House of the Dragon: Prekrasna, raskošna televizija
Uvodna epizoda House of the Dragon (Sky Atlantic) jednostavno je spektakularna, piše danas The Guardian. Sat vremena provlači kroz sve ono što je njegovu prethodnicu, Igru prijestolja, činilo takvim titanom malih ekrana, pogotovo kad je bila na vrhuncu. To je popis najvećih hitova Westerosa u svom najslabijem obliku. Članovi porodica daju obećanja koja ne mogu ispuniti dok se upuštaju i izdaju jedni druge, u tajnosti i javno. Ima tu i borbe, divljanja i tučnjave. Tu su, naravno, i zmajevi.
Ima tu i pijanih orgija, sjekira u lice, carskog reza bez anestezije, curenja rana, odsječenih udova i odsječenih organa. Svijet Georgea RR Martina vraća se na naše ekrane s krajnjim samopouzdanjem i živahnošću. Zadivljujuće je koliko i jezivo.
Prednastavak Igre prijestolja, počinje 172 godine prije rođenja Daenerys Targaryen i prikazuje pad dinastije Targaryen, iako nakon gledanja prvih šest epizoda svađe i spletki, pravo je pitanje kako je uopće moguće da je trajalo dva vijeka da ih se sruši. Započinje Learovom perspektivom propalog kralja koji bira svog nasljednika, i iako se ljudi lagano mijenjaju tokom serije, nasljeđe je nit koja sve drži na okupu.
Prvih pet epizoda usredotočene su na mladu princezu Rhaenyru (koju glumi Milly Alcock), jedino dijete kralja Viserysa I. (Paddy Considine). Rhaenyra je snažna, ambiciozna i hrabra tinejdžerica, i bila bi idealna nasljednica da nije činjenice da su Gospodari već jasno rekli, u nedavnoj historiji, da tradicija zahtijeva kralja, a ne kraljicu, na Željeznom Prijestolju. U ovom su svijetu kraljevske žene mašine za rađanje i cjenkanje. “Drago mi je što nisam žena”, kaže jedan muški lik, kasnije u seriji. To bi mogao biti slogan za cijelu seriju.
Usred mnogo huškanja oko Rhaenyre, Viserysov brat istupa naprijed. Daemon je usijani paun koji odbija igrati po pravilima za koja smatra da ga nisu vrijedn. Politički kotač okreće se na glasinama, a kako Viserys počinje djelovati krhko, raste osjećaj hitnosti oko toga gdje će se kotač zaustaviti. Reklo bi se da je Igra prijestolja napredovala zahvaljujući snazi svojih negativaca, mnogo više nego vrlinama svojih heroja, a Matt Smith glumi Daemona kao taštog i ogorčenog čovjeka koji ipak ne može izdati svoje porodično ime. On je gadan komad, sigurno, ženomrzac i sadist, ali do šeste epizode, on je jedini glavni igrač vrijedan prezira u Kraljevoj zemlji. House of the Dragon uzima vremena da izgradi zlikovce koji se nalaze u zemlji protiv kojih je tako ugodno boriti se.
Djelomično je to zato što je to odraslija verzija ovog svijeta. Da iskrivimo riječi Elvisa Presleya, tu je malo više razgovora, i malo manje akcije. Ima sveobuhvatnih tučnjava i krvavih premlaćivanja, te jedna posebno epska scena bitke (za neupućene, "Hranitelj rakova" može zvučati simpatično, ali pričekajte da vidite kako to zaista izgleda), ali nakon otvaranja same scene, veći dio protiče u razgovorima, šaputanju i žestokim raspravama o odanosti, izdajama, i o tome koja bi djeca trebala biti spojena u braku kako bi se umanjili politički ishodi. Dakle, mnogo je dijaloga.
Postoji specifičnost koja tome ide u prilog, ali i koja povremeno slabi njegov učinak. Serija je nevjerovatno bogata i ima narativni fokus koji je neophodan s obzirom na golemu postavu likova. Očito je riječ o dinastiji Targaryen, a iako se spominju i druga poznata imena – Tully ovdje, Stark tamo, arogantni Lannister koji svraća – ovo je priča Targaryena. S takvim detaljima, da je priča kružila između domova i njihovih različitih sjedišta moći, nije sigurno da bi se uspjela pratiti. Uprkos tome, nedostaje širina Igre prijestolja i njena sposobnost kretanja između lokacija, od kojih je svaka na svoj način, tako živopisna.
Nakon što se tu i tamo preskoči koju godinu unaprijed, u šestoj epizodi već je prošlo još jedno desetljeće unaprijed, tokom kojeg svako ima puno djece. (U ovoj epizodi ima jednako puno poroda kao u epizodi One Born Every Minute, iako joj nedostaje onaj topli osjećaj.) Nekoliko likova već je odraslo, a radnja je ponovno postavljena, iako ne tako čvrsto kao što se na prvu čini. Ovaj je skok mogao biti šokantan, ali je opet tako elegantan i ispravan, tako očito dobro napravljen, da nije bilo stvarne šanse za pogrešan korak. House of the Dragon je prekrasna, raskošna televizija, kinematografska i velika, koja gura granice onoga što TV može učiniti. Jedino je malo manje zabavna od svoje prethodnice.
federalna.ba/The Guardian