David Bowie: Potraga za životom, smrću i Bogom

10. januara 2016. ovaj svijet je u 69. godini napustio David Bowie, izvanredan muzičar, kantautor, pjevač, glumac, producent. O njegovom naslijeđu, raskošnoj muzičkoj osobnosti, s akcentom na uzbudljiv prikaz Bowiejeve duhovnosti i gotovo religiozne prirode njegovog stvaralaštva, povodom 10. godišnjice njegove smrti, pisao je Peter Ormerod. Recenziju te knjige za The Guardian je uradio filozof Simon Critchley.

Puni naziv Ormerodove knjige je "David Bowie and the Search for Life, Death and God" (David Bowie i potraga za životom, smrću i Bogom), a izdavač je Bloomsbury Continuum.

Bowie i Proročanstvo Haosa

Postalo je već pomalo kliše reći među fanovima da je sve krenulo po zlu u svijetu nakon Bowiejeve smrti 2016. godine. Ali to promašuje poentu: umjesto da bude jedan od posljednjih avatara liberalnog poretka koji se srušio oko nas, Bowie je prorokovao haos koji ga je zamijenio.

U svojim kasnijim godinama, smatrao je da smo ušli u zonu haosa i fragmentacije. To mu je omogućilo da bude tako pronicljiv kada je u pitanju internet – ne u smislu obećanja, već opasnosti. Nema plana i nema reda. Postoji samo katastrofa i društveni kolaps. Oni koji traže utjehu, ne bi trebali slušati Bowieja (molim, poslušajte nešto drugo, bilo šta). Njegov svijet, od "Space Oddity" pa do pozadnog nasilja u "The Next Day" i "Blackstar", uvijek je bio potopljen, uništen ili spaljen: “Ovo nije rock’n’roll, ovo je genocid,” izjavljuje na početku svog albuma "Diamond Dogs".

Predvidio je Trumpov svijet na bezbroj načina

Bowie je predvidio Trumpov svijet na bezbroj načina. Samo poslušajte "Under the God" na često kritiziranom albumu "Tin Machine iz 1989."
“Washington glave u WC šolju / Ne vidiš supremacističku mržnju / Desničarski kreteni u radnim odijelima / Biraju koga da unište.”

Jedina stvar koju Bowie nije pogodio bila su radna odijela. Živimo u svijetu pagana, kako je Bowie i aludirao u naslovu svog briljantnog albuma iz 2002. godine. Bowie nije želio živjeti kao pobožan pagan.

Bog, religija i vizija propasti

Bilo koje značenje koje Bog i religija mogu imati danas, mora se mjeriti prema ovoj viziji propadanja. Čudno, možda, ali upravo tako je Bowie to i vidio. Umjesto da bježi u strahu poput nervoznog liberala, on je vidio nešto drugo “u središtu svega,” kako ponavlja na albumu "Blackstar". To je ono što je nazivao “zastrašujućom misterijom”: misterijom prolaznosti, činjenicom da umiremo, zapravo, kako kaže u "Diamond Dogs", mi smo mrtvi.

Ormerodova knjiga – Bowie kao religiozni umjetnik

I tu dolazimo do Ormerodove knjige. Pogriješio sam u svom prvom utisku. Budući da volim Bowieja neprestano već 54 godine, pročitao sam previše o njemu i postao pomalo ravnodušan prema njegovoj biografiji. Kada sam počeo čitati, sve mi je djelovalo poznato. Ormerod priča priču o Bowiejevom životu i muzici kroz prizmu religije, što je sjajno kao centralna tema, jer je Bowie u suštini bio religiozni umjetnik.

Ormerod se bavi Bowiejem kao tekstom; koristi ga kao povod za pažljivo čitanje, što je ono što njegova djela, poput svih velikih umjetnosti, zaslužuju.

Počevši od anglikanske crkve Sv. Marije u Bromleyju, gdje je Bowie pjevao u horu, preko njegove posvećenosti tibetanskom budizmu krajem 1960-ih, pa do okultizma Aleistera Crowleya, Ormerod razlaže religijske preokupacije Bowiejeve umjetnosti u uvjerljivom stilu. Ipak, sve djeluje prilično direktno, a mali pokušaji filozofiranja (Kierkegaard, Nietzsche i dr.) ponekad zvuče kao da su preuzeti iz Wikipedije.

Kasnija djela i dubina promišljanja

Knjiga je relevantna prilikom analize Bowiejevih kasnijih djela, posebno u poglavlju o "Heathen" (nisam pročitao ništa bolje o tom albumu). To se razvija u detaljnu analizu Bowievih albuma "The Next Day", "Blackstar", a i "Lazarus", njegovog zadivljujućeg finalnog eksperimenta s muzičkim teatrom. Ono što ove dijelove čini izvrsnim jeste način na koji Ormerod tretira Bowieja kao tekst – kao priliku za pažljivo čitanje, što mislim da njegova djela, kao i svaka dobra umjetnost, i zaslužuju.

Do kraja knjige, Ormerod me je doveo do osjećaja da pjevam u horu s Bowiejem. Knjiga se zatvara uvjerljivim argumentom da ono što pokreće Bowiejeva djela – a Ormerod to izvrsno analizira kroz koncept motivacije – izvire iz dva osnovna izvora: života i ljubavi. Kada su ga pitali da li ima neku duhovnu praksu, Bowie je odgovorio: “Život. Zaista volim život.”

Za veliki dio svog života, njegova djela su bila kontrapunkt, zapravo kontradiktorna, određenoj nesposobnosti da voli. To je u muzici izraženo kao izuzetno bolna čežnja i iskustvo izolacije, što je možda najčešća tema njegovog stvaralaštva. Srećom, pronašao je ljubav i u jednostavnosti porodičnog života, i u proširenju postojanja koje, ako imate sreće, može pratiti starenje i umiranje.

Negativan pristup Bowiejeve umjetnosti

Kao što Ormerod ističe, u Bowiejevoj umjetnosti postoji apofatičnost – stalna tendencija da se negira svaka tvrdnja (ni ovo, ni ono, ni ono također). To se može čuti u cijelom njegovom opusu, ali posebno u njegovoj posljednjoj pjesmi, posljednjoj na albumu "Blackstar", "I Can’t Give Everything Away", koja je suptilno razorna u spajanju duboke emocije i odbijanja:

“Saying no but meaning yes / This is all I ever meant / That’s the message that I sent.”

(“Kažem ne, ali mislim da da / To je sve što sam ikada mislio / To je poruka koju sam poslao.”)

Ova tendencija prema negaciji, prema onome što je Simone Weil nazvala “dekreacijom”, stavlja ga u društvo srednjovjekovnih hrišćanskih mistika, poput Marguerite Porete.

Neo-srednjovjekovni aspekt fanova

Postoji i neobičan neo-srednjovjekovni aspekt u fanatizmu prema Bowieju. On nije bio neki mesijanski rock bog (iako je tu ulogu ponekad igrao kroz Ziggy persona), ali je funkcionirao kao vrsta sveca. Neodoljivo je privlačno posmatrati njegov izvanredni arhiv u V&A East muzeju kao ogromnu relikvijarnicu koja inspiriše najviše srednjovjekovnu praksu: pohod ili hodočašće.

Ormerod, poput mene, je konvertit (1996. za njega, 1972. za mene) i slušanje Bowieja je poput crkvenog rituala. Religija ne utiče samo na Bowiejevu muziku. Ona jeste muzika. Ona je njena pokretačka suština. Ona je u samom središtu svega- napisao je Simon Critchley u recenziji knjige Peter Ormeroda "David Bowie and the Search for Life, Death and God". 

federalna.ba