko u svakom čovjeku, a to je čežnja za zavičajem i dolazak u njega, koriste za sve, samo ne za odgovor na pitanje zbog čega tog zavičaja više nema ili ga rudimentarno ima. Niti za Vučića i njegove, niti za dobar dio Srba iz bugojanskog kraja.

Bio je to pravi trenutak kad se već pričalo o tome da je u Čipuljiću ostalo četrdesetak ljudi da se konačno postavi pitanje što je konkretno Bosni i Hercegovini, pa i Srbima u tom kraju, donijelo entitetsko uređenje zemlje. Etnonacionalizam kao takav i ideja da se bilo čija prava mogu zaštititi samo na ekskluzivno monoetničkom teritoriju, a ne institucionalno.

Jer, sve i da ta krajnje pogubna ideja nije rezultirala genocidom, ratnim zločinima i etničkim čišćenjima diljem zemlje i dovela do toga da mnogima drugima bude otet zavičaj, a jeste, ostaje nam pitanje na koji konkretno način egzistencija Republike Srpske pomaže Srbima u Čipuljiću, Sarajevu, Mostaru, Zenici, Tuzli i svugdje drugdje gdje toga entiteta nema.

A odgovor na to pitanje znamo svi. Ne samo što im ne pomaže, nego im odmaže. Problem je samo što nacionalisti nikad neće, pogotovo javno, postaviti sebi ovo pitanje.

Pitanje egzodusa i posljedica rata

Na isti način, na koji je bilo nepotrebno ono polutajno ulaženje specijalaca iz jednog entiteta u drugi, kao da u Bugojnu ne postoji policija koja je u stanju osigurati predsjednika susjedne države i koja bi to propustila napraviti, jednako kao što sebi neće postaviti pitanje zašto se dogodio masovni egzodus Srba iz Hrvatske i kako smo uopće došli do tog kolovoza, odnosno augusta 1995.

Možda je najbolji stih na tu temu napisao nedavno na svom prvom samostalnom albumu legendarni frontmen Haustora i Vještica Srđan Sacher, pjevajući: „August, kolovoz, oko toga ratuju. August, kolovoz, sve je jedna ista pustinja.“

Da tragedija i paradoks budu potpuni, pobunjeni studenti u Srbiji na svojim društvenim mrežama preko fotografije izbjegličke kolone napisali su: „Pamtimo 4. do 7. august 1995.“

I to je apsolutna i poražavajuća istina. To je zaista i doslovno sve što službena Srbija i ogroman dio društva pamte iz ratova koji su odonda i pokrenuti.

Nacionalistički diskurs i politička alternativa

A to dosta govori o političkoj alternativi u takvom društvu. Cijeli ta već četiri desetljeća isti i zamorni nacionalistički diskurs vrhunac je doživio u Mrkonjić Gradu, mjestu rođenja suvremene Bosne i Hercegovine, u kojem je obilježavanje godišnjice ZAVNOBiH-a, kao i u čitavoj Republici Srpskoj, de facto nepoželjno. I to bez obzira na to što su u stvaranju te zemlje i na tom zasjedanju Srbi iz BiH imali nezaobilaznu ulogu.

Tako su, potpuno ignorirajući simboliku i nasljeđe mjesta na kojima se nalaze, politički i duhovni lideri Srba još jednom vadili Jasenovac i stvarni genocid koji je počinjen nad Srbima u NDH kao opravdanje za sve. S tim da je to sve vezano za vlastitu ulogu u posljednjem ratu opet ostalo prešućeno.

Pričali su i o tome kako neće dopustiti drugo poluvrijeme, kako su spremni, naoružani da se obrane, ponavljali su sve ono što slušamo već svih ovih 40 tragičnih godina bez imalo srama, pa i prema tim ljudima koje je ta politika nahuškala na rat i na kraju ih dovela do gubitka zavičaja, a da ne govorimo o nedostatku osjećaja i srama prema drugima u ovoj zemlji kojima je ta logika i politika oduzela živote i njihove zavičaje.

Šta je donio nacionalizam?

Ne zahtijeva nikakav misaoni ni etički napor živjeti u takvoj bajci i lažno je ulaziti isključivo u žrtve, ali je toliko beznačajno što je i neodgovorno, pa i zamorno, potpuno nevjerojatno kako im se nakon svega još uvijek da.

Zar je toliko loše bilo živjeti zajedno i ravnopravno, izmiješano i bez nacionalističke mitomanije? I zar je ovo što su proizveli bolje od toga?

federalna.ba

Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.