Austrougarski tunel – Midhat Ajanović

**

Dobro je čitati ...

**

Midhat Ajanović autor je koji svoju kreativnost izražava kroz više vrsta umjetnosti /animirani filmovi, karikature, stripovi, a posebno kroz književna djela. Prvi roman Midhata Ajanovića "Jalijaš" objavljen je 1998.godine. Midhat Ajanović do sada je objavio devet romana – Nakon Jalijaša, to su romani „Gađan“, „Useljenik“, „Portret crtan ugljem i kišom“, „Katapult“, „Salijevanje strave“, „Time Laps“, „Kraj sezone“, „Dva muža Karoline Lotman“ ... Za roman „Portret nacrtan ugljem i kišom“ na Međunarodnom sajmu knjige u Göteborgu dobio je Klas de Wilderovu nagradu koja se dodjeljuje najboljem švedskom piscu useljeničkog porijekla. Midhat Ajanović predavač je pripovjedne tehnike i estetike filma i animacije na švedskom sveučilištu ”West” u Trolhättanu. Roman „Austrougarski tunel“ objavila je 2022.godine Ibis grafika iz Zagreba.

**

Roman „Austrougarski tunel" potresni je roman koji tematizira silovanja žena na području BiH u devedesetim godinama prošlog stoljeća. Temelji se na autentičnim dokumentima, ali je ispričan iz perspektive glavnog junaka, supruga jedne od silovanih žena. Život Alise i Omera, u to vrijeme mladih ljudi, raspao se u paramparčad nakon događaja koji su ih zadesili. U razgovoru s revizorom, Omer prebire po fragmentima svog života i pokušava ih sastaviti u razumljivu cjelinu. – zabilježeno je na poleđini romana.

**

RIJEČI UREZANE U ZRAK - Strah od smrti te okameni, ispumpa sav zrak iz tebe. Sve se osuši u tebi i zamre. Postaneš suhi list u  blatnoj lokvi po kojem gazi tkogod naiđe. Kasnije sam naučila koristiti strah kako bih izašla iz vlastitog tijela. I to mije, samo to mi je spasilo život. A bolje bi bilo da nije ... Zamisli ... Zvali su to Paviljon žena. Crni humor usred crnog mraka ... Jedan od četnika koji me je silovao imao je nadimak Srce. Koja crna ironija?

 

**

Riječ kritike - Kako čitamo na samom kraju ove knjige, ovo je deseti roman Midhata Ajanovića Ajana, bosanskog autora koji trenutno, ili više nego u Sarajevu, živi u Švedskoj. Mnoge njegove knjige su kao i ova, na isti način tečne, stilski lijepo ispisane sa izuzetnim metaforama, uz to su i duhovite i tragikomične. One, čini mi se, nisu, pak, pravilno valorizirane u bosanskoj književnosti. Što je slučaj i s nekim drugim autorima iz dijaspore danas. Samo dva tri pisca koja žive u inozemstvu i pišu na jeziku zemlje u koju su se uselili devedesetih, slave se. Možda čak i pretjerano, dok su neki drugi gotovo zanemareni, do te mjere da teško nalaze i izdavače, a ne samo priznanje kakvo zaslužuju. Kako važi danas više nego ikada ona latinska nemo profera est in patria sua, tako je ovim, često odličnim piscima, kao  Ajanu, ukazana dobrodošlica više u susjednim zemljama nego u njihovoj. Situacija je upravo bila obrnuta prije rata devedesetih kad se svaka rečenica domaćih (najviše ipak srpskih) autora objavljena u inozemstvu slavila u cijeloj Jugoslaviji. Kad su pitali izdavača Dimitrijevića, vlasnika l'Age d'Homme, koji je objavo najviše knjiga jugo-autora, zašto ne objavljuje i hrvatske pisce, odgovorio je : jer ih nema. (Da ne spominjemo bosanske, budući da je Andrić za njega bio Srbin.)

Na poleđini Ajanovićeve knjige, izdavač će nas obavijestiti da je riječ o potresnom romanu koji govori o silovanju bosanskih žena devedesetih godina prošlog vijeka, romanu koji se oslanja na stvarne događaje. Tu glavni junak Omer, zvani Homer, priča revizoru koji ga ispituje, o svom životu, počev od djetinjstva i mladosti, do vlastite starosti koju provodi u jednom neznanom, tzv. Bezimenom gradu, u zemlji nepostojećeg imena, Letlandiji. U romanu je opisan prvenstveno život glavnog junaka sa njegovom prvom, i jedinom suprugom i ljubavlju, po imenu Alisa.

Izdavač će nam napomenuti i to da „Omer prebire po fragmentima svog života i pokušava ih staviti u razumljivu cjelinu“.

Ove riječi, koje sam slobodno prenijela sa poleđine korica, krajnje su tačne kad je riječ o romanu Austrougarski tunel, i svaki čitalac koji će ga pročitati, složit će se da se upravo radi o veoma potresnoj knjizi u kojoj su opisani, veoma snažnim perom, uz (crni) humor, veoma dramatični događaji, ispričani takorekuć u staccatu. To fragmentarno pričanje omogućuje, i drži roman kao zgradu, forma za koju se autor opredijelio: intervju koji glavni junak Omer daje revizoru. 

 

Roman je slojevit, i mnogo toga što čitamo nemoguće je sažeti samo u nekoliko rečenica. Nadamo se da će ovdje opisani događaji svakako odjeknuti u ušima i duši čitaoca, iako danas mnogi bježe od takozvanih teških tema. Ali to čine sve dok njih same ne zadesi ista drama. Takve niko ne sluša, reći će na jednom mjestu u knjizi i njen junak, pričajući o vlastitoj drami, koju ne možemo shvatit samo kako njegovu, nego sasvim univerzalno, kao dramu koja se nažalost ponavlja od pamtivijeka, iako možda uvijek, reklo bi se, u još gorem obliku. Što čovjeku-nečovjeku omogućavaju sve sofisticiranije ratne mašine.

 

Knjiga, dakle, „pokriva“ ogroman period života glavnog junaka Omera, kao i velik dio života njegove bivše domovine Bosne, njegove prve i posljednje supruge i ljubavi, Alise, i rat u Bosni, ali se dotiče i aktuelnosti. Knjiga je objavljena očito prije ruske invazije Ukrajine, a ipak, i pored tog što u nekoliko riječi dobro opisuje pandemijsku stvarnost, ona je i „vruća“ aktuelnost. Treba li isticati da su svaki rat i svaki zločin počinjen agresijom veoma bliskih jedni drugima ? Prljavi, nesnosni, dok stranac koji to nije doživio, kao i čitalac ostaju nemoćni posmatrači.

 

Na početku knjige, i autor će nas obavijestiti da je riječ ovdje prvenstveno o silovanju, odnosno  masovnim silovanjima :„Silovanje se pojavljuje kao neka vrsta nagrade za “hrabre vojnike“. Dobrodokumentirani slučajevi uključuju silovanje 20.000 Kineskinja od strane japanskih snaga 1937. godine u Nan Kingu. Sistematska silovanja nacista nad Židovkama, Rumunjkama, Francuskinjama i mnogim drugim ženama, i silovanje Korejanki od strane Japanaca u II svjetskom ratu. Silovanje kao oružje osvete koristila je Ruska armija protiv njemačkih žena 1945. godine. Zatim, silovanje 200 000 žena Bangladeša od strane Pakistanske vojske 1971. Također Američka armija je koristila silovanje ciljno terorizirajući vijetnamsku populaciju, kao i tokom iračke okupacije 1991. U decembru 1992 godine, Misija za pronalaženja dokaza pri Evropskoj zajednici je pronašla da je 20 000 žena silovano od strane vojske bosanskih Srba
„kao spori oblik zlostavljanja“, gdje, „silovane ne mogu biti viđene kao glavna svrha agresije, nego mogu poslužiti u strateške svrhe“.
(Prof. Dr. Manfred Novak) Ne postoje monstrumi, reče djevojčica. Postoje samo ljudi. (Stina Jackson: Ödesmark, s. 347)”

 

Naravno da ćemo se i ovdje složiti, ovaj put s autorom kad spominje ove statistike, ali i sa onom čuvenom Staljinovom : Smrt jednog čovjeka je drama, smrt miliona ljudi je samo statistika ? Ubrzo ćemo i mi, čitaoci, direktno kročiti duboko u istinsku dramu, individualnu, koja je posebno u literaturi uvijek upečatljivija nego mnoštvo njih, potonućemo u tragediju ispričanu u prvom licu, o jednom licu. Naš zaključak će biti da izraz silovanje trebamo bezuvjetno shvatiti u širem značenju riječi. U romanu, istina, jeste riječ o silovanju jedne žene, ali preko nje saznajemo i o silovanjima u srpskim logorima mnoštva žena, i ne samo žena, budući da se ta masovna silovanja protežu na određen način, indirektno, i na muškarce ; konkretno u knjizi : na muža junakinje Alise, koji je sigurno i sam kolateralna žrtva tog silovanja vlastite supruge. On je takođe i direktna žrtva agresije, koja ostavlja teške posljedice na one koji direktno žive dramu, i one koji tu dramu žive indirektno. Poput svoje supruge, Alisin muž, naš junak Omer/Homer, doživjet će čak slične, ili gotovo identične postraumautske smetnje koje će i u Alisini izazvati silovanje. 

Istovremeno su « silovani » skoro svi stanovnici Bosne devedesetih na raznorazne načine, gdje ne treba zaboraviti naročito djecu, koja su uvijek uz žene, prvi stradalnici u svim masovnim zločinima. Silovatelj, tačnije ideolog silovanja i rukovodilac tih barbarskih aktivnosti u jednom srpskom logoru, dat je u liku Omerovog prijatelja, četnika Nikole, čiji je nadimak bio Kolač, a koji će devedesetih postati Koljač.

Naravno da je ova knjiga, prema tome, istovremeno i knjiga o ratu, odnosno općenito o ratovima, o istini, to jest lažima koje se šire kao i vatra iz oružja, kao i krv iz žrtava, ali i o prijateljstvu, tačnije « prijateljstvu ». Ipak, i prije svega možda, to je roman o humoru ! Koji, po riječima autora, spasava, iako ima trenutaka u životu kad i on postaje nemoćan, kad zanijemi, kao i oni koji su pretrpjeli tešku traumu. Dokle ide smijeh, možemo se svi upitati čitajući knjigu, a ne samo njen junak.

Smijeh ubija, napisao je Stendhal. Naročito u totalitarnim režimima. S čime smo već odavno morali da se saglasimo, prisjetivši se i Kunderine Šale, i uopće šala u doba komunizma, to jest u doba “kad smo svi čitali Hamengweya”, kako veli autor, doba koje je za njegovog junaka, unatoč svemu, bilo ljepše od ovog današnjeg.

 

U romanu takođe ima mnogo referenci na literaturu, film, filozofiju, ukratko, na opću kulturu, o čemu nam govori glavni junak, napominjući nam istinu o tome da su humoristi oduvijek tužni ljudi.

Život glavnog junaka počinje u Studengradu. Ovo je, naravno, simbolično ime, a njegov sinonim bi mogao biti Sjekirgrad, i Katilgrad, može i Smrtinje, svejedno, ime koje sam ja, a možda će i drugi, shvatila kao aluziju na Kamengrad, odnosno Višegrad, gdje su se odigrali junakovi sretni i nesretni dani, kao i dio opće bosanske nesreće. Tu se i završava knjiga s (našim) pitanjem vezanim za osvetu. Ima li smisla svetiti se ? Junak ove knjige, Omer, alias Homer postavit će sam sebi jedno drugo pitanje: Da li se ubica, tj. ubice - zločince kaju za svoja zlodjela.

Glavni zločinac u romanu, Nikola, duhovni i fizički vođa zločinaca, iz Studengrada, biće na koncu optužen od međunarodnih organizacija za zločin, ali to pojedincu kome je nanesen direktno ili indirektno zločin nikad neće biti dovoljno. Nikad ni jedna kazna neće biti dovoljno oštra da  nadoknadi izgubljeno i voljeno biće.

Istovremeno će čitalac, skupa s autorom, morati zaključiti da uvijek u svim ratovima, gdje su obavezno počinjeni zločini, a naročito u onim iz bliske prošlosti, stradaju najviše nevini iz svih „naroda i narodnosti“. A nepravde koje su im time nanesene, beskrajne su. Zato je, drugim riječima, ovo  knjiga i o nepravdama. Junak neće oklijevati da nam dadne do znanja da se i osveta obrusi uglavnom na nevine, na one koji su ti davali hrane, a ne koji su te klali, kako od prilike sugeriše autor.

 

Uzgred treba napomenuti da ima općenito ljudi koji ne žele ni muhu zgaziti, a kamoli koji su za osvete, onih koji gledaju čovjeka, a ne narod. Kao što je Omer, alias Homer iz ovog romana. Kao što je naravno i narator. Jer kad bi se svetio,  zapalio bi cijelu planetu.

 

Homer je dakle izabrao u životu, ne osvetu, nego humor, to mu je bio glavni posao, iako je jedno vrijeme bio nijem od traume, na isti način kao što je to bila i njegova silovana žena. Jadni Omer, „ni kriv ni dužan“ doživio je višestruku tragediju. Ostavljamo čitaocu da je sam otkrije … Izlaz će Omer opet naći u humoru, i njemu, humoru će se junak vratiti i od njega će živjeti i preživjeti kasnije u inostranstvu. Napomenuvši nam uzgred da se humor, smijeh javlja kad god su neke velike nesreće u pitanju. Homer će bilježiti naše viceve i pričati ih čitaocima, pričajući ih svom revizoru.

 

Pročitavši knjigu, zapamtila sam pokoji, pa i ovaj: pita jedan prijatelj drugoga: Jesi li ikad pio loše vino? Jesam odgovora ovaj. Kakvo je bilo ? – Dobro, kaže on.

 

Kad je riječ o piscima, od kojih su mnogi u bivšoj Jugoslaviji bili ideolozi rata, neki postali i koljači, poput Omerog druga, neki i zločinci protiv čovječnosti, autor/junak Omer će reći da je razlika između pisaca i humorista u tome što pisci lažu, ne samo u knjigama, već i u privatnom životu. „Humoristi možda lažu     privatno, ali ne i u onome što su napisali jer humora nema bez istine“. A kad se nesreća, nepravda, i zlo zakotrljaju, niko ih ne može zaustaviti. Ili samo ono što ih je i pokrenulo: zlo.

 

Na vrlo metaforičan način opisan je uzrok četničkih zločina, njihovi motivi, razlozi, njihovi postupci i u ovom odlomku : „RIJEČI UREZANE U ZRAK: Na stolu u Nikolinoj kancelariji stajalo je i troje kokošjih  jaja i mali narančasti lončić nagrizen hrđom. „Hajde“, rekao mi je. „Ubaci ovo troje jaja u lončić“. Ja sam učinila što je htio. Radila bih sve što žele samo da me ne tuku. Naravno, troje jaja nije bilo moguće ugurati u lončić. Nikola je istrgnuo lončić iz mojih ruku i jedno jaje smrskao u šaci. Slupano jaje je izlio na dno, a onda ona dva  preostala jaja bez problema ugurao u lončić. „Evo vidiš koji je jedini način da tri jajeta stanu u lončić? To ti mi sada radimo. Razumiješ ti mene?“

 

Najpotresnije stranice u knjizi ipak su one gdje se upravo spominje silovanje žena devedesetih godina, što se pod naslovom Riječi urezane u zrak, kao lajt motiv, provlači kroz cijelu knjigu, a što autor bilježi italikom; tu čitamo ne samo o prirodi tih zločina, nego i o njihovim posljedicama. Evo jednog takvog odlomka  : “Strah od smrti te okameni, ispumpa sav zrak iz tebe. Sve se osuši u tebi i zamre. Postaneš suhi list u  blatnoj lokvi po kojem gazi ko je spasilo život. A bolje bi bilo da nije... Zamisli… Zvali su to Paviljon žena. Crni humor usred crnog mraka…. Jedan od četnika koji me je silovao imao je nadimak Srce.”

 

Složimo se ponovo s Ajanom: Historija je knjiga satiričnog žanra.

Kao i s ovom njegovom : Najvažnija osobina diktature je nastojanje da se porazi i ukine smijeh, da se umjesto pravog proizvede lažni smijeh, da stanovništvo   nosi masku smijeha.

 

I najzad, odgovorimo na pitanje zašto se ova izuzetno važna knjiga, koja je uspjela da pokaže svu slojevitost naših života i nesreća, zašto se zove Austrougarski tunel. Citiraću samog autora:

„Kod tog tunela smo se Alisa i ja prvi put poljubili. Kasnije smo od tunela napravili naše tajno ljubavno gnijezdo. Poslije će na tom mjestu biti živ zapaljen naš profesor historije zato što nam je u školi predavao da su četnici Draže Mihajlovića bili zločinci. Benzinom ga je zalio i benzin zapalio njegov bivši učenik Nikola Čuturić. Čuturić koji će tako doći na ideju da tu, u Austrougarski tunel, nagura civile koje su on i njegovi izvukli iz kuća i zgrada te ih žive zapalili. Požar od ljudskih tijela će se razgorjeti i proširiti do Sarajeva, Prijedora, Mostara i dalje i više…“. Smrt će biti samo „ završna faza u procesu jednog dugotrajnog umiranja“  nastradalih.

I na samom kraju, željela bih dodati da stil knjige mene podsjeća prilično na crteže, odnosno da je roman napisan reklo bi se stilom crtanih filmova, ako bi takav postojao, sa slikama koje su stalno u pokretu, koje dinamiziraju događaje, a fragmentarnost podvlači njihovu tragičnost, odgovara psihi napaćenog junaka; to su slike koje se kreću tamo-ovamo, iz prošlosti prema sadašnjosti, i natrag, od uspomena o sreći do uspomena o nesreći, i zaključka napokon o našem ravnodušnom dobu, u kome čak ni medicinske sestre ne slušaju svoje pacijente. Da ne spominjemo političare, koje u stvari, autor ovdje ne spominje direktno. Samo ljude, čiji velik broj čini narod. „Nema dobrih i loših naroda, već samo dobrih i loših ljudi...!“, reći će i ovo junak, i narator skupa s njim. 

 

Znate li u čemu se sadrži razlika  između života i priče? Pitat će napokon svog ispitivača glavni junak. I odgovoriti : „U tome što na kraju života ostane mnogo neodgovorenih pitanja“. Iako nam autor kaže da je ovo čista fikcija, da su junaci izmišljeni, mi prepoznajemo i njegov život. Odnosno „empirijsku stvarnost“ i  autorovo „neposredno životno iskustvo“ na koje se oslanjao. Knjiga je posvećena njegovoj nedavno umrloj supruzi, koja je imala prilike da je čuje a ne pročita, jer joj je autor čitao naglas poglavlja, jedno po jedno, onako kako ih je ispisivao. Posvećena, drugim riječima, Ajanovoj dragoj Samiri na koju po malo podsjeća i glavna junakinja, Alisa. – književnica Jasna Šamić

 

**

 

Riječ kritike - Ovaj roman događa se djelimično u Sarajevu, u Bosni, u Hrvatskoj, u doba koje je preokrenulo živote mnogim ljudima, ili zaustavilo živote; čak i onima koji su preživjeli zaustavilo je na neki način život. Težak je roman zbog teme, a i pisan je drugačije od nekih drugih Ajanovićevih romana, jer se iz različitih diskursa prikazuju ti. A, radi se o tome da glavni lik Omer razgovara sa revizorom. Na početku mi, moram priznati nije bilo sasvim jasno. Ličilo je na neki intervju sa nekim poznatim likom. Čekala sam ko će biti taj humorist koji se pojavljuje na početku. No, već nakon par stranica shvati se da je taj revizor koji ima sedam-osam glava ili ko zna koliko, da je to neka neman koja se nalazi u Omerovoj glavi i koja ga ispituje neugodne stvari i na koje on daje odgovore, odnosno shvatimo da Omer radi reviziju svog života nakon neugodnih i nemilih događaja. Glavna tema „Austrougarskog tunela“ su zlodjela koja su se dogodila za vrijeme rata 90-tih u Bosni i priča o tome je iz perspektive i silovanih žena i vojnika koji su sudjelovali, pa djelimično i silovatelja. Tragedija nije pogodila samo one koji su direktno nastradali. Omer, koji je suprug jedne od silovanih žena, teško je pogođen. Već i prije nego je počeo rat, brak Omera i Alise se počeo raspadati i kako je nastajala napetost pojavljivali su se probelmi za koje se jasno vidjelo da će biti nepremostivi. Cijeli taj razgovor glavnog lika i revizora ustvari je pokušaj čovjeka da pred kraj svog života skupi te krhotine koje su nastale u trenutku kad se njegov život počeo raspadati – život koji je bio zanimljiv život mladog čovjeka, perspektivan i koji je u jednom trenutku puknuo kao kad se ogledalo razbije. – Saša Krnic, urednica u Izdavačkoj kući Ibis grafika.

 

**

RIJEČI UREZANE U ZRAK – Još gore od silovanja i batina, bilo je čekanje. Čekaš, a ne znaš što čekaš. Tada, u trenucima čekanja, ostajala bih nasamo s vlastitim tijelom koje bi odrvenilo i postajalo nekako tuđe i daleko. A ako nisi u svom tijelu, gdje si onda?

**

 

Urednica – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Izvor / foto – Selma Dizdar

Čitamo knjige
Čitamo knjige
0 10.06.2022 14:07
Čitamo knjige Federalni radio
0 03.06.2022 22:44
Čitamo knjige NEnad Veličković Federalni radio
0 20.05.2022 22:27
Amela Mustafić Čitamo knjige Federalni radio
0 14.05.2022 22:02
Čitamo knjige Federalni radio
0 06.05.2022 21:56