'Bilo je čudno': susret iranskih šahistkinja u egzilu

Bio je to meč Francuske protiv SAD, u kojem se borilo za bronzu na Svjetskom timskom prvenstvu u šahu. Ali žestoko takmičenje je dobilo neočekivani preokret kada su se Mitra Hejazipur i Atusa Pourkashiyan – nekada saigračice u Iranu, a sada velemajstori u egzilu – suprotstavile jeda drugoj.

“Bilo je čudno. Bilo je tuge, ali i malo radosti”, rekla je Hejazipur. „Mogli smo da napustimo našu zemlju, uspjeli smo da se priključimo drugim reprezentacijama. Ali bilo je tužno što nismo mogli predstavljati Iran, našu zemlju.”

Francuska je izašla kao pobjednik, osiguravši bronzu na prvenstvu ranije ovog mjeseca. Taj podvig, koji je uslijedio sedmicama nakon što je Hejazipour postala nacionalna prvakinja Francuske u šahu, katapultirao je 30-godišnjakinju dalje u centar pažnje i ogolio ogroman šahovski talenat koji je napustio Iran posljednjih godina.

Pet iranskih šahovskih velemajstorica odselilo se u inostranstvo u isto toliko godina, a nekoliko njih zbog toga što su igrale na međunarodnom nivou bez marame. Prošle godine Sara Khadem dospjela je na naslovnice nakon što je 2022. učestvovala na turniru bez marame; ona sada igra za Španiju.

Među prvima je otišla Dorsa Derakhshani, kojoj je zabranjeno da igra za Iran 2017. godine nakon što na turniru u Gibraltaru učestvovala bez marame.

Dvije godine kasnije, Hejazipour je slijedila taj primjer, skinula je hidžab na Svjetskom prvenstvu u blitz šahu u Moskvi. Nakon turnira vratila se u Francusku, gdje je živjela i trenirala na poziv šahovskog kluba u Brestu, i počela graditi novi život kao velemajstorica u egzilu. Hejazipourina odluka da igra bez marame imala je visoku cijenu. Iako joj je Francuska pružila utočište, nije mogla profesionalno igrati za državu jer nije bila francuska državljanka.

Umjesto toga, pronašla je druge načine da ispuni svoje dane, usavršavajući francuski i studirajući informatiku i inženjerstvo. Ali stalno se pitala hoće li se moći vratiti sportu koji je dominirao njenim životom od njene šeste godine. “Oduvijek sam igrala šah”, rekla je. “To je oduvijek bila moja velika ljubav.”

U martu, nakon ubrzanog procesa dobijanja državljanstva koji je trajao tri i po godine, postala je francuska državljanka. Mjesecima kasnije krunisana je titulom francuske državne prvakinje u šahu. „Niko to nije očekivao“, rekla je Hejazipur uz smijeh.

Rođena u Mashhadu u Iranu, Hejazipour je brzo napredovala kroz šahovske redove zemlje, postavši nacionalna prvakinja za žene kada je imala 19 godina. Godine 2018. dirnuta je postupcima Vide Movahed, koja je skinula svoju maramu i zakačila je na štap u centru Teherana, što je naširoko viđeno kao protest protiv nedostatka društvenih i političkih sloboda u zemlji.

Čin otpora pogodio je nelagodu koju je Hejazipur dugo osjećala jer je bio prisiljena da obavezno nosi maramu.

Ubrzo nakon toga, Hejazipour je na Instagramu objavila fotografiju iz Njemačke, na kojoj se fotografiala s nepokrivenom kosom. Usred represalija režima, rekla je da je odlučila da ukloni taj post. Ali iskra je bila upaljena. Mjesecima kasnije odlučila je riskirati sve, pojavivši se bez hidžaba na turniru u Moskvi, podržavši tada tek nastali pokret koji je izazivao režim. „Bilo mi je drago što sam uspjela da pokažem svoju podršku“, rekla je.

Iz svog novog doma u Francuskoj, posmatrala je kako je pokret dobio na zamahu ove godine, sa desetinama hiljada žena u Iranu koje su odbile da nose hidžab tokom višemjesečnih protesta zbog smrti Mahse Amini u policijskom pritvoru.

„Bilo je to historijsko“, rekla je. “Mi smo ujedinjeni, i narod Irana i oni izvan njega, u borbi protiv režima. Promjena i revolucija će se dogoditi, prije ili kasnije.” „Posljednjih mjeseci, dok režim na proteste odgovara izvanrednim razbijanjem neistomišljenika, uloga onih izvan Irana postala je još važnija“, dodaje.

"Mislim da mi u dijaspori, kada imamo priliku da govorimo o ženama u Iranu, ne smijemo da oklijevamo", kaže. “Tamo sam provela 26 godina svog života, vidjela sam koliko su Iranke ograničene islamskim pravilima i problemima i izazovima s kojima se suočavaju u svakodnevnom životu. Ne mogu biti neutralna nakon svega što sam proživila.”

Njene četiri godine u inostranstvu, međutim, poslužile su kao podsjetnik da je borba za slobodu žena globalna bitka. "U Francuskoj, na primjer, koja je sekularna zemlja, ima djevojčica rođenih u vjerskim porodicama koje vode mali diktatori", rekla je ona. “Zato je zaista važno razgovarati o ovim pitanjima.”

Dok iscrtava egzistenciju između svog novog života u Francuskoj i nade za svoju domovinu, kaže da nije požalila zbog svoje odluke da baci maramu.

„Žao mi je što to nisam uradila ranije“, rekla je. “Iako ne mogu da se vratim u Iran, moja porodica je daleko, a život je bio težak kada godinama nisam mogla profesionalno da igram šah... uprkos svemu tome, nikada nisam sumnjala u svoj izbor. Mislim da je to bila dobra odluka.”

federalna.ba/The Guardian