Komentar Denisa Džidića: Ovo nije samo rasprava o Mladiću, već o generaciji koju ostavljamo iza sebe

A zašto dešavanja iz Beograda nisu samo tamo neka sahrana? Čemu smo tačno svjedočili i šta za budućnost regiona i svijeta znači prisustvo najviših političkih vrhova Srbije i Republike Srpske na sahrani? Gdje je u svemu odgovornost međunarodne zajednice? Kuda plovi balkanski brod? Priču o ratnom zločincu Ratku Mladiću, njegovom naslijeđu i kolektivnoj svijesti, u Nedjeljnom komentaru zaokružio je Denis Džidić, izvršni direktor Balkanske istraživačke mreže.

Da li ste bili zgroženi onim što ste proteklih dana gledali u Beogradu? Da li ste osjetili strah? Jezu? Bijes? Upravo su to pitanja kojima smo i mi u Detektoru bili obasipani proteklih dana. I sami smo se pitali: koliko prostora dati svemu tome? Koliko detaljno pratiti sahranu Ratka Mladića? Da li izvještavanjem ustvari dodatno širimo jezik mržnje?

Moj odgovor je: morali smo pratiti sve. Iz minute u minutu. Jer ono što se dešavalo nije bila samo sahrana. Bila je to rendgenska slika društava našeg regiona, naših institucija, politike, pravosuđa, ali i odnosa međunarodne zajednice prema onome što se ovdje događa.

Institucionalna podrška i veličanje ratnih zločinaca

Prvo smo vidjeli razmjere institucionalne podrške. Ratko Mladić nije kontroverzna historijska ličnost. On je pravosnažno osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Zato je bilo važno vidjeti ko će mu odati počast. Ko će doći. Ko će ga nazvati herojem. Ko će prekršiti zakon. Jer historijski revizionizam više nije marginalna pojava. Negiranje zločina i glorificiranje odavno nisu samo nekoliko grafita, anonimnih profila ili ekstremista na stadionima. Vidjeli smo koliko su duboko ušli u institucije.

Ali smo vidjeli i nešto drugo. Na jednom mjestu okupile su se desničarske organizacije i pojedinci povezani sa političkim strukturama u Srbiji i Republici Srpskoj, kao i organizacije čije veze i finansiranje vode prema Rusiji.

Ko organizuje, ko finansira i ko prijeti?

Zato je bilo važno pratiti njihove poruke. Ko govori? Ko stoji pored koga? Ko organizuje? Ko finansira? Ko prijeti? Jer kada čujete poruke koje su tamo izgovarane, onda više ne govorimo samo o odnosu prema prošlosti. Govorimo o sigurnosti danas.

A onda smo dobili još jednu važnu lekciju. Pred našim očima odvijala se sahrana uz najviše državne počasti. A samo pola sata kasnije iz Evropske komisije stigla je poruka kojom se osporavalo upravo ono što smo vlastitim očima gledali. Da mediji nisu detaljno dokumentovali šta se dogodilo, koliko bi bilo lako takvu stvar jednostavno negirati?

I upravo zato naši novinari morali su biti tamo. Ne da glorificiraju. Nego da dokumentuju.

Da u buci ne nestanu žrtve

Ali iznad svega, bilo je važno da u toj buci ne nestanu ljudi kojima je Mladić ostavio naslijeđe koje se ne može ugasiti završetkom televizijskog prenosa. Žrtve. Preživjeli. Da, mnogi ljudi bili su uznemireni onim što su gledali. I trebali su biti. Trebamo biti alarmirani. Trebamo biti zabrinuti.

Jer ono što smo gledali nije bilo samo historijski revizionizam. Bilo je to verbalno nasilje praćeno prijetnjama fizičkim nasiljem. A zatvarati oči pred nasiljem zato što nas uznemirava nikada nije bilo rješenje.

„Ovo nije normalno“

Evropa je godinama vjerovala da će ekstremna desnica nestati ako joj se ne pridaje previše pažnje. Danas širom svijeta gledamo posljedice potcjenjivanja politike koja se hrani strahom, mržnjom, lažima i neprijateljima.

Zato mi treba da gledamo. Da dokumentujemo. Da razumijemo. I da stvaramo kritičnu masu ljudi koja će reći: ovo nije normalno. A zašto nam treba ta kritična masa Zato što neko konačno mora natjerati institucije ove države da rade svoj posao. Posebno pravosuđe.

Jer najveći poraz proteklih dana nije to što je nekoliko hiljada ljudi veličalo Ratka Mladića. Najveći poraz je što su hiljade ljudi očigledno zaključile da to mogu raditi bez posljedica. I ko ih je tome naučio? Naše institucije.

Pet godina pravosuđe sistematski je obesmišljavalo odredbe Krivičnog zakona kojima je zabranjeno negiranje genocida i veličanje pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca.

I sada ćemo ponovo slušati objašnjenja. Nema dovoljno kvalitetnih krivičnih prijava. SIPA nije dobro dokumentovala slučajeve. Treba utvrditi kontekst. Predmeti su komplikovani. Ne.

„Tužilaštvo nije poštansko sanduče SIPA-e“

Posebno je važno razbiti jednu od najupornijih priča kojom se pokušava opravdati nerad: da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine ne može postupati zato što od SIPA-e ne dobija dovoljno dobre krivične prijave.

To jednostavno nije opravdanje.

Tužilaštvo nije poštansko sanduče SIPA-e. Tužioci ne postoje da sjede u kancelarijama i čekaju da im policijska agencija donese savršeno upakovan predmet. Kada postoje javno dostupna saznanja o mogućem krivičnom djelu, tužilac ima zakonsku obavezu da postupa po službenoj dužnosti. Može narediti SIPA-i šta da istraži. Tražiti dokaze. Otvoriti istragu. Može raditi posao za koji je plaćen.

A kada država godinama ima zakon koji gotovo niko ne provodi, onda više nemamo samo problem nekažnjivosti. Šaljemo poruku. Poruku političarima da mogu glorificirati. Poruku organizacijama da mogu prijetiti. I, što je najopasnije, poruku djeci da je sve to normalno.

„Najviše su me uplašila djeca“

I zato ću se vratiti na pitanje s početka. Jesam li se ja uplašio onoga što sam gledao u Beogradu? Jesam. Ali mene nisu najviše uplašili političari. Nisu me najviše uplašili ni ljudi koji već trideset godina ponavljaju iste poruke.

Najviše su me uplašila djeca. Mladi ljudi koje sam gledao na toj sahrani. Oni nemaju vlastito sjećanje na taj rat. Njihovo sjećanje neko je napravio za njih. Napravile su ga godine propagande. Laži. Političari. Udžbenici.

Zato ovo više nije rasprava o Ratku Mladiću. Ovo je rasprava o tome kakvu ćemo generaciju ostaviti iza sebe.

"Zato nije vrijeme da zatvaramo oči"

Hoćemo li imati mlade ljude koji znaju šta se dogodilo, koji razumiju patnju drugog i koji odbijaju nasilje? Ili ćemo imati novu generaciju spremnu da naslijedi mržnju?

Tu odgovornost ne možemo prebaciti na nekog drugog. Ne možemo čekati da nas spasi Evropska unija. A nakon svega što smo gledali, najmanje možemo čekati pravosuđe. Moramo djelovati mi. Moramo insistirati na činjenicama. Moramo dokumentovati laži. Moramo zahtijevati provođenje zakona. I moramo mladim ljudima ponuditi nešto snažnije od propagande.

Jer niko neće doći da ovo društvo spasi. A ako danas prihvatimo glorifikaciju nasilja kao novu normalnost, sutra ćemo živjeti posljedice te normalnosti.

Zato nije vrijeme da zatvaramo oči. Vrijeme je da ih konačno širom otvorimo.

federalna.ba

Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.