Fafarikul – Đurđica Čilić
Dobro je čitati ... Čitanje je važno i vrlo lično iskustvo. Onako kako čitanje mijenja nas, tako i mi mijenjamo svoj odnos prema knjigama i uopće prema iskustvu čitanja. A, onda i prema samima sebi.
**
Đurđica Čilić, rođena u Livnu, odrasla u Vitezu. Docentica je na Katedri za poljski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Knjigu od stotinjak priča „Fafarikul“ objavila je Izdavačka kuća „Disput“ iz Zagreba, 2020.godine. „Fafarikul“ je potom objavljen u Izdavačkoj kći „Arete“ u Beogradu, a izdanje za našu zemlju objavio je Centar za kritičko mišljenje u Mostaru, 2021.godine.
**
Fafarikul je vrsta drveta i naučno je kategorizirano u porodicu brijestova naziva Celtis australis / keltis australis. U jednom od botaničkih rječnika zabilježeno je čak 55 narodnih naziva za ovo drvo - košćela, kostjelić, košćelica, kršanac, ladonja, pokriva, turski čatlambuk, fanfarika, fafarinka, ćići borići, crni koprivić ...
**
Riječ kritike - Dvije su zone unutar kojih se sliježu moji dojmovi o netom dočitanoj zbirci autobiografskih zapisa Đurđice Čilić naslovljenoj „Fafarikul“ (Disput, 2020). Točnije, dojmovi o Fafarikulima, množina, kako Sinan Gudžević u svom pogovoru naziva svaku od stotinu i četiri kraće proze opsega tek nekoliko ili čak samo jedne stranice, objavljivanih isprva na društvenoj mreži, a potom ukoričenih, s fotografijom Zygmunta Rytka na ovitku. Blizina i melankolija dvije su ključne točke u kojima su mi se zgusnule, možda više atmosferski nego tematski, sve priče natkrivene ovim začudno drvenastim naslovom ... Melankolija se ovih tekstova, kako sama autorica kaže, generira iz bosanskog porijekla, zatim iz fragmenata idiličnog odrastanja potamnjenog ratnom nevoljom, iz prolaznosti i nedostajanja, iz sjećanja na velike ljubavi koje to više nisu, iz privremene ili trajne odsutnosti voljenih. Iz žudnje za ljudima – naprosto, Fafarikuli vrve ljudima, čak i onda kad ih naoko nema, možda tada i najviše. Autorica tako piše o dugogodišnjem prijateljevanju s Olgom Tokarczuk, u međuvremenu nobelovkom čija je knjiga bila prva proza koju je prevela. O Čika Ademu - Čikademu, dobrom duhu njezinog kao i djetinjstva njene djece od kojeg se oprašta Podmoskovskim večerima, a odsvirat će ih na harmonici u roditeljskoj sobi. O teti Arifi, dragoj, u ratu ubijenoj susjedi, nastavnici srpskohrvatskog koja ju je pripremala za školske priredbe. O prevoditeljici i spisateljici Ireni Lukšić, kolegici i cimerici na fakultetu, kojoj među stranicama svoje prve knjige ostavlja toplu i duhovitu posvetu ... Pred nama su osobne pripovijesti koje je ljekovito iščitavati u nekim međuvremenima, pokoju pred spavanje ili u pauzama od jednog do drugog posla, iskustvo međutim svjedoči da se te priče čitaju cjelovito, pa onda odmah iznova, ovaj put napreskokce, probirući one koji su nam shodno raspoloženju i unutarnjim potrebama u datom trenu najnužnije. Knjiga je zato neprolazno vrijedna, pršti vitalnošću, istodobno odiše iskustvenošću i nenametljivom mudrošću, vedrim i autoironičnim odnosom spram rane zrelosti, kao da poručuje, više se ništa loše ne može dogoditi, ako do nečega i dođe, znat ćemo kako s time na kraj ... Posebno veseli što svezak nudi inspirativne storije o krakovskoj umjetničkoj sceni, o tamošnjem jazzu i Krzysztofu Komedi, o Kori, rokerici iz 80-ih, o Agnieszki Osieckoj, pjesnikinji, scenaristici, novinarki – „zatječem se kako osjećam njezinim rečenicama, mislim njezinim emocijama“ govori autorica o poljskom Arsenu. Na kraju tog eseja čitatelj na dar dobiva njezinu pjesmu Ja ne odlazim kad je vrijeme, naravno, u autoričinu prijevodu. – Vanja Kulaš o „Fafarikulu“ za portal Moderna vremena
**
Riječ kritike - Kako god okarakterizirali prozne zapise skupljene u knjizi Fafarikul, bilo da ih čitamo kao zbirku osobnih sjećanja, mozaik obiteljskih priča ili kroniku vremena uz koje se vežu, riječ je o vrhunskoj književnosti, onoj književnosti koja nastaje na potrebi i umijeću pričanja. Intimne i emocionalno snažne, a istodobno nenametljive i nepretenciozne ispovijesti Đurđice Čilić, na zavodljiv, zabavan i lucidan način, oslobođene banalnosti, kiča i patetike, s onu stranu sveznajućeg dociranja, (samo)optuživanja i naknadne pameti, daju čitatelju osjećaj kao da su ispričane priče i njegove, otklanjajući pritom čitateljevu strategiju samozaštite do poistovjećivanja s akterima autoričinih priča. Knjiga Fafarikul drži čitatelja pozornim, otvara mu oči, budi sjećanja i pobuđuje želju da i sam rastvori dušu i ispriča vlastiti Fafarikul. Đurđica Čilić u Fafarikulu na autentičan i jedinstven način povezuje osobno i društveno, intimno i povijesno, poetsko i etičko. - Drago Bojić
**
Riječ kritike - Fafarikul, knjiga neobično pamtljivog naslova. Autorica ispisuje svoje odrastanje, i dramu svojih ranih mladih godina, sablasno prekinuto školovanje zbog etničkog rata za teritorije i prekrajanje bosanskih i jugoslavenskih unutrašnjih granica; svoje izbjeglištvo, svoje muke i muke drugih oko nje i dalje od nje. Ti su zapisi takvi da se odmah primaju čitaoca, ovaj se u njima prepoznaje i upoznaje. Napisani su jezikom jasnim, a tematski su takvi da ih može čitati i odrastao čovjek i dijete, te cijela knjiga pomalo liči na ona masivna ‘vrata koja pjevaju’ na krstionici Ivana Krstitelja u rimskoj crkvi San Giovanni in Laterano, koja imaju tako povozite šarke da ih može otvoriti i djetinja ruka. Toga je autorica svakako svjesna i nije slučajno što je knjigu posvetila svojoj djeci. – napisao je književnik Sinan Gudžević.
**
Đurđica Čilić o svojoj knjizi „Fafarikul“ - Knjiga je nastala relativnom periodu.Kad razgovaram s ljudima koji ozbiljnije pristupaju pisanju obično čujem da se knjige pišu godinama.Moja se možda pisala godinama, ali ne u doslovnom, praktičnom smislu. Pisala se godinama samim tim što su stvari u njoj ispisane imale mjesto u mom životu u jednom dugom, dugom periodu. I sazrijevale, i oblikovale se u neki tekst, možda i ne znajući da će stvarno jednom biti i prostrte na papir. Sam proces tipkanja priča trajao je relativno kratko, oko godinu dana.
**
Urednica – Selma Dizdar
Ton-majstor – Šerkan Cakić
Izvor / foto – Selma Dizdar