Žrtve ratnih zločina očekuju pravne posljedice konačne presude Ratku Mladiću
Mirela Osmanović rođena je nakon genocida u Srebrenici. U julu 1995. ubijena su dvojica njene braće od 15 i 17 godina. Uspomene i priče roditelja izgradile su Mirelin svijet u kojem živi sa spoznajom da je imala braću, da su ubijeni u zločinu, čije posljedice danas žive i ona i njeni vršnjaci. Braća su ukopana u mezarju u Potočarima, a Mirela je, nakon završenog Pravnog fakulteta u Sarajevu, život nastavila u Srebrenici. Pripravnički staž obavlja u Memorijalnom centru i vjeruje da će još jedna presuda za genocid, otvoriti put zdravijem dijalogu i budućnosti bez pokušaja revizionizma i relativizacije:
„Mislim da je jako važno da nakon presude, sistemski i sudske vlasti i lokalne vlasti urade ono što je do njih da se ta presuda implementira i da živimo u društvu u kojem je negiranje genocida, negiranje zločina i veličanje istih tih zločinaca potpuno suludo i sumanuto.“
Konačnom presudom Ratku Mladiću, završena su suđenja političkom, policijskom i vojnom vrhu bivše srpske republike BiH pred Tribunalom, odnosno, Mehanizmom za krivične sudove, što ima historijski značaj, ipak, tu ne završava borba za interpretaciju prošlosti i pravdu. Upozoravaju Srebreničani Hasan Hasanović i Ćamil Duraković:
„Ne želimo da se sve završi sa ovim komadom papira. Sad očekujemo od međunarodne zajednice, kao što nam moralno pravno duguju, da posljedice genocida eliminiraju. Naravno, ne možćemo mrtve vratiti, ali prvi koraci bi bili trebali da budu da se stavi kraj na negiranje genocida, da se nametne zakon.“
„Ono što je bojazan i nakon ove presude upravo su te ideologije, koje još uvijek žive na tekovinama ovih ideologa, kojio su sada doživotno u zatvorima i to je ono što brine. Šta će biti posljedice sada kad imamo kompletno rukovodstvo osuđeno, presuđeno konačno, a još uvijek imamo one koji likuju nad njima, koji ih nazivaju herojima. To će biti problem koji nas čeka u budućnosti.“
Teško je očekivati pomake u državi na čijoj teritoriji je izvršen, dokazan i presuđen genocid u presudama međunarodnih i domaćih sudova, a čiji zvaničnici blokiraju usvajanje zakona o zabrani negiranja, minimiziranja i poricanja genocida i drugih zločina. Sve nezadovoljstvo, prije svih, preživjele žrtve adresiraju odlazećem visokom predstavniku Valentinu Incku. Murat Tahirović:
„Incko je dao obećanje nama na konferenciji. Ono se može i pogaziti, ali je dao jedno obećanje u mezarju u Potočarima. E to mu se ne može ni halaliti ni oprostiti. Na tim mjestima se mora paziti šta se govori. Ne može se tek tako izjaviti u mezarju 'donijeću ja zakon'.Nije to bilo koje mjesto. To je sveto mjesto.“
A podrinjske majke, koje su u Potočarima jučer saslušale potvrđujuću presudu za najteži zločin genocida, grleći pogledima bijele nišane svojih sinova, u nepodnošljivim tugama nedostajanja, potražile su opet zrnce satisfakcije i olakšanja. A bio je genocid, potvrđeno je u presudama generalima VRS-a, Zdravku Tolimiru, Vujadinu Popoviću, Ljubiši Beari, Radislavu Krstiću.
Podsjećamo, u tom zlu, okvalificiranom kao genocid, u julu 1995, ubijeno je više od osam hiljada podrinjskih Bošnjaka. Za dženazu 11. jula, kada će biti obilježena 26. godišnjica genocida, porodice su do sada dale saglasnost za ukop 26 žrtava.