Hadžibeg – mladi pisac pod stare dane – Kemal Čopra

**

Dobro je čitati ... čitati o starim vremenima, ljudima, običajima ... na drugačiji način

**

Kemal Čopra, informatičar po zanimanju, autor je pet knjiga kojima je zajednički naziv „Hadžibeg“. Izdavač svih knjiga je Izdavačka kuća „Zoro“ Sarajevo. Glavni likovi su Uzeir Hadžibeg i supruga mu Fata Hadžibegov'ca. Radnja se dešava u jednoj sarajevskoj avliji, na čardačiću s kojeg Uzeir i Fata kao stari bračni par piju kahvu po starinski, posmatraju Sarajevo pod maglom, uzdišu i čekaju da im se to Sarajevo ukaže pa da počnu svoj eglen o starim i novim vremenima. Eglen o starim i novim vremenima nije nova tema, ali je Kemal Čopra donosi na novi način. A, uporište svega novog uvijek je u nečem starom.

U periodu od 2018-e do 2021.godine objavljeno je pet knjiga o Uzeiru Hadžibegu. U knjizi koju čitamo u ovom izdanju emisije osim priča Uzeira Hadžibega tu su Uzeirove izreke, zrnca mudrosti. Pa, čitamo – Vrijeme načne kamen i željezo, a od ljudi šta uradi da ti i ne pričam; Dok god imaš kome i s kim, imaš i rašta, bezbeli; tek kad postane nemoguće skontaš da je bilo baš moguće; Dumamo mi tako o svemu i svačemu samo da ne bismo dumali o onom što moramo ...

**

Iz recenzije – Snježana Mulić – Softić – ZAŠTO JE OVA ZBIRKA PRIČA VAŽNA - Ispod prozora, u avliji mojih nane i dede na Vratniku, rasla je nježna biljka, puna loptica ružičaste, plave i bijele boje. Ta tako mlada i bezobrazno lijepa biljka nosila je neobično ime – Hadžibeg.

Te paperjaste šarene loptice, šarmantne, razmažene i gospodstvene, u svakoj svojoj latici krile su neku tajnu, počevši od tog gordog imena koje je govorilo o ugledu i važnosti nekog hadžije, koji je još i begovskog porijekla, do neviđenog tersluka kojeg su pokazivale čim bi ih sunce ogrijalo ili dotakao hlad. Hadžibeg bi tad objesio latice, kao one stare otromboljene obraze i durio se, kako samo starci u svom tersluku znaju, a onda ih opet, kad bi im sve bilo potaman, raširio i miris iz njih prosuo do desete mahale.

Znao je taj cvijet da se kicoši i prpoši kao da je iz Pariza, pa bi ga tad nana zvala Hortenzija, ali više onako posprdno, ironično, jer joj je nekako uvijek bilo draže da je pod njenim prozorom Hadžibeg, taj bezobrazno mudri dedo što u laticama skriva najveće mahalske priče.

Proći će godine i godine, decenije čak, nana i dedo su odavno spakovali kofere na kamion što preseljava stare insane sa ovoga na onaj svijet, samo je Hadžibeg, taj metuzalem, ters, šaljivdžija i dobričina u isti čas, stariji od svakog insana na svijetu, od svakog cvijeta na Vratniku i u svim mahalama u Bosni, a opet mlađi i ljepši od svih njih, ostao da iz latica prosipa priče što ih skupljao iz kundura, nanula, zepa, priglavaka, čardaka, mutvaka, verandi i dolafa. I kao i svaki hadžija, i kao i svaki beg, Hadžibeg je, kad je već odlučio dunjaluku obznaniti priče koje je skupljao, to učinio hadžijski, begovski.

Za svoj poduhvat nije htio žrtovati svoj komfor iz udobnih sarajevskih avlija i minderluka, niti dušu prodati novom vremenu, pa se zagubiti u bespuću otuđenosti sajber mahale, a pogotovo ne kaniti se svog jezika i adeta.

Zato je hadžijski i begovski staloženo i samouvjereno, ulogu pisara i raznosača priča dao Kemalu Čopri, djetetu sarajevskih mahala.

A Kemal je odlično, razumio Hadžibega, pa ništa od njegovog jezika nije oduzeo, niti mu dodao, ostavio je u pričama sav njegov humor, tersluk, mudrost, ljubav, bijes, patnju, suze ... pa i pokoju psovku.

Samo tako, to dobro zna Čopra, autor Hadžibegovih priča ili narator Hadžibegovih sjećanja, a u osnovi odličan pisac i pripovjedač, može se sačuvati autentična priča iz sarajevskog mikrokosmosa i samo tako se ona može, kao u nekom vremeplovu prenositi iz jednog vremena u drugo, iz jedne mahale u drugu, iz jedne zemlje u drugu ...

Zato se priče imaginarnog Uzeira Hadžibega čitaocima čine tako stvarne, kao i on sam da mnogi od njih i ne znaju da taj dedo ne postoji, pa se iznenade kad na promociji vide sredovječnog muškarca.

I sama sam pala u tu zamku, pa sam prvobitno tragala za Uzeirom Hadžibegom, htijući ga posjetiti i napraviti intervju s njim. A to samo govori o tome koliko je Kemal Čopra uspio kao pisac, koliko je jak njegov pripovjedački jezik i kakav snažan uticaj ostavlja na čitaoca. Hadžibegove priče ne samo da bude ona nježna sjećanja na djetinjstvo, na jedno drugo vrijeme, već su i svojevrstan rječnik jednog jezika koji još živi samo ponegdje u ponekim budžacima sarajevskih mahala i trajan su dokument o jednom vremenu, o ljudima i običajima, o životnoj mudrosti ...

Zato je ova zbirka priča važna! Ponesite je sa sobom gdje god hoćete i uvijek ćete biti sigurni da ste sa sobom ponijeli i historiju, i kulturu, i jezik, i običaje jednog djelića planete Zemlje.

**

Dobro je čitati ... čitati i pamtiti poruke i mudrosti Uzeira Hadžibega, mladog pisca pod stare dane, a i od zbora Fate Hadžibegov'ce valja štošta zapamtiti.

**

Odabrala i uredila  – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Izvor / foto – Selma Dizdar