Dubravske priče – Almin Kaplan

Dobro je čitati ... dok čitamo nalazimo sugovornike. Dok čitamo sami smo u svijetu knjige, a ipak tako povezani i bliski sa likovima priča. Dobro je čitati ... ulaziti u  svjetove nepoznate i daleke, pretvarati ih u bliske i poznate ... tražiti i dobiti poruke, odgovore, čak i kad su priče mirne, pune nedogađanja i samo na prvu ćutljive i tihe ...

**

Almin Kaplan pjesnik je i prozaist. Objavio je zbirke poezije „Biberove kćeri“, „Čekajući koncert roga“, „Mostarska zbirka“ i „Bukara“, roman u stihu „Ospice“, te romane „Trganje“ i „Meho“. „Dubravske priče“ koje predstavljamo u ovom izdanju emisije „Čitamo knjige – Libris legere“ objavila je Izdavačka kuća „Buybook“, 2020.godine.

**

Zanimljivost a i rijetkost danas u književnosti je jezik koji Almin Kaplan koristi u knjizi „Dubravske priče“. U svom tekstu o Kaplanovoj zbirci reditelj Namik Kabil kaže - „Dubravske priče“ su i vrijedan kulturno-antropološki zapis koji plastično oživljava i predstavlja jedan mikrolokalitet: kroz jezik, običaje, duboke tokove naslaganih trauma i iz njih proizašlih nanosa svakodnevnog nepovjerenja i sumnji. Mi, zapravo, jako malo znamo jedni o drugima i to je prilično opor okus koji vam ostane u grlu nakon ovih priča. Možda je to nepoznavanje jedan od ključeva naših okorjelih predrasuda i netrpeljivosti. Jezički, ova knjiga je svojevrsni etnolingvistički dokument, prepuna lokalne leksike koja pršti i šušti od života. Nizovi su to cijeli od manje poznatih riječi, pojedine vjerovatno nisu nikad ranije ispisivane u književnosti i to je posebna vrijednost. Naročito jer se jasno osjeti i čuje kako se ovim jezičkim osvježenjima nije smišljeno težilo, već su rezultat bavljenja živim govorom.“  

**

Riječ kritike - Utemeljujući svoju prozu u „relanoj geografiji“ Kaplan bilježi stvari koje su dostupne samo oku pripovjedača, pa se stoga sociološka pozadina njegovih priča doima više kao etnografija nego kao antropologija. Kaplanov umjetnički pripovjedač bilježi detalje i situacije ostavljajući na volju čitaocu da ih tumači i analizira, a svi deskriptivni dijelovi njegovih pripovjednih fabula lišeni su autorskog komentara i esejizacije. Zato su proze „Dubravskih priča“ sve u slutnjama i nagovještajima, a uspjela naturalistička ogoljenost njegovih likova omogućava i onom čitatelju koji nije upućen u običaje podneblja da dokuči značaj rituala kakav je, recimo, ispijanje kafe. – zapisao je, između ostalog, kritičar Jasmin Agić, na stranici PEN Centra BiH.

**

Riječ kritike - U pričama Almina Kaplana iznenadni mikrodogađaj načas naruši monotoniju i ogoljenu „običnost“ seoske svakodnevice u poratnoj i postlogorskoj Hercegovini. To nikad ne preraste u potres koji ruši zidove, nego se samo nakratko otvori pukotina kroz koju možemo nazrijeti pulsiranje punokrvnih drama i teških emocija, najdubljih strahova i prigušenog trpljenja. Kroz koju možemo osjetiti otkucaje paklenog stroja ugrađenog u temelje našeg svijeta. Tradicionalna potmulost i zloslutnost zasnovana na iskustvu, izmiješane s vjerom i praznovjerjem, u srži su Kaplanova književnog interesa, a iz tog interesa izrastao je autentični umjetnički glas koji – kao što je obično slučaj s autentičnim glasovima – uvelike nadilazi granice našeg jezika, našeg prostora i vremena. – književnik i novinar Ivica Đikić

**

Riječ kritike - Almin Kaplan se potvrđuje kao majstor slike i dijaloga, koji u „Dubravskim pričama“ doseže gotovo scenaristički nivo, u njegovim rukama čak i najrudimentarnije konstrukcije prerastaju u arhitekturu istinske proze, čak i u trenucima kulturološke ili jezične barijere ... Dubrave su svoj glas našle u Kaplanu, i koliko god udaljene, kriptične i mračne bile, pronalaze put do čitatelja. "Dubravske priče" prije su knjiga ženskih suza nego smijeha jer je u tim proznim “crticama” malo razloga za smijeh. No  tuga može biti i ljekovita, zato je Kaplanova književnost poput crne čokolade: gorka i raskošna istovremeno.    – napisao je književnik Mirko Božić, na portalu „Moderna vremena“.

**

Riječ kritike - Dubravske priče krajnje su svedenog izraza i veoma ćutljive. One su opis nedogađanja. Kaplanov opis nedogađanja uzbudljiv je koliko uzbudljiv može biti jezik upućen na sebe, samosvesni jezik koji zna da stvarnost ne bi bila ništa bez njega, bez tog i takvog jezika. Kaplanovi seljaci – Ćamil i Šemsa, Mejra i Ibro, Ajiša i (opet) Ibro, Nuhan i Sadeta – nemaju izbora, upućeni su, odvajkada i zauvek, jedni na druge, na malu seosku zajednicu koja, ukopana u istosti uprkos ratovima, uprkos promenama, uprkos svemu – odumire i biološki i kao zajednica. U tom izluđujućem nedogađanju, u tim ritualima unošenja drva u kuću, loženja i ubacivanja cepanica u otvor peći, kuvanja kafe, pribavljanja namirnica, kuvanja, gotovo rutinskih zađevica, svaki, čak i najmanji iskorak pretvara se u događaj U svakoj priči, doslovno u svakoj, postoji šifra koju valja provaliti, ključ koji je potrebno pronaći, a ono što taj kod otvara razlog je priči. Taj razlog je toliko vešto utkan u tkivo priče, toliko diskretno utrljan u jezik, da bi nedovoljno koncentrisanom čitaocu nagoveštaj, epizodica, aluzija, mogli da promaknu i tada se priča ne bi otvorila. Ali kada posvećeni čitalac uhvati taj momenat, priča mu se nudi u čitavom svom zamahu, u svoj svojoj svedenoj raskoši ... Kaplan daje reč svojim junacima i ne pada mu na pamet da se u priču upliće bilo na koji način. Zbog toga ove priče teku dok ih nosi njihov sopstveni zamah, a onda se, naprosto, zaustave. Oko tih priča je hercegovačka pustoš. U njima, pustoš u dušama. Ali iznad svega one se zaustavljaju u pustoši ovoga jezika, te postaju opis svih onih sela koja su stradala više od Dubrava, ili manje od nje, koja, najzad, uopšte nisu stradala, ali upravo zbog toga Dubrave Almina Kaplana prestaju biti tek jednim toponimom koji se može pronaći na geografskoj karti negde između Mostara i Stoca, i postaje nešto poput Makonda Gabrijela Garsije Markesa (u kojem kiše takođe ne prestaju), mesto koje se ne može pronaći na zemljopisnim mapama, ali koje alhemičarskim umećem pisca postaje stvarnije od same stvarnosti – napisao je Ivan Milenković na portalu Časopisa „Vreme“.

**

Almin Kaplan o „Dubravskim pričama“ – O čemu su priče? Nemam neki odgovor koji bi mogao zadovoljiti čitavu zbirku, pa da kažem priče su o tome i tome i da to bude dovoljno.Ali, rekao bih da su to tihe priče o dva vremenska perioda, o periodu pred rat i o periodu nakon rata. Prvi ciklus naslova „Čama“ su priče o starcima, povratnicima koji pokušavaju da nastave svoje živote koje je na silu prekinuo rat. A, drugi dio je ustvari ono što je prethodilo tom ratu. To je vizura tog istog podneblja, istog tog svijeta dok je on još bio čitav, nenačet, ali iz vizure djeteta. U tom drugom dijelu postoji taj neki životni elan kojeg u prvom dijelu nema, koji je u međuvremenu negdje nestao, ishlapio, iščeznuo ...

**

Emisija „Čitamo knjige – Libris legere“ emitira se svakog petka, od 16 sati u programu Radija Federacije BiH

**

Urednica – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Izvor / foto – Selma Dizdar

Almin Kaplan