Zbog čega ne smijemo odustati od uvođenja seksualnog obrazovanja u škole?
Sada već daleke 2015. godine, redakcija portala www.diskriminacija.ba odlučila je da napravi serijal tekstova o seksualnom obrazovanju u obrazovnim sistemima regije.
Razlozi za ovu odluku bili su mnogobrojni: u Hrvatskoj je u tom trenutku, već uveliko bio u toku sukob između organizacija civilnog društva koje su zahtijevale uvođenje seksualne edukacije koja je u skladu sa standardima ljudskih prava, i konzervativnih, “anti-rodnih” aktera koji su zahtijevali da se o seksu i seksualnosti govori isključivo u skladu sa standardima vjerskog morala. U Srbiji, u toku je bila bitka LGBT organizacija da se iz udžbenika osnovnih i srednjih škola izbace degradirajući i diskriminatorski sadržaji vezani za LGBTIQ populaciju. U BiH su, barem u Kantonu Sarajevo, pojedine srednje škole uključivale predmet Zdravi životni stilovi, razvijen od strane Asocijacije XY, ali uz ogroman otpor moćnijih konzervativnih krugova u obrazovnim institucijama i javnosti.
Konačno, povod da se ovom temom ozbiljnije pozabavimo bila je i zapanjujuća činjenica da u svim uključenim zemljama (BiH, Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji) učenici/e o seksualnosti uče isključivo kroz prizmu reprodukcije; pripreme za brak kao jedinog mogućeg odnosa u okviru koga dvije osobe imaju seks; heteronormativnih i patrijahalnih shvatanja rodnih uloga muškaraca i žena, te posebno njihovih “dužnosti” kada je tijelo u pitanju. Istovremeno, željeli smo da ukažemo na to da nije riječ tek o kozemtičkim promjenama u obrazovanju.
Prošlo je osam godina od kada su ovi tekstovi objavljeni: ne samo da se situacija u regiji nije promijenila nabolje, već tvrdim da se značajno pogoršala.
U Hrvatskoj, još uvijek je na snazi odluka Ustavnog suda da usvoji žalbu konzervativne organizacije “GROZD”, koja je zahtijevala ukidanje seksualnog obrazovanja jer se kroz sadržaje modula nameće „rodna ideologija “, ali i zbog formalno-pravnih nezakonitosti oko procesa donošenja kurikuluma.
U Srbiji su uklonjeni diskriminišući sadržaji o LGBTIQ populaciji, ali su i zabranjeni “Obrazovni paketi za učenje o temi seksualnog nasilja nad djecom namijenjenih vrtićima, osnovnim i srednjim školama u Srbiji”. U izradi paketa učestvovalo je Ministarstvo za obrazovanje Republike Srbije i lokalna nevladina organizacija Incest trauma centar. Zamišljeni su kao edukativni materijal o seksualnosti, rodu, spolu, različitostima, te seksualnom nasilju, koji bi bio namijenjen nastavnicima i profesorima za korišćenje u okviru već postojećih predmeta, kao i roditeljima. No, u aprilu 2017. godine, počinje medijska hajka na obrazovne pakete: preispituje se njihova prilagođenost uzrastima kojima su namijenjeni; tradiciji i porodičnim vrijednostima u Srbiji; te uopšte značaja i potencijalnog štetnog uticaja na srpsku omladinu. Ministarstvo je odlučilo da povuče pakete iz upotrebe, te da ih “revidira” i uskladi sa “našim” društvenim kontekstom. Na žalost, ne samo da obrazovni paketi nisu do sada revidirani i implementirani u obrazovnim programima, već je i postojeći fakultativni predmet koji se primjenjivao u Vojvodini, ukinut 2017.
U Bosni i Hercegovini u kojoj (još uvijek) ne postoji ni jedinstveni obrazovni program na nivou države, seksualno obrazovanje ostaje na marginama, u formi fakultativnih radionica, razgovora na časovima odjeljenskih zajednica, uz veliki oprez da se ne dođe pod radar čuvara moralnih i tradicionalnih porodičnih vrijednosti.
Dakle, u sve tri zemlje, u posljednjih osam godina seksualno obrazovanje ne samo da nije uvedeno u zvanične obrazovne programe, već su od ove borbe - smatram - odustale organizacije civilnog društva kojima su ljudska prava prioritet, prepustivši ovo važno pitanje konzervativnim, “anti-rodnim” politikama, koje su od 2015. do danas izrasle u ozbiljan, moćan politički pokret u regiji. O kakvim politikama je, zapravo, riječ?
U fokusu konzervativnih politika je kritika roda, rodne jednakosti, ljudskih prava, posebno LGBTIQ populacije, seksualnih i reproduktivnih prava žena. “Rod” je, prema njima, ideološki konstrukt, koji se nameće sa Zapada, čime se želi narušiti normalno, prirodno shvatanje muškaraca i žena kao biološki različitih, i samim tim, društveno nejednakih bića. Na meti “roda”, rodnih studija, feminizma, marksizma, ljudskih prava, je porodica, kao osnovna ćelija društva, nacije, ali i garant opstanka bijele, hrišćanske Evrope. Da bi se spasila, neophodno je uvesti “prirodni red” (natural order) u društvene odnose: zabranu abortusa, jačanje ideje braka i porodičnih vrijednosti, povećanja stope nataliteta među bijelim, hrišćanskim, srednjoklasnim porodicama. U našem lokalnom kontekstu, za anti-rodne politike očuvanje tradicionalne porodice je važno i zbog opstanka naše nacionalne grupe, večito ugrožene od strane susjeda.
Nosioci ovih politika su razne neokonzervativne organizacije, često bliske vjerskim zajednicama, odnosno radikalno desnim partijama. Profesionalno organizovane, sa stabilnim izvorom finansiranja, fokus njihovog djelovanja je na aktivnostima lobiranja i zagovaranja prema vladinim i međunarodnim institucijama, te na mobilizaciji stanovništva na grass root nivou. Metode njihovog djelovanja ne uključuju nasilje, i ne izlaze iz okvira korišćenja demokratskih mehanizama i strategija za postizanje svojih ciljeva (najčešće je riječ o referendumima, kampanjama, javnim nastupima, edukacijama i sl.).
Kada je riječ o seksualnom obrazovanju, zagovara se ono koje naglašava vrijednosti porodice, i seksualnost tumači isključivo u ključu reprodukcije. Posebno se insistira na tome da su roditelji primarni edukatori svoje djece, te da država mora da prati interese i vrijednosti roditelja kada je riječ o obrazovanju, a ne obrnuto. Sam pojam “seksualna i reproduktivna prava” tumači se kao promocija abortusa i kontracepcije, odnosno “prava da se ima seks bez reprodukcije”. Umjesto toga, predlaže se “pravo da se imaju djeca bez miješanja države”, promocija “brige o seksualnoj čistoći”, odnosno izbjegavanje promiskuiteta i homoseksualne odnosa. Stoga, borba za “ispravno” seksualno obrazovanje uključuje lobiranje da se zabrani javna promocija homoseksualnosti u školama; legalizuje obrazovanje kod kuće (homeschooling), kao i da se napravi “revizija obrazovnih programa za časove seksualnog obrazovanja u javnim i privatnim školama, kako bi se u njima odrazio prirodni zakon … ukoliko to nije moguće, lobirati za zakone koji bi omogućili izbjegavanje takvih časova”.
Takođe, a u skladu sa konzervativnim shvatanjem rodnih uloga i odnosa muškaraca i žena, ove politike se protive zakonima i mjerama koji se odnose na prevenciju i sankcionisanje rodno zasnovanog nasilja, koje se često smatra manipulacijom određenih krugova, narušavanjem privatnosti porodice od strane države i remećenjem tradicionalnih odnosa između supružnika.
Posljedice nedostatka slobodnog razgovora o seksualnosti i njenim različitostima sa mladima su mnogobrojne. Mladi ljudi ulaze nepripremljeni u seksualne odnose, izlažući se opasnostima od neželjene trudnoće, seksualno prenosivih bolesti, psihičkih i fizičkih trauma. Nemaju prilike da čuju drugačija iskustva kada je seksualnost u pitanju, i ostaju zatvoreni u heteronormativnom idealu “mačo” muškaraca i “lijepih i poslušnih” žena, u kojima se zna ko vodi glavnu riječ. Napomenula bih da ovakav model rodnih uloga i odnosa između muškaraca i žena, koji se ne preispituje kroz postojeće sadržaje o seksualnosti, predstavlja jedan od ključnih stubova kulture koja podržava rodno zasnovano nasilje, sa svim njegovim oblicima: njeno je da ćuti, trpi i rađa; njegovo je da pravi djecu, izigrava domaćina i gospodara kuće.
No, pored ovih direktnih posljedica, važno je naglasiti i one koje se teško potkrepljuju zastrašujućim statistikama, a odnose se na jačanje konzervativnih politika, na koje “progresivni” civilni sektor, jednostavno, nema odgovor. Tanka je linija između moralne brige o negativnim posljedicama učenja o kontracepciji i pitanja “šta je ona uradila” pa da ga izazove na femicid, ili lomljenje svih kostiju u tijelu. Tanka je linija između moralne brige o negativnim posljedicama prava na istopolnu porodicu, i poziva na očuvanje nacije, makar po cijenu novih masovnih grobnica. Stoga, “progresivne” politike moraju početi da uvezuju ove stvari, baš kao to što čine njihovi konzervativni/e suparnici/e, i da prestanu da ih sagledavaju isključivo kao projektne aktivnosti.
federalna.ba/diskriminacija.ba