Autor 'Kuduza' i 'Hajdemo u planine': Sreća je raditi ono što voliš

Reditelj, producent i scenarist koji je obilježio bh. kinematografiju. Iza njega je dug i raznolik autorski put od televizije, spotova, kratkih formi, dokumentarnih do igranih filmova. Za Art kvart razgovor govorio je Ademir Kenović.

Ljubav kao pokretač

Pola stoljeća Kenović je dio bh. filmske i televizijske priče, a iste radoznalosti, strasti i uvijek u nekim novim projektima. Za Art kvart razgovor je kazao kako zapravo nema osjećaja da tako dugo radi, ali da je odgovor na pitanje šta je to pokretač – ljubav.

„Vidim sreću kad se čovjek može baviti onim što voli. Što ima priliku da se bavi. To je nešto u čemu ja uživam. Uživam u svim oblicima našeg posla. I nekako ne mogu se zamisliti da ne radim, ja to tako osjećam“, pojasnio je.

Priča kroz različite formate

Ademir Kenović s radom na televiziji je počeo, sad već davne, 1976. godine. Radio je u svim televizijskim formatima. Ali radio je i spotove – za Zdravka Čolića, Plavi orkestar, Zabranjeno pušenje i tako dalje. Koliko su kraće forme, poput spotova, poticale i uticale na dalja promišljanja kadra, slike, priče, Kenović je rekao:

„Mislim da su kratke forme kao vježbanje slova. Da bi čovjek napisao neku knjigu priča ili neki roman, mora prvo naučiti slova, pa naučiti riječi, rečenice i tako dalje. Televizija je bila odlična zato što je davala priliku da se konstantno radi i to u raznim projektima, u raznim formama, s raznim ekipama, raznim iskustvima. Imao sam sreću da tada proputujem cijeli Balkan, konstantno bivajući na putu u programima i mislim da je to ono što još više potiče neku sklonost. Jer pričati priče u raznim oblicima je vjerovatno ono što je meni najprivlačnije“, zaključio je.

Hajdemo u planine

Iza pjesme koja se već decenijama pjeva, ne samo u Sarajevu, nego i regionu, te čuvenih stihova „Hajdemo u planine, jer tamo nema zime“, stoji Ademir Kenović.

Kako Kenović priča, ideja je nastala nakon Olimpijade, kada su ga članovi Olimpijskog komiteta i predstavnici grada zamolili da osmisli način kako popuniti prazne hotele, apartmane i planinske destinacije, te privući ljude. „Razmišljao sam i rekao – pokušat ćemo. Sjetio sam se bila je uzrečica, šala koju stranci naučili – 'nema zime', što je bilo kao 'nema problema',  što bi značilo da uvijek ima problema dosta. I onda sam mislio: hajdemo u planine, jer tamo nema zime“, prisjeća se Kenović.

Kada su pjesmu predstavili članovima Olimpijskog komiteta, reakcije su bile skeptične. „Pitali su – vide li se kapaciteti hotela, planine, staze… rekoh: ne vide. Kažu je l' zgodan makar, ja kažem pa ne znam, to ćete vidjeti. I onda pokažemo Đuru kako pjeva u planine. Slušali su je 11 puta, prvo tišina, pa drugi put tišina… i na kraju rekli – ovo nije loše“, prisjeća se Kenović.

Pjesma je ubrzo emitovana, a postala je simbol Sarajeva i tekst koji se i dan danas pjevuši.

Ovo malo duše

„Htio sam raditi nešto drugačije“, započeo je priču Kenović.

„Tarik Haverić, koji je radio u redakciji kaže, imam neki tekst koji je onako kratak, ali možda možeš pročitati. I ja pročitam. To je bilo na 28 stranica, ovako od do napisano po stranicama bez forme scenarija, bilo je - Ovo malo duše. To je napisao Ranko Božić, vrlo talentovani mladić, pisac iz Tuzle. To je bilo nešto za mene predivno, imao sam taj osjećaj. U to vrijeme, možda je osjećaj najjači koji sam imao, neki osjećaj nostalgije. Ne znam zbog čega, nije to bilo možda privatno, lično, nego onako neki osjećaj u ambijentu. I to je taj tekst donosio. Onda smo pokušali da napravimo šta je moguće, nekako odgovarajuće tom tekstu i autentičnije. I tako je nastao Ovo malo duše“, rekao je.

Kuduz

Govoreći o filmu Kuduz, prisjetio se reditelj premijere filma i svojih prvih osjećaja, ali ono što je zaista bilo emotivno i kako kaže prijatno, jeste kada je film gledao sa svojim kćerkama.

„Drago mi je da film živi i dalje, da ljudi gledaju. Ali moram reći da sam ga prvi put, poslije dugo vremena gledao, kad je bio prošle ili pretprošle godine na Sarajevo Film Festivalu i stvarno sam se zaprepastio. Mislim, ja sam ga gledao sad kao neki gledalac, da funkcioniše još uvijek i reakcije publike koje je bilo dosta. I tada su prvi put moje kćerke, najmlađe dvije, vidjele nešto što sam ja radio. To je bila moja starija kćerka od te dvije, imala je 16 godina, meni prišla poslije filma, kaže – 'tata, ja nikad nisam znala da bi ti znao nešto ovako napraviti'. I to mi je jedan od najvećih komplimenata i to mi ovako stvara prijatnost“.

Savršen krug

Film koji govori o opsadi Sarajeva – historijska, ali i težina samog prikaza traume. Savršeni krug je film kojim se željelo, navodi Kenović, doprinijeti da svijet razumije, shvati i čuje šta se dešava.

„Film želi da pokaže da je snažniji bio život unutra, nego ta opsada svana. Iako je tamo bilo i oružja i organizacije i vojske i susjedne republike i države i tako dalje. Tako da je, mislim, jednostavno to bilo jasan opis onoga što smo mi dobro znali i dobro savladali, prateći razne stvari i na neki način iskreno pokazali“, pojasnio je.

„To je jedno zvjerstvo koje se ne smije i ne treba zaboraviti!“.

Bez novca i filmova – aktuelni problemi

Prema riječima reditelja, problemi sa snimanjem filmova u BiH danas najviše proizlaze iz finansijskih poteškoća. „Sada živimo u ogromnoj krizi, što je jasno, i nije iznenađujuće što se filmovi prave s teškom mukom“, ističe on. Ipak, optimističan je kada je riječ o budućnosti: vjeruje da će doći vrijeme kada će se ponovo početi praviti filmovi, posebno inspirisani recentnim književnim ostvarenjima iz Bosne i Hercegovine.

„Naša književnost je nešto što je možda najbolje u jednoj dugoj historiji što se pojavilo - savremena bh. književnost. Ja sam prvi put pročitao knjigu 'Kad sam bio hodža',  koja je fantastična knjiga. Fenomenalno napisana. Kada sam pročitao tu knjigu, onda sam pročitao još 30 knjiga da vidim o čemu se tu radi i svima bih sugerisao da potraže savremenu književnost od raznih ljudi: Namika Kabila, od ljudi iz Sarajeva, iz Banja Luke, iz Tuzle, Mostara, Trebinja, iz raznih dijelova BiH i iz onih koji nisu u BiH. Recimo Saša Savić koji živi u Americi.

Autor ističe da je bh. književnost puna djela koja bi bila odlična osnova za ekranizacije. „Napravili su fantastične knjige i ima sigurno 50 i više djela koja su takva osnova da se ekranizuju. Prije svega, treba ih pročitati, jer su fantastična – duboko, široko i emotivno opisuju naš ambijent“, navodi on. Smatra da takva djela zaslužuju široku pažnju javnosti i da će pokušaji da se ekranizuju dodatno potvrditi njihov značaj.

Inspiracija za nove generacije

Na kraju razgovora, Ademir Kenović je poručio: „Logični zaključak za sve aktivnosti je da se jedino rad može okarakterisati kao neki svevišnji, za one koji vjeruju i za one koji ne vjeruju.“

Ova poruka može se usvojiti i primjenjivati – rad iz ljubavi rađa nove stvari koje nas ispunjavaju, a istovremeno doprinose društvu.

federalna.ba