Deset šljiva za fašiste – Elvira Mujčić

**

Dobro je čitati ... čitati o bolu, tugama i nesnađenostima drugih i svjetovima u koje su neupitani bačeni; čitati o onima čiju bol, tugu, ono njihovo „između“  manje ili više znamo, ali ne razumijevamo; čitati upravo da bismo to razumjeli, pamtili, osjetili i svjedočili.

**

Rijetko koja knjiga u sebi savršeno spaja tragediju i komediju, a pogotovo je to rijetkost sresti u jednoj rečenici. Elvira Mujčić, italijanska spisateljica bh. korijena, u tome je uspjela i ne samo uspjela nego je napisala roman koji se čita u dahu. Ali se isto može stati nad nekom naoko jednostavnom i nehajnom rečenicom i misliti o bogatstvu značenja, o životnoj mudrosti koje ona sadrži. Pored odličnog osjećaja za pripovijedanje autorica ima snažno izražen i osjećaj za detalj, također rijetka osobina kod proznih pisaca.

Roman Deset šljiva za fašiste je roman ceste i roman sjećanja. Ovo potonje je možda čak i bitnije, jer se sjećanje odvija kao rekonstrukcija svijeta koji je nestao u ratnom vihoru; sjećanje na licâ kojih nema, a koja su određivala živote glavnih junaka ove knjige. Ovo je i roman likova, knjiga koja ima nesumnjiv dramski potencijal a može biti i predložak za filmski scenario.

Tematski Elvira Mujčić se bavi najtežom od svih mogućih stvari koje su nas zadesile u prošlom ratu. Njen roman je tipičan dokaz da je naša (tragična) biografija naša najbolja tematika. Moć ove knjige je u njenoj suptilnosti da prikaže ono što izlazi van granica naše mogućnosti da preradimo toliku tugu. Ni jednom jedinom riječju ne spominjući gradić koji je centralni motiv cijele knjige, autorica piše knjigu o onome što prevazilazi jezičko iskustvo naše književnosti i savladava neizrecivost same teme.

Roman lišen zrnca patetike, jer autorica zna kako sastaviti sve literarne začine da bi se dobio savršen recept za dobru književnost. Tekst je to koji obiluje ironičnim i autoironičnim momentima, iako se bavi najvećom od svih tema koje su nam se u ratu sručile na glavu. Kao rezultat toga imamo tragikomične pasaže ali i one gdje nema mjesta za komediju. Ovim romanom Elvira Mujčić se konačno vraća u svoj zavičaj iz kojeg je istjerana 1992. godine. Vraća se i u jezik iz kojeg je protjerana. I to radi na vrhunski način. - Faruk Šehić

**

Nestal, IZGUBLJENI, NEPRONAĐENI – ONI IZMEĐU

Mukotrpno postojanje između osnovno je stanje i osjećanje kojim se u svom romanu Deset šljiva za fašiste bavi Elvira Mujčić, talijanska spisateljica i prevoditeljica bosanskog porijekla. Za početak, uzme li se u obzir da je riječ o romanu koji, ugrubo govoreći, autobiografski tematizira život bosanskohercegovačkih ratnih izbjeglica, njihov položaj u Italiji, te neprestani emotivni i fizički povratak u zemlju koju su nasilno napustili, onda je jasno zašto su svi likovi u knjizi, počevši od glavne junakinje i pripovjedačice, zapeli između: Italije i Bosne, budućnosti i prošlosti, života i smrti. Deset šljiva za fašiste uistinu jeste u prvom planu priča o izmiješanom identitetu izbjeglica koji se zasniva na tome da se i u mjestu iz kojeg su izbjegli, jednako kao i u mjestu u koje su izbjegli, osjećaju kao stranci:

Uhh, evo nas u Bosni!, reče Zeligo sretno. Candido nije odgovorio, gledao je kroz prozor kao da traži nešto u čemu bi se pronašao ili barem osjetio da se vratio, ali njegove zjenice su se brzo kretale, bez zaustavljanja, nije mogao da pronađe ništa što bi ga podsjećalo na dom _{(str. 92)}.

Tematsku okosnicu romana čini smrt nane. Naime, upravo ta prirodna smrt osamdesetogodišnjakinje, donosi porodici ne samo veliku tugu, nego i jedan novi izazov – sahranu. Na vrlo potresan, snažan i originalan način autorica se bavi sahranom odnosno dženazom, naglašavajući koliku važnost ona ima kako na pojedinačnom tako i na kolektivnom planu, zbog toga što, na izvjestan način, najbližima pruža osjećaj konačnosti, spokoja i zaokruženosti. Autorica naglašava važnost čina sahrane, i to na način da sahranu povezuje sa osjećanjem dostojanstva. Zaista, ako je dostojanstvo jedna od prvih stvari koje unesrećeni ljudi gube u dehumanizirajućim okolnosima poput rata, onda je jasno kako se obred sahranjivanja može gledati kao povratak dostojanstva koje –  umiruje i čini podnošljivijim prethodne poraze (str. 8). Zapravo, roman i započinje prisjećanjem na porodično okupljanje na kojem se organizirao cjelovit plan, nacrt i proračun o tome kako će se obaviti dženaza nane koja je u tom trenutku još uvijek živa, te kako će se njeno tijelo vratiti u Bosnu. Na prvi pogled, ovakva situacija kakvo je detaljno planiranje sahrane živoj osobi, čitateljima/čitateljicama se može učiniti kao još jedna od grotesknih i tragikomičnih epizoda u romanu. No značaj ovog motiva je u romanu mnogo dublji.

Pripovjedačica će ubrzo ispovijedati i otkriti najveću porodičnu tragediju, a to je priča o njenom nepronađenom ocu, nestalom u ratu. Upravo zbog te zastrašujuće porodične tragedije, nepokopanih i izgubljenih članova porodice, sahrana se, kao ritual, obred, konačni ispraćaj, doživljava jako ozbiljno, afirmativno, bez imalo tužnih konotacija:

Osim toga, činjenica je da u našoj porodici do tog trenutka niko nije umro na normalan način, od starosti. Svi su umrli nasilnom smrću. Nisu čak ni bili stvarno mrtvi, bar ne za nas koji nismo priznavali poraz. Bili su nestali, izgubljeni, nepronađeni. Njihov nestanak bio je gori od same smrti i imali smo očajničku potrebu da svjesno postavimo granice podnošljivosti; morali smo napraviti selekciju boli, štaviše, isplanirati je, podijeliti je na korake i rituale kako bismo naučili da je razlikujemo od tragedije. Nana će biti prva koja će umrijeti prihvatljivom, shvatljivom smrću, i činilo mi se neophodnim da ispratim taj događaj na poseban način _{(str. 18)}.

Na tragu toga, vrlo je zanimljiv autoričin književni, ali i etički postupak kojim progovara o nestalom ocu. O njemu se, naime, šuti. Njegova djeca, supruga, majka, nikada na porodičnim okupljanjima ne govore o njemu. Ali njegovo prisustvo u njihovoj svijesti ne blijedi; on je onaj kojeg nisu pronašli, onaj što je odjednom, naglo nestao, onaj između života i smrti. Šta znači ta šutnja o ocu? Ona je, čini se, jedan od najsugestivnijih pokazatelja traumatskog sjećanja, nepomirenosti i nedorečenosti:

Trebamo o tome više razgovarati, predloži Zeligo. O čemu? Prije svega o našem ocu. Sama pomisao na to nas je skamenila. Razgovor je odmah stao _{(str. 80)}.

Na koncu, autorica se ovoj temi opsesivno vraća; izgubljeni, razapeti, oni u međuprostoru, javljaju se na nekoliko mjesta i u različitim oblicima. Izgubljeni sin, suprug, otac, razapeta porodica koja čeka vijest o nestalom, vječna zarobljenost u međuprostoru, u čekanju i nadanju:

Onda bismo pitali šta žele, šta možemo uraditi da im pomognemo, a oni su jednostavno odgovarali: Kad bi nam samo dali njihova tijela, kad bi ih samo pronašli. Tu bismo zašutjeli. Mi smo razmišljali o mašini za veš, o udobnim madracima, mi smo samo smišljali zamke kako bismo zavarali patnju, a njih dvoje su uvijek bili na oprezu: tvrdoglavi u svojoj boli _{(str. 86)}.

No nisu samo ljudi izgubljeni i zaglavljeni između u knjizi Deset šljiva za fašiste; autorica u nekoliko navrata vrlo poetično, nostalgično i odgovorno govori o Jugoslaviji, državi koje više nema, i o ljudima koji su ostali zarobljeni u njoj. Naime, iako je ovo prvenstveno priča izgrađena na relaciji emotivnih i fizičkih odnosa prema Bosni i Italiji, autorica na vrlo originalan način spaja sudbinu Jugoslavije sa intimnom životnom tragedijom:

Ušli smo u autobusku stanicu u Jajcu, a ja sam razmišljala o tome kako je čudno da za određene stvari tačno znamo gdje i kada su rođene, ali da se rijetko tačno zna gdje i kada su umrle. Gdje je umrla Jugoslavija? Možda nije na samo jednom mjestu. I sa njom, nestali su i oni, a da nikad nismo otkrili gdje _{(str. 95)}. 

Drugim riječima, Jugoslavija je u njenom doživljaju izgubljena, nestala duša, jednako kao što je to u knjizi i otac. Štaviše, tu izgubljenu dušu Jugoslavije, Mujčić je sjajno personificirala i simbolizirala u liku čovjeka koji bez dokumenata, ličnih stvari, poput utvare, neprestano boravi na granici, nemoćan da igdje ode: Moj pasoš je istekao, jednako kao što je istekla zemlja iz koje dolazim (str. 64).

Mnogo je uspješnih postupaka i stilskih intervencija koje su roman učinile poetičnim, uspješnim i unikatnim. Ženska, odnosno dječija vizura rata jer unosi humor, ironiju i pogled na rat bez mržnje, što su osnovni elementi romana Deset šljiva za fašiste. No autorica i drugim postupcima očuđuje pogled na ratna stradanja, primjerice, kao što se izbjegava razgovor o nestalom ocu, tako se u romanu gotovo ne spominje grad iz kojeg je porodica izbjegla, i u koji se vraća na dženazu. Tek na samom kraju romana, otkriva se da je riječ o Srebrenici. Istina, po atmosferi bi se moglo naslutiti da je u pitanju Srebrenica, jer autorica na više mjesta sugestivno daje do znanja da je riječ o mjestu svima poznatom, i koje po nečemu kod svih izaziva nelagodu kada ga likovi izgovore:

(…) čovjek nam je poslužio kafu, upitao nas odakle smo, a Zeligo je počeo objašnjavati. Da smo porijeklom iz Bosne, a mene je riječ porijeklom užasno nervirala. Odakle iz Bosne? Eh, sad, bilo je dovoljno izgovoriti to ime i čovjek je zašutio, spustio pogled i odmahnuo glavom, kao da želi poručiti da nema riječi _{(str. 79)}.

Ipak, Srebrenica se prvi put jasno navodi u kafani u Konjević Polju, dok protagonisti traže nekoga ko bi ih odvezao u samo nekoliko kilometara udaljenu kuću. Također, autorica ponovo sugeriše da je sam spomen tog grada dovoljan da probudi različite emocije: kod nekih suosjećanje, kod nekih stid. U svakom slučaju, jedan od najzanimljivijih postupaka ove autorice jeste upravo to da napiše roman usko povezan sa Srebrenicom i genocidom, a da je čak imenom i ne spomene.

Među najsnažnijim postupcima romana je način na koji se herojski ratni narativi, mržnja i zatvorenost, ironiziraju, i to u jednoj od najpoetičnijih epizoda u romanu. Naravno, riječ je o umetnutoj priči sa kraja romana, koju okupljena porodica sluša sa kasete, a koju pripovijeda nana. U toj priči ona se prisjeća svog djetinjstva i Drugog svjetskog rata u svome selu, te toga kako je jedine prilike noseći šljive talijanskim fašistima, naučila brojati do deset na talijanskom. Jezik neprijatelja, usvojila je tada ne znajući da će se tragedija ponoviti; da će je jedan novi rat i nove okolnosti protjerati u Italiju, koja će ovaj put biti zemlja utočišta a ne fašista. Konačno, to nam govori i da je pred nama roman lišen patetike, narikanja, osuđivanja. Sasvim suprotno, Deset šljiva za fašiste roman je obilježen prvoklasnim humorom i, kako se to na samom kraju podcrtava, radošću koja nađe svoj put i u najmračnijim trenucima. – Nikolina Todorović

**

U vrijeme kada se Elvirina majka vraćala kući, u Srebrenicu, 1980.godine, na putu, u gradu Loznici, rodila se djevojčica Elvira. Elvira je živjela u Srebrenici do rata 1992. Godine. Tada se njena porodica seli iz jednog u drugo mjesto. Kraj puta skrasili su se u Italiji. Elvira Mujčić diplomirala na Fakultetu za strane jezike i književnosti i mentorica je u evropskom programu za mlade prevoditelje. Za talijanski državni radio RAI, Radio3, Elvira uređuje program o međunarodnoj kulturi. Prevod na italijanski jezik djela Faruka Šehića, Lejle Kalamujić, Senke Marić, Semezdina Mehmedinovića, Slavenke Drakulić, Roberta Perišića, Stefana Boškovića i mnogih drugih, potpisuje upravo Elvira Mujčić ... Elvira i svoja djela ispisuje na italijanskom jeziku – između ostalog objavila je romane - „Anin jezik“, “Upute kako biti dobar imigrant”, „Dobro ponašanje“ ... a, njen roman „Deset šljiva za fašiste“, u prevodu Jasenke Kratović, objavila je Izdavačka kuća Buybook.

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Foto – Selma Dizdar