Prisiljena na udaju s 10 godina, zlostavljana i natjerana na bijeg bez djece

Sada živi u relativnoj slobodi u Iranu, 26-godišnja Mahtab Eftekhar opisuje suočavanje s majčinstvom s 12 godina i objašnjava zašto traženje pravde za druge žene znači da se više ne boji smrti.

U dobi od 10 godina, dok sam još bila treći razred, dobila sam vijest od majke i očuha da ćemo putovati u pokrajinu Helmand na bratovo vjenčanje. Nisam ni znala da će to biti moje vlastito vjenčanje, jer je moja porodica dogovorila brak s mojim bratićem i prodala me za 40.000 Afganistana (1140 KM), bez mog znanja ili pristanka. Tu noć, nakon vjenčanja, otišla sam spavati pored mame i malog brata, da bih se probudila pored rođaka. Drhteći od zbunjenosti i straha, pobjegla sam iz sobe u suzama, vrišteći. Ali su me majka i njena sestra natjerale natrag u tu sobu. Tada mi je rečeno da sam se udala za svog rođaka.

Mahtab Eftekhar, slikana s majkom i ujakom na dan vjenčanja, tada je imala samo 10 godina. Mislila je da je to vjenčanje njenog brata, a ne njeno.

Bio je to početak mučne noćne more koja je uništila moje djetinjstvo i ostatak života.

Dvije godine kasnije, 2007., s 12 godina, postala sam majka prvi put, ali je moje dijete rođeno nedonošče i invalid. Ubrzo je preminula. Sljedeće godine sam rodila i izgubila još jednu kćer. Porodica mog supruga odbila ju je odvesti liječniku kad joj nije bilo dobro jer je bila djevojčica, a ne dječak kojeg su toliko željeli.

Godine 2010., kada sam imala samo 14 godina, rodila mi se treća kćer. Također je bila bolesna i ispodprosječne težine. Iz dana u dan je bila sve slabija, a koža joj je postajala sve žuća.

Mahtab Eftekhar, na slici sa svojom kćeri Zahrom, koja sada ima 14 godina i još uvijek živi u Afganistanu

Nemilosrdno zlostavljanje mog muža zbog nesreće koju sam stalno donosila porodici iscrpilo me, ali strah od gubitka djeteta dao mi je snagu da pobjegnem u majčin dom u Kabulu. Nakon mjeseci liječenja u javnoj bolnici, moja se kći oporavila od žutice.

Nakon izlaska iz bolnice znala sam da se ne želim vratiti u Helmand. Na kraju je postignut kompromis i moj muž je bio uvjeren da živi s nama u Kabulu i iznajmili smo skromnu sobu na periferiji zapadnog Kabula. Rodila sam sina 2019. Mislila sam da bi odlazak od njegove porodice, koja ga je poticala da me maltretira, mogao prekinuti fizičko i psihičko zlostavljanje, ali ono se nastavilo bez prestanka. Strah od gubitka djece spriječio me da odem ili tražim razvod.

Kabul je predstavljao novi početak i bolje mogućnosti, posebno za moju kćer Zahru, koja je krenula u školu. Od tada pa nadalje, moj primarni fokus prebacio se na njeno obrazovanje. Učila bih uz nju, svake večeri čitala lekcije prije nego što bih joj ih predavala.

Danas, sa 14 godina, odlično govori engleski i ima veliki talent za crtanje. Kad je bila mlađa – i prije nego što su talibani preuzeli vlast 2021. – bila je pozivana da sudjeluje u televizijskim programima i često je govorila o poteškoćama koje ja i mnoge žene poput mene prolazimo u Afganistanu. Ponovo sam proživjela svoje djetinjstvo i snove odgojivši tako snažno i pametno dijete kao što je Zahra.

U to sam vrijeme pohađala i kurseve krojenja i ljepote koji su doveli do toga da sam dobila posao u obližnjem salonu. Počevši s osnovnim zadacima kao što je podrezivanje obrva, naposljetku sam otvorila vlastiti kozmetički salon u Kabulu. Nažalost, moj jedini izvor prihoda i nade zatvorili su talibani nakon što su ponovno došli na vlast 2021.

Tokom tog razdoblja, zlostavljanje od strane mog muža se pogoršalo. Kako sam se kroz medije i čitajući knjige educirala o svojim pravima kao žene, nekoliko sam puta pokušala zatražiti razvod. Svaki put bi mi moja porodica i suprug prijetili da sramotim pleme, da će mi oduzeti djecu i ubiti me. „Ako dišeš, pripadaš meni; inače pripadaš zemlji”, govorio mi je.

Nakon što su talibani ponovno došli na vlast, i mojoj je kćeri zabranjeno pohađati školu. Kako se fizičko i verbalno zlostavljanje mog supruga pojačalo, podnijela sam službenu pritužbu talibanskoj policijskoj stanici, u kojoj sam detaljno opisala zlostavljanje i kako sam bila prisiljena na dječji brak.

Kad je moj muž saznao za to, odveo je moju djecu u Helmand i zamolio me da odustanem od slučaja ako želim ponovno živjeti s njima.

Nakon mnogo dana odvojenih od svoje djece, nisam to više mogla podnijeti i kontaktirala sam svoju kćer. Telefonski sam dogovorila s njom termin sastanka. Otputovala sam u Helmand i, uz pomoć porodice koju sam upoznala u autobusu, prošla sam sve talibanske kontrolne tačke i uspjela se ponovno susresti sa svojom djecom. Ali u povratku, u blizini grada Kandahara, talibani su mene i moju djecu prisilili da izađemo iz vozila i odveli nas u policijsku stanicu. Umjesto da mi pomognu, tukli su me i verbalno zlostavljali jer sam putovala sama.

Isprva im nisam ništa rekla, ali onda sam vidjela muža i njegovu porodicu i shvatila da su me prijavili talibanima. Svekrva me gađala kamenom i optužila za preljub, napuštanje kuće i svojih obaveza.

Zaledila sam se jer sam znala kakve posljedice takva optužba može značiti za mene. Kad bi se dokazalo da sam počinila preljub, talibani bi me išibali ili kamenovali do smrti. Osjećala sam se kao da je cijeli svijet protiv mene.

Pokušala sam se odbraniti i ispričala talibanima o svojoj žalbi i zahtjevu za razvod. Zvaničnicima u stanici sam se izjasnila kao nevina, ali me nisu poslušali. Već su me proglasili krivom bez ikakvih dokaza. Za kaznu su me tukli kundacima, plastičnim cijevima i bičevima. Bojeći se posljedica prkošenja talibanima, nevoljko sam pristala vratiti se s porodicom svog supruga. Rekli su mi da će se muž razvesti od mene i da mogu zadržati kćer, ali da će mi uzeti sina. U nadi da ću barem svojoj kćeri osigurati bolju budućnost, pristala sam.

Ali moje kušnje bile su daleko od kraja. Tokom mog brakorazvodnog saslušanja, mule (talibanski svećenici) su odlučili da sam kao žena koja je zahtijevala razvod izgubila sva prava, uključujući dobijanje „mahra“ i skrbništvo nad svojim petogodišnjim sinom. Mahr se odnosi na novac ili imovinu koju muž daje svojoj ženi. Smatra se isključivim vlasništvom supruge, koje ona može koristiti za uzdržavanje tokom braka ili nakon razvoda.

Iako sam se protiv presude pokušao žaliti na drugim sudovima, nisam uspjela. Nakon što je moj razvod okončan 2023., pridružila sam se ženama koje su protestovale protiv talibana i njihovog ugnjetavanja žena. Uprkos mom aktivizmu, stalno sam mislila na sina. Nažalost, moj ga je suprug odveo natrag u Helmand, ostavivši me očajnu.

Mahtab sa svojom kćeri, Zahrom, koju je oteo otac i odveo svojoj porodici u pokrajinu Helmand.

Tražila sam pomoć od talibanske policije, ali su me svaki put odbili. Umjesto toga, optužili bi me za preljub i za kaznu išibali.

Ubrzo nakon našeg razvoda, moj suprug doveo našeg sina da me posjeti u Kabulu, ali samo kako bi iskoristio priliku da otme našu kćer, odvodeći ih oboje natrag u Helmand.

Od tada nisam vidjela nijedno od njih. Povratak u Helmand mogao bi me koštati života, jer sam toliko puta demonstrirala i govorila protiv Talibana. Ostala sam bez razloga za život. Niko mi nije htio iznajmiti stan jer sam bila sama i neudata, a nisam mogla raditi jer je ženama zabranjen rad. Tako sam ostavila sve svoje stvari – i tugu zbog gubitka djece – i otišla u Iran.

Sada imam 26 godina i izgubila sam sve: djetinjstvo, mladost, zdravlje i djecu. Ipak sam zahvalna što sam pronašla svoj glas. U Iranu zarađujem za život radeći u krojačkoj radnji i, u isto vrijeme, zagovaram i jačam glas žena u svojoj zemlji.

Ne bojim se smrti na ovom putu do pravde. Umjesto toga prihvaćam to, znajući da ću barem biti primjer hiljadama žena koje prolaze kroz slične poteškoće i nadahnuti ih da se suprotstave tiraniji.

federalna.ba/The Guardian