Djeca ISIL-a: To je katastrofa s kojom se ne možemo nositi

Kamp al-Hol je kaotičan, očajan i opasan. To je dom žena i djece stranih boraca grupe Islamska država - šatorski grad, natrpan porodicama, okružen naoružanim stražarima, stražarnicama i ogradama od bodljikave žice.

Prostrani pustinjski kamp udaljen je četiri sata vožnje od al-Malikyaha, pored grada Qamishlija, i blizu sirijsko-turske granice, na sjeveroistoku Sirije.

U kampu se žene oblače u crno i nose nikab. S nekim od njih se može pričati, dok su drugi neprijateljski raspoloženi.

U uglu, blizu male tržnice s povrćem, zaštićena od užarenog sunca grupa je žena spremnih za razgovor. Oni su iz istočne Europe. Pitam ih kako su završili ovdje, ali oni malo toga otkrivaju, kriveći svoje muževe za odluku da putuju hiljadama kilometara daleko kako bi se pridružili IS -u i živjeli pod režimom koji je mučio, ubio i porobio hiljade. Njihov jedini zločin, tvrde one, bio je što su se zaljubile u pogrešnog čovjeka.

To je poznata priča među ženama militanata ID-a, dok se pokušavaju odvojiti od režima koji je bio jasan u pogledu svoje brutalnosti i ciljeva. Njihovi su muževi mrtvi, zatvoreni ili nestali i sada su zaglavile ovdje sa svojom djecom.

U kampu je oko 60.000 ljudi, uključujući 2.500 porodica stranih boraca ID-a. Mnogi su ovdje još od poraza džihadističke grupe u Baghuzu, 2019.

Žene govore oprezno, ne žele privući pažnju koja bi mogla imati strašne - ako ne i smrtonosne - posljedice. Ne brinu ih čuvari, već druge žene – tvrdokorne pristaše koje unutar kampa provode pravila ID-a. U ranim jutarnjim satima kada smo boravili u kampu, jedna žena je pronađena mrtva.

Dnevna ubistva

Nasilje i radikalizacija u kampu glavni su problem sirijskih demokratskih snaga pod vodstvom Kurda, odgovornih za upravljanje kampovima.

Dr Abdulkarim Omar, de facto ministar vanjskih poslova administracije na sjeveroistoku Sirije pod vodstvom Kurda, priznaje da u al-Hol-u još uvijek vlada Islamska država. Kaže kako su tvrdokorne žene odgovorne za veliki dio nasilja.

"Svakodnevno se ubijaju, pale šatore kad ljudi ne slijede ideologiju ISIS -a", kaže on, "i te radikalne stavove prenose na svoju djecu".

A djeca su posvuda u kampu - u Siriju su ih doveli roditelji iz Azije, Afrike i Evrope da kako bi odrastali pod vladavinom ID-a.

Malo se toga može za njih učiniti. Neka od mlađe djece gađaju nas kamenjem dok se vozimo kroz dijelove kampa. Razbijaju prozor, stražar je uspio izbjeći pogodak. Ovo je u kampu normalno.

Druga su djeca potpuno pasivna i tupo gledaju dok sjede izvan svojih šatora. Većina je proživjela nezamislive strahote, stalno u pokretu dok je ID očajnički pokušavao odbraniti svoje teritorije širom Iraka i Sirije.

Mnogi ne znaju ni za šta drugo sem rata i nikada nisu išli u školu.

Neki imaju vidljive ozljede. Vidim dječaka s amputiranom nogom kako se probija preko neravnog i prašnjavog terena. Svi su bili izloženi traumi i gubitku, a većina djece nema barem jednog roditelja.

Kako bi se nosili sa sve većim nasiljem u kampu, redovito se vrše sigurnosne mjere. I to nije sve.

Stariji dječaci također se smatraju potencijalnom prijetnjom. Kad dođu u adolescentnu dob preseljeni su u sigurne centre udaljene od svojih porodica. "Kad navrše određenu dob, predstavljaju opasnost za sebe i druge, pa nam ne preostaje ništa drugo nego izgraditi rehabilitacijske centre za tu djecu", kaže dr. Omar.

Dodaje da ostaju u kontaktu sa svojim majkama preko Međunarodnog crvenog križa (ICRC).

'Svakim danom postaje sve stariji'

Sjeverno od al-Hol-a nalazi se Roj, manji kamp u kojem se također nalaze supruge i djeca ID-a. Ovdje je nasilje rjeđe. Tamo žive mnoge Britanke, uključujući Shamimu Begum, Nicole Jack i njene kćeri. Kamp je podijeljen žičanim ogradama. Upoznajem skupinu žena s karipskog otoka Trinidada i Tobaga, koje su imale jednu od najvećih stopa regrutovanja u ID na zapadnoj hemisferi.

Jedna ima sina od 10 godina. Odvela je djecu da žive pod ID-om, a nakon što joj je muž ubijen, ostali su pod režimom do kraja. Čula je za razdvajanje starijih dječaka i sada se boji da bi se to moglo dogoditi njenom djetetu.

Što je stariji, ona se više brine. "Sjedim i svaki dan stari, svaki dan prolazi. Mislim da bi možda jednog dana mogli doći i odvesti ga", kaže ona.

U blizini njezin sin šuta loptu s mlađim bratom i sestrom. Otac mu je poginuo u zračnom napadu. Kaže mi da bi mu mama nedostajala da ga odvoje od nje.

Sanitarije su ovdje osnovne, postoje vanjski toaleti i tuš kabine, a pitka voda se dijeli iz spremnika, na što se sva djeca žale.

U kampu postoji mali souk - ili tržnica – na kojoj se prodaju igračke, hrana i odjeću.

Svakog mjeseca porodica dobija pakete hrane, za djecu je osigurana odjeća. Neki žive u mješovitim porodičnim jedinicama. Pod IS-om je nekoliko žena dijelilo muža i te su se veze zadržale, zajedno brinu o djeci i kućanskim poslovima.

Destrukcija, bombardovanje, rat

Mnogo djece pohađa improviziranu školu koju vodi Save the Children. "Čujemo mnogo priča i nijedna od ovih priča nije pozitivna, nažalost, ali nadamo se da će one moći otići kući i živjeti normalno djetinjstvo te biti zdravi i sigurni", kaže Sara Rashdan iz grupe Response Syria Office.

"Vidjeli smo mnogo promjena u ponašanju. Vidjeli smo da crtaju slike razaranja, bombardiranja i rata ... ali sada vidimo da oni crtaju pozitivnije slike sreće, cvijeća, kuća."

Međutim, nije jasno kako će ta djeca izaći, niti kakva im je budućnost.

Neke zapadne zemlje gledaju na supruge stranih boraca I -a kao na prijetnju sigurnosti. Mnoge žene poriču da predstavljaju sigurnosni rizik. Ipak, među njima postoji nespremnost da raspravljaju o žrtvama ID-a – hiljadama Jezidskih žena koje je grupa porobila, ili pretpostavljenim protivnicama ID-a, onima koje su smatrale hereticima, koje su ubili ili su poginuli boreći se protiv grupe.

Uobičajeno je da žene kažu da nisu vidjele nikakvu nasilnu propagandu IS-a. Uprkos tome što su živjele u "kalifatu", mnogi tvrde da nisu bile svjesne odrubljivanja glava, masakra i genocida koje je počinila ta grupa.

Ovo se redovno ponavlja kod onih koji su se pridružili ID-u i, uglavnom, to nije argument koji će većina prihvatiti. Oni su odvojeni od vanjskog svijeta i rijetki razumiju kako ih se gleda u njihovim matičnim zemljama

Neke evropske zemlje poput Švedske, Njemačke i Belgije vraćaju dio djece i njihovih majki. No, kako se situacija u kampovima pogoršala, kurdske vlasti pozivaju sve više zemalja da vrate svoje građane. "To je međunarodni problem, ali međunarodna zajednica ne preuzima svoje dužnosti i odgovornosti prema tome", kaže dr. Omar. "Ako nastavi ovako, suočit ćemo se s katastrofom s kojom se nećemo moći nositi."

federalna.ba/BBC