Ziyah Gafić: Dokumentarna fotografija nastaje iz ljubavi prema istini

U sklopu kulturnih minuta Jutarnjeg programa Federalne televizije.
 
-Rado bih započela sa nekim nedavnim dešavanjem. Da napomenemo da generalno proljeće uvijek u Sarajevu budi asocijaciju na neku tešku historiju i samim time su i mjesec april i maj uvijek ispunjeni nekim dešavanjima koja u imperativu imaju kulturu sjećanja. Tako je i Modul Memory, program koji traje već nekoliko sedmica imao izložbu koja je predstavila rad vaše fondacije upravo na tragu tog prisjećanja. Imali smo tri izložbe gdje prvo bio predstavljen neki skupni rad svih autora između ostalog bili su i vaši radovi. Na kojem mjestu trenutno fondacija kotira u nekom pravcu, kolika je ta mreža ljudi koji surađuju i prirode projekata ili možda događaje na kojima ste uključeni trenutno?-
 

"Fondacija 7 je započela da tako kažem osnovana 2001. godine neposredno prije terorističkih napada u Njujorku. Istovremeno kad i fotografska agencija koja nosi isto ime i od tada se malo šta promijenilo kad je u pitanju naša misija u smislu da su ljudi koji su osnovali i koji su dio fondacije a ima nas 50-ak, pričamo o  užem krugu. Mi smo svi posvećeni upravo ovome što ste maloprije u uvodu spominjali a to je jednom preciznom, beskompromisnom koliko je to naravno moguće prikazivanju stvarnosti dešavanja kojima mi kao fotografi, novinari svjedočimo. Tako da u tom kontekstu se ništa nije promijenilo od 2001 do danas. To su u principu oni postulati na kojima počiva bilo koje novinarstvo pa tako i vizuelno a mislim da danas i zbog odnosa koje ako gledamo čitav svijet i zbog odnosa koje države i diktatori i demokratske države imaju prema novinarstvu koje je sada pod lupom pod kojom vjerovatno nikad nije bilo. U kombinaciji sa novim tehnologijama kao što su vještačka inteligencija i razne druge opcije koje nam tehnologija pruža mislim da se novinarstvo nalazi na jednoj prekretnici, mada je novinarstvo oduvijek bilo na prekretnici, ali danas je jedna vrlo specifična situacija gdje ljudi kojima istina nije draga shvataju važnost onoga što svi mi radimo. Sa druge strane imamo uticaj tehnologije koji je zaista dramatičan tako da mislim da je trenutna situacija vrlo zanimljivo kada je u pitanju novinarstvo."

-Upravo kao što ste rekli udar je sa više frontova da se poljulja stabilnost jedne profesiji i na tragu toga rekli ste beskompromisnost. Nekako čini mi se suvišno razgovarati o tome koliko je teško ostati autonoman pogotovo kao što ste rekli u svijetu gdje dominiraju različiti politički interesi i gdje nikome istina nije draga, većinski stav jeste da nikome nije ni potrebna. Spomenuli ste publiku, društvo, kako oni komuniciraju sa tim fotografijama? Šta bi društvu predstavljale te slike? Znači ne moćnicima nužno koliko kako reći najšire možda običnom stanovništvu.-
 

"Pa ja mislim da postoji nepisani socijalni ugovor između fotografije kao medija i publike koja konzumira i to je tako oduvijek, od prve fotografije. a to je da ljudi nekako implicitno vjeruju onome što vide. To novinari vješto upotrebljavaju i zloupotrebljavaju da budemo iskreni. Taj ugovor je također narušen ovim što smo spomenuli znači sintetičkim medijima da tako kažem i raznim manipulacijama plus različitim institucionalnim pritiscima. Naravno moramo reći da se sa ove ekonomske strane model rada u novinarstvu dramatično promijenio u smislu društvenih medija gdje je većina sadržaja besplatna i tako dalje. Ali mislim da taj nepisani ugovor, dogovor, povjerenje između publike i fotografije i ne samo fotografije ali evo da se držimo fotografije još uvijek stoji, još uvijek pije vode što bi se reklo ali i malo propušta vodu. Što će reći da sad ima on pred sobom jedan dodatni zadatak da malo to povjerenje obnovimo gdje mislim svi smo vidjeli rezultate kao što su deepfake i tako dalje odnosno tih tehnologija tako da znamo da je to neko implicitno poverenje prilično poljuljano i narušeno. Tako da moramo na tome raditi a na tome možemo raditi samo ako damo sve od sebe da ostanemo dosljedni onim starim postulatima novinarstva koji se do danas nisu promijenili. Tako da tu se prava bitka vodi, kako ostati dosljedan profesiji a istovremeno stvoriti mogućnost da čovjek nastavi raditi ono što želi i što može i što treba."

-Činjenica jeste da su benefiti vizualnog jezika konkretno fotografije to što prevazilazi mogućnost prevođenja, uvijek je univerzalan jezik fotografija jednako je razumljiva svima koji je posmatraju. E sada i na tragu te uloge koju ima jedan fotograf ili fotoreporter ako bi ih mogli tako nazvati u slučajevima kada je to novinarstvo. Njegova uloga jeste da dosljedno prikaže stvarnost pogotovo na tragu dokumentarne fotografije i vaš rad, rad vaših kolega iz fondacije veoma često jeste korišten za svrhe nekih sudskih tumačenja na neki način to je svojevrsno svjedočenje u određenim tranzicijima u socijalnom i političkom smislu. Sada ono pitanje koje se uvijek postavlja kada se fotoreporter nađe u trenutku velikog rizika kada želi biti taj svjedok koji želi dosljedno prikazati što se dešava nekom društvu, narodu, pojedincu. Odakle dolazi ta potreba, da li to neka prirodna moralna vertikala koji ima taj autor u sebi, da li je to neki osećaj pravde kako vi to tumačite sa takve pozicije?-
 

"Nema jedinstven odgovor na to pitanje. Neki ljudi su po prirodi avanturisti, novinarstvo zaista pruža jedan prozor u svijet odnosno otvara pristup situacijama u kojima pod navodnicima običan čovjek ne bi trebao, želio, mogao prisustvovati. Tako da uvijek postoji taj element znatiželje i želje za avanturom koji naravno ne treba ni omalovažavati, isključivati i to je nešto što kod dobrog dijela kolega utiče na njihovu motivaciju. Sa druge strane zaista postoje ja mislim da ljudi su takođe istinoljubivi po prirodi, isto kao što su avanturisti tako su su i istinoljubivi. Mislim da kada se to dvoje spoji i kada se između toga stavi objektiv onda se dobija jedna moćna kombinacija koja motiviše ljude da idu tamo gdje drugi ne smiju, da vide ono što možda neki ljudi ne bi željeli da se vidi, i da to vjerno prikažu zahvaljujući toj alatki koja zaista posjeduje moć da precizno i dostojanstveno prikaže ono što se nalazi ispred objektiva. Tako da je to nekako splet različitih motivacija kod svake osobe, mislim da je nemoguće generalizirati jer postoji koliko ljudi toliko i motivacija. Mislim da je to neka zanimljiva kombinacija koja dugo traje da tako kažem. Znači ljubav prema istini i ljubav prema avanturi i istraživanju. Mislim da to još uvijek goni većinu mojih kolega. Jeste spomenuli ste fotografija sa obzirom na način na koji funkcioniše kao medij je mnogo puta korištena i kao dokaz a fotografi i novinari su pozivani kao svjedoci. Tako da je to jedna prilično teško pozicije u smislu odgovornost i u slučaju Bosni i Hercegovini i ako spominjemo i april i maj i rat koji je, i agresije na Bosnu i Hercegovinu ja koliko znam barem pet ili šest novinara ne samo fotografa je svjedočilo u Haškom tribunalu i njihovi su materijali korišteni kao dokazni materijal. Kojeg nivoa to morate pitati sud ali su bili prisutni kao dokazni materijal ili kao hajdemo reći materijal koji podržava dokaze i iskaze svjedoka. Onda je to jedna prilično moćna pozicija ako malo razmislimo. Rijetko koja profesija ima takav status, a sa  druge strane imamo jednu privilegiju da prisustvujemo trenucima i da svjedočimo trenutcima kada je čovječanstvo i na najnižim a nekad i na najvišim, ovaj na vrhuncu humanizma ili obratno. Tako da je to prilično zanimljiva pozicija u kojoj se može i uživati i profesionalno razvijati, a istovremeno ima socijalnu svrhu."

federalna.ba

Ziyah Gafić