"Hitler je bio lijeni kriminalac": Ruch o jednoj izbornoj noći, usponu nacista i mogućem scenariju koji podsjeća na BiH

Njemački umjetnik i pisac Philipp Ruch, osnivač i umjetnički direktor kolektiva Centar za političku ljepotu, u novoj knjizi istražuje jedan od ključnih trenutaka u usponu Nacional-socijalističke njemačke radničke partije (NSDAP) – izborne rezultate od 14. septembra 1930. godine. The Guardian je razgovarao sa Ruchom.

Ruch u knjizi Der Rückfall: Der rätselhafte Triumph der NSDAP am 14. September 1930: Wie eine Demokratie in nur einer Wahlnacht sterben kann („Korak unazad: Zagonetni trijumf NSDAP-a 14. septembra 1930. – Kako demokratija može umrijeti u samo jednoj izbornoj noći“) pokušava preispitati uvriježena objašnjenja o tome kako je Adolf Hitlerova stranka od marginalne političke organizacije postala druga najjača snaga u njemačkom parlamentu. 

Ruch smatra da se uspon nacista prečesto posmatra kroz ono što se dogodilo 1932. i 1933. godine – Hitlerovo imenovanje za kancelara, požar u Reichstagu i donošenje Zakona o ovlaštenju – dok je jedan od ključnih političkih preokreta, prema njegovom istraživanju, nastupio već 1930. godine.

U razgovoru govori o tome zašto smatra da objašnjenja zasnovana na Hitlerovom ličnom autoritetu, nacističkoj propagandi, ekonomskoj krizi ili privlačnosti mladih birača ne daju potpun odgovor na pitanje kako je NSDAP ostvario tako veliki izborni skok.

Zašto su izbori 1930. bili toliko važni?

Ruch navodi da su izborni rezultati iz septembra 1930. bili izuzetni. Na izborima 1928. godine NSDAP je osvojio oko 800.000 glasova i imao samo 12 zastupnika u Reichstagu. Dvije godine kasnije, na izborima 14. septembra 1930, stranka je dobila oko 6,4 miliona glasova i osvojila 107 mandata.

To je bio ogroman skok u odnosu na prethodne izbore, a NSDAP je postao druga najjača stranka u Reichstagu, odmah iza socijaldemokrata. Njemačka Nacionalna narodna stranka (DNVP), Njemačka narodna stranka (DVP) i Katolička stranka centra, koje su ranije predstavljale važan dio desnice, našle su se iza nacista.

Ruch taj rezultat opisuje kao trenutak kada je dotad marginalna politička organizacija postala legitimna i relevantna izborna snaga.

„Bilo je to ogroman šok“, kaže Ruch, ističući da je riječ o trenutku kada je stranka koju su mnogi dotad smatrali ekstremnom i marginalnom iznenada postala druga najjača politička snaga u zemlji.

Je li Hitlerova ličnost bila presudna?

Jedno od najčešćih objašnjenja uspona nacista jeste da je Hitler posjedovao izuzetnu sposobnost da privuče mase i da je oko sebe izgradio kult ličnosti. Ruch, međutim, tvrdi da za takvo objašnjenje ne nalazi dovoljno dokaza kada se posmatra period neposredno prije izbora 1930. godine.

Prema njegovom tumačenju, političke stranke u tadašnjoj Njemačkoj koristile su različite oblike kulta ličnosti, uključujući i Socijaldemokratsku partiju. Zbog toga, smatra on, Hitlerova ličnost sama po sebi nije bila nešto što je NSDAP-u davalo jasnu prednost.

Štaviše, Ruch podsjeća da Hitler u to vrijeme nije bio ni njemački državljanin. Zbog toga se 1930. godine nije nalazio na glasačkom listiću kao kandidat. Hitler je ranije bio osuđivan zbog pokušaja državnog udara, a njegov pravni status predstavljao je dodatni problem za nacistički pokret.

Ruch smatra da je Hitler u periodu od 1928. do 1930. godine bio daleko manje politički aktivan nego što se danas često pretpostavlja. Prema podacima koje navodi, Hitler je 1929. godine održao svega 29 govora, otprilike polovinu uobičajenog broja, a većina ih je održana u Bavarskoj.

Ni Joseph Goebbels, jedan od ključnih ljudi nacističke propagande, tada nije bio zadovoljan Hitlerovim angažmanom. Ruch se poziva na Goebbelsove zapise u kojima se on žalio na Hitlerovu neodlučnost i nedostatak aktivnosti. Kada bi dolazio u München kako bi pronašao lidera NSDAP-a, Goebbels, prema tim zapisima, nije ni morao tražiti stranačko sjedište. Hitler je, navodi Ruch, vrijeme provodio u omiljenom kafiću Café Heck ili u kinu.

„Godine 1930. Hitler nije bio politički genije. Bio je lijeni kriminalac koji je spavao do podne“, kaže Ruch.

A šta je s Goebbelsovom propagandom?

Nacistička propaganda danas se uglavnom vezuje za masovne skupove, monumentalne scenografije, govore, radio i pažljivo osmišljene političke poruke. Ruch smatra da takva slika velikim dijelom proizlazi iz kasnijeg perioda nacističke vlasti i da ne opisuje dovoljno dobro stanje uoči izbora 1930. godine.

Goebbels je, navodi, ulagao mnogo energije u izgradnju nacističkih novina, među kojima su bili Der Angriff, Völkischer Beobachter i Illustrierter Beobachter. Međutim, Ruch tvrdi da je rana nacistička propaganda bila daleko od profesionalne mašinerije kakvom se danas često predstavlja.

On navodi da je pregledao izdanja Illustrierter Beobachtera i da su pojedine ilustracije i fotografije djelovale amaterski. Kao primjer spominje pripadnike SA predstavljene kao reklamni stubovi.

Prema Ruchu, problem je bio i u tome što nacističke novine nisu imale značajnu čitalačku publiku.

Istovremeno, druge političke stranke koristile su različite oblike moderne političke reklame, uključujući neonske reklame i avione koji su iz zraka distribuirali propagandni materijal. Zbog toga Ruch zaključuje da sama propaganda ne može objasniti izborni proboj NSDAP-a 1930. godine.

Koliko je važna bila ekonomska kriza?

Jedno od najčešće navođenih objašnjenja za rast nacista jeste Velika depresija. Pad Wall Streeta dogodio se godinu ranije, njemački izvoz je počeo slabiti, a nezaposlenost je rasla. Međutim, Ruch upozorava da se ekonomska kriza ne može jednostavno koristiti kao objašnjenje za rezultate izbora iz septembra 1930.

Prema njegovom tumačenju, najteže posljedice globalne ekonomske krize u Njemačkoj postale su vidljive tek kasnije. Veliki udar uslijedio je tokom 1931. godine, kada je došlo do kolapsa nekoliko velikih banaka. To se dogodilo deset mjeseci nakon izbora na kojima je NSDAP osvojio 107 mandata.

Njemački bruto domaći proizvod potom je doživio dramatičan pad. Ruch navodi da se najveći dio ukupnog pada od 36,6 posto dogodio tokom naredne dvije godine. Do kraja 1930. godine njemački BDP smanjio se za oko 7,1 posto. Zbog toga, smatra Ruch, postoji opasnost da se uzrok i posljedica posmatraju obrnutim redoslijedom.

Jesu li nezaposleni i mladi glasali za naciste?

Ruch dovodi u pitanje i pretpostavku da su upravo nezaposleni građani masovno podržali NSDAP. Pozivajući se na historiografska istraživanja biračkog ponašanja, on tvrdi da su nacisti u područjima s visokom nezaposlenošću često ostvarivali slabije rezultate.

Prema njegovom tumačenju, nezaposlenost je u pojedinim sredinama mogla biti povezana čak i s većom otpornošću prema nacistima. Sličan zaključak iznosi i kada je riječ o mladim biračima koji su prvi put izlazili na izbore.

Ruch tvrdi da NSDAP nije posebno dobro prolazio u područjima s velikim brojem mladih birača. Zbog toga odbacuje i jednostavno objašnjenje prema kojem su mladi ljudi bili glavni pokretač nacističkog izbornog proboja 1930. godine. Ekonomska kriza, prema njegovom mišljenju, može pomoći u objašnjenju kasnijeg rasta NSDAP-a. Na izborima 1932. godine stranka je osvojila 37,3 posto glasova.

Međutim, Ruch smatra da ekonomska kriza ne objašnjava kako je stranka za samo dvije godine povećala podršku toliko dramatično, odnosno sa oko 2,6 posto na više od 18 posto glasova.

Šta se događalo s tradicionalnom desnicom?

Ruch posebnu pažnju posvećuje tadašnjim etabliranim desničarskim strankama. Jedan od temelja nacističke kampanje bila je tvrdnja da su tradicionalne političke stranke korumpirane i nesposobne. Međutim, Ruch navodi da za takvu sliku tadašnje politike nije pronašao dovoljno dokaza.

Naprotiv, tri velike desničarske stranke Weimarske republike – Centar, DVP i DNVP – između 1928. i 1929. godine dobile su političare s mnogo tvrđim stavovima.

Ako su birači zaista željeli radikalniju desnu politiku, tvrdi Ruch, već su imali mogućnost da glasaju za stranke koje su nudile upravo takav politički pravac. Posebno ističe DNVP, koji je u kampanji 1930. godine zauzeo još antisemitističkiji stav od Hitlera.

Ipak, DNVP je bio jedan od najvećih gubitnika izbora i izgubio je 7,3 posto glasova.

Zašto su birači napustili tradicionalne stranke?

Ruch smatra da je važniji faktor od same ideološke pozicije bila politička vjerodostojnost. Kao primjer navodi Njemačku narodnu stranku, DVP, čije su vlastite novine optuživale stranku da je napustila naslijeđe svog ranijeg lidera Gustava Stresemanna, koji je preminuo godinu ranije.

Prema Ruchu, birači nisu nužno tražili najradikalniju opciju. Problem je bio u tome što tradicionalne stranke nisu djelovale vjerodostojno.

On tu pravi paralelu s današnjom njemačkom politikom, posebno s Kršćansko-demokratskom unijom (CDU), koja je tokom mandata Angele Merkel zauzimala centrističku poziciju, a potom je za lidera izabrala Friedricha Merza iz svog desnog krila.

Ruch smatra da iskustvo Weimarske republike pokazuje koliko je za tradicionalne konzervativne stranke važna politička vjerodostojnost.

Zašto nacistima nisu naštetili skandali?

Jedno od pitanja koje Ruch postavlja jeste i zašto brojni skandali nisu ozbiljnije ugrozili NSDAP. Prema njegovim navodima, nacistička stranka je 1930. godine bila opterećena unutrašnjim sukobima, borbom za moć i korupcijskim aferama.

Njemački novinari tada su provodili istrage, a pojedini su vjerovali da bi novi skandal mogao dovesti do potpunog političkog sloma NSDAP-a. To se, međutim, nije dogodilo.

Ruch smatra da sličan obrazac postoji i danas kod nekih evropskih krajnje desničarskih stranaka. Skandali mogu privremeno oslabiti određenu političku organizaciju, ali ne moraju nužno dovesti do njenog trajnog pada.

Kao primjer navodi takozvanu „Ibiza aferu“ koja je 2019. godine pogodila austrijsku Slobodarsku stranku (FPÖ), ali čiji efekti, prema njegovom tumačenju, nisu spriječili njen kasniji politički oporavak.

Zašto su nacisti 1930. ostvarili tako snažan izborni rezultat?

Na pitanje zbog čega je NSDAP upravo 1930. godine ostvario tako veliki izborni proboj, Ruch iznosi naizgled paradoksalno objašnjenje. Smatra da bi odgovor mogao biti povezan s istom osobinom zbog koje su se birači od nacista udaljavali na izborima 1928. godine – njihovom otvorenom sklonošću prema političkom nasilju.

Prema njegovom tumačenju, nasilje nije bilo sporedan element nacističke politike, već nešto što je bilo prisutno od samog početka Hitlerovog djelovanja unutar NSDAP-a. Ruch navodi da je Hitler godinama govorio o nasilnom obračunu s političkim protivnicima, uključujući i njihovo pogubljenje, dok je nacistička stranka u tom pogledu ostala dosljedna.

Uoči izbora 1930. godine, tvrdi Ruch, NSDAP svoju kampanju nije dominantno zasnivao na klasičnim političkim programima. Nije biračima nudio razrađenu socijalnu politiku niti je u prvi plan stavljao velike infrastrukturne projekte poput izgradnje autocesta. Umjesto toga, nasilje, prijetnje i planovi za obračun s političkim protivnicima bili su sastavni dio političkog nastupa stranke.

„Koliko god to zvučalo paradoksalno, možda je upravo to bio razlog zbog kojeg su nacisti 1930. prošli tako dobro“, smatra Ruch, ukazujući na to da ono što je ranije odbijalo dio birača kasnije nije nužno djelovalo na isti način.

Nasilje kao dio političke privlačnosti

Ruch upozorava da je današnjem posmatraču teško prihvatiti mogućnost da je otvorena sklonost političkom nasilju mogla doprinositi privlačnosti jednog političkog pokreta. Ipak, prema njegovom tumačenju, upravo se to dogodilo u dijelu njemačkog društva tokom uspona nacizma. Historijski fašizam, kaže Ruch, nije nužno odbijao sve birače zbog svoje sklonosti nasilju. Naprotiv, kod dijela njih takva politika mogla je predstavljati privlačnost.

Takav zaključak, prema njegovom mišljenju, mijenja način na koji treba posmatrati politički uspon NSDAP-a. Umjesto pretpostavke da su birači podržavali naciste uprkos njihovom nasilju, Ruch smatra da je potrebno razmotriti i mogućnost da je za dio biračkog tijela upravo spremnost na radikalan i nasilan obračun s protivnicima predstavljala dio njihove političke privlačnosti.

Ruch povlači paralelu sa savremenom krajnjom desnicom

Na pitanje kako takva historijska analiza može pomoći u razumijevanju savremenog uspona fašističkih i krajnje desničarskih pokreta, Ruch se okreće današnjoj Njemačkoj i stranci Alternative für Deutschland (AfD). On tvrdi da se i danas na pojedinim predizbornim skupovima krajnje desnice mogu pojaviti poruke koje prizivaju nasilnu odmazdu prema političkim protivnicima. Prema njegovom mišljenju, takve poruke ne bi trebalo posmatrati samo kao pretjeranu političku retoriku, već i kao pitanje koje može imati šire posljedice po društvo.

Ruch takav razvoj opisuje kao proces „trovanja cijelog društva“, pri čemu upozorava na normalizaciju političkog govora koji se oslanja na prijetnje, nasilje ili pozive na obračun s protivnicima.

Istovremeno postavlja pitanje treba li u takvim slučajevima reagirati i kroz krivičnopravni sistem. Prema njegovom mišljenju, demokratsko društvo mora razmotriti granicu između političke komunikacije i poruka koje bi mogle predstavljati kršenje zakona.

Razlika između političke retorike i konkretnih planova

Ruch pritom pravi razliku između onoga što politički pokret govori i onoga što konkretno planira provesti. „Komunikacija je jedno, politički planovi su drugo“, njegova je osnovna poruka u ovom dijelu razgovora.

Kao historijski primjer navodi NSDAP, za koji smatra da je imao i jedno i drugo – nasilnu političku komunikaciju, ali i konkretne političke planove koji su kasnije provedeni. Ruch zato upozorava da savremene demokratske države ne bi trebale pažnju usmjeravati samo na retoričke nastupe političkih stranaka, nego i na njihove konkretne programe, prijedloge i aktivnosti.

Govoreći o AfD-u, Ruch iznosi vlastitu ocjenu da je riječ o radikalnoj političkoj stranci te tvrdi da pojedine njene politike i ideje predstavljaju ozbiljan rizik za njemačko društvo.

Posebno iznosi tvrdnju da dio političkog spektra oko AfD-a zagovara ideje koje bi, prema njegovom tumačenju, mogle voditi ka etničkom „čišćenju“ Njemačke. Ovu tvrdnju Ruch iznosi kao svoje viđenje političkog razvoja i ne predstavlja je kao utvrđenu činjenicu.

Poređenje s iskustvom Bosne i Hercegovine

Ruch na kraju pravi i direktnu paralelu s Bosnom i Hercegovinom. On upozorava da bi eventualni dolazak AfD-a na vlast, prema njegovom mišljenju, mogao imati veoma ozbiljne posljedice po Njemačku. Kao upozorenje navodi iskustvo Bosne i Hercegovine, odnosno rat, etničko nasilje i masovna stradanja koja su pratila raspad Jugoslavije.

„Ako AfD bude izglasan na vlast, jedna od najrazvijenijih ekonomija svijeta mogla bi doživjeti nešto slično onome što se dogodilo u Bosni i Hercegovini“, tvrdi Ruch.

Njegovo poređenje zasniva se na upozorenju da se demokratski sistemi mogu postepeno mijenjati kada radikalne političke ideje postanu prihvatljiv dio javnog diskursa, a zatim dobiju i institucionalnu političku moć. Istovremeno, ovakvu paralelu treba posmatrati kao Ruchovu političku i historijsku interpretaciju, a ne kao tvrdnju da su savremena Njemačka i Njemačka iz perioda uspona nacizma identične, niti da je ishod takvog političkog razvoja unaprijed određen.

federalna.ba

Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.