Zlatko Jovanović za FTV: Ponosan sam što sam karijeru napravio kao igrač sa bh. prostora

Iako je rođen u Novom Bečeju u Srbiji gdje je kao osmogodišnjak napravio prve košarkaške korake, Zlatko Jovanović je ponosan što je u Bosni i Hercegovini izgradio svoju karijeru. Nastupao je i za bh. košarkašku reprezentaciju, igrao u nekolicini bh. klubova, a svoje znanje i iskustvo sticao i nadograđivao u inozemnim klubovima, gdje je također bilježio značajne uspjehe.

Karijera Zlatka Jovanovića, dokaz je da uz rad, trud i zalaganje možete postići ono želite. Danas je uspješan trener ekipe U – 18 momaka u Budimpešti.

U intervjuu za FTV Zlatko Jovanović govori o nastupima U Borcu, Slobodi, Bosni, Sparsima, Igokei, prisjeća se fantastične atmosfere i utakmica u Tuzli, otkriva u kojem gradu se osjećao najljepše, čemu ga je naučila košarkaška karijera, ali i otkriva kako je trenersku karijeru počeo graditi u Mađarskoj.

Iako ste rođeni u Srbiji veliki dio karijere ste proveli igrajući za košarkaške klubove u Bosni i Hercegovini, među kojima su Borac, Sloboda, Bosna... Otkud Vi u svijetu košarke?

- U svijetu košarke pronalazim se od moje osme godine. Moja sestra koja je trenirala, odvela me u dvoranu (mlađi dosadni brat koji uvijek prati starijeg od sebe) i od tada da kažem, nisam izašao iz dvorane. (smijeh)  Iako sam rođen u Srbiji a majka i sestra u Bosni, nekako me i ne čudi da sam svoju karijeru napravio kao igrač sa bh. prostora i to me čini baš ponosnim. Bosna je svakako moja druga kuća i drago mi je da sam tu napravio najveće korake u karijeri.  O klubovima kao što su Borac, Sloboda, Bosna, Sparsi, Igokea je suvišno pričati. To su sigurno najveći klubovi naše košarke i u svakom dresu sam se dobro preznojio i za svaki dao maksimum - tako se barem ja osjećam.

Fantastične utakmice i igra za tuzlansku Slobodu, jednim dijelom su Vas dovele i do reprezentacije BiH. Po čemu se sjećate tog perioda?

- Bio je to sjajan period. Došao sam u Slobodu 2009. godine kao neki igrač koji bi mogao biti nešto ozbiljno, ali na ivici je prosjeka i tog nečega ozbiljnog. No, Sloboda ispada najbolji izbor u karijeri, toliko slobode u igri kod Muminovića, toliko dobrih ljudi oko mene (dan danas nevjerovatno bliskih prijatelja Sakića, Bijedića, Peršića, Kikana, iako je on već otišao u Zvezdu), nekako me natjeralo da odigram možda i sezonu karijere. U decembru te godine sam bio na pragu Zvezde, čak i bio u Beogradu sa ekipom, ali je smo Uprava i ja odlučili da ostanem do kraja, da napadnemo ABA ligu, jer Tuzla to svakako zaslužuje. Tog perioda se sjećam samo po lijepim stvarima i uvijek ću ga se tako sjećati.

Nastupali ste još i u klubovima u Rumuniji, Iranu, Francuskoj i Slovačkoj. Koliko Vam je to značilo u razvitku kao igrača?

- Kao igrač se razvijaš ama bukvalno do zadnjeg sekunda dok si na terenu, tako da naravno da me igranje u Rumuniji, Francuskoj, Iranu i Slovačkoj napravilo još boljim igračem, od treninga sa različitim saigračima, igrama sa različtim protivnicima, saradnje sa dobrim trenerima. Od svega nabrojanog pokupiš nešto i već si bolji igrač. To je moje mišljenje, ali i čisto iskustvo iz istog.

Početkom godine ste igrali u Slovačkoj, u ljeto ove godine potpisujete za KK Zlatibor, a danas ste jako uspješan trener u Budimpešti. Šta se zapravo dešavalo u tom periodu?

- To je čudna ali možda i najrealnija stvar koja se desila. U martu praktično sa familijom bježim iz Slovačke zbog početka pandemije koronavirusa. Dolazimo u Srbiju, totalno ne znajuči šta se dešava i koliko će sve to potrajati, kao što ni svi ostali nisu znali. Nakon dva mjeseca, odlučujemo da ne putujemo više daleko i da možda odigram još jednu sezonu na jačem nivou i krenem polako trenerskim putem. KK Zlatibor se javlja kao ozbiljan projekat za ABA 2 ligu, smatramo to kao dobru opciju i potpisujem. Međutim, supruzi koja inače ima i mađarsko državljanstvo se otvara opcija da počne da radi u Budimpešti.  Znajući koliko to znači za nju, ipak se okrećemo tom potezu i ljubaznim i super korektnim odnosima dogovorim se da raskinem saradnju sa Zlatiborom. Dolaskom u Budimpeštu vrlo brzo mi se otvara opcija da budem prvi trener ekipe u Slovačkoj. Međutim, problemi sa koronom su to spriječili, pa su se ta vrata zatvorila a druga otvorila. Počinjem da radim u ozbiljnoj akademiji u Budimpešti kao trener ekipe U-18 momaka.

S obzirom da ste mnogo putovali, gdje ste se osjećali najugodnije?

- Pa, dok igraš, najbolje se osjećaš tamo gdje pružaš najbolje partije i gdje igraš najbolje, stoga Tuzla ima posebno mjesto u mom srcu. Tu je i Temišvar, gdje sam proveo najljepši period života, jer sam pune četiri sezone proveo tamo. Najzanimljivije je bilo sigurno u Iranu. Ali ono što je sigurno je da mi nigdje nije bilo neugodno i danas sam jako srećan zbog toga.

Koliko se danas isplati biti i raditi u košarkaškim vodama?

- Danas je svaki posao takav da se samo gleda "da li mi se to isplati". No, ja sam svoju isplatu gledao na mnogo načina a ne samo finansijski. Stekao sam mnogo poznanstva budući da sam mnogo putovao, naučio sam mnogo različitih jezika i vidio svega. Zato smtram da vrijedi biti u košarkaškim vodama u svakom smislu te riječi.

federalna.ba/Dino Durmić