Zašto radnički protesti na zapadnoj hemisferi postaju sve agresivniji?

1.maj - Međunarodni praznik rada je iza nas. Praznik je to opće radničke solidarnosti širom svijeta na koji se gromoglasno govori o pravima na dostojanstvene radne uvjete i poštenu plaću. Podsjetnik je i na velike radničke proteste iz 1886. godine u Čikagu. Počela je tada bitka za radnička prava. Nije završila. Unaprijeđeni uvjeti rada i poboljšana radnička prava, do kojih je došlo nakon Drugog svjetskog rata, sada su na kušnji. Godinama unazad prvomajski protesti ponovo dobijaju vidove protestnih okupljanja nezadovoljnih radnika, čiji položaj, zbog ekonomske krize i bespoštedne borbe za profitom, postaje sve teži.

Prije 137 godina borba za radnička prava počela je ovako. Odlučili su nezadovoljni radnici stati u kraj niskim nadnicama, bezdušnom iskorištavanju poslodavaca i radu do 16 sati dnevno. 1. maja 1886. godine oko 40.000 radnika protestiralo u Čikagu, tadašnjem najvećem industrijskom centru SAD-a. Izašli su na ulice sa jasnim zahtjevom 3 osmice: 8 sati rada, 8 odmora i 8 kulturnog obrazovanja. Mirne demonstracije ubrzo su se pretvorile u velike nerede. U sukobima s policijom poginulo je više radnika, a osam je u kasnijim sudskim procesima osuđeno na smrt. Događaji u Čikagu potakli su slične proteste širom Evrope, a 1. maj je Druga internacionalna 1889. godine proglasila Međunarodnim danom radnika

"1. maj je izuzetno važan dan koji nas podsjeća da su borbe radnika kroz vrijeme te koje osiguravaju dostojan život i dostojanstven rad, ali i perspektivu za mlade", kazao je student Orestis Triantafyllou.

"Radnički pokret ne posustaje i ide dalje, na njega neće utjecati promjene vlasti. Jedini način da radnici odbrane svoje živote je borba", naglašava Petros Constantinou, aktivist i član Vijeća grada Atine.

A borba za radnike i sindikaliste širom planete traje i traje. 137 godina kasnije izgleda ovako. Akteri drugi, ali scene iste.  Stotine hiljada Francuza na prvomajskim radničkim protestima. Burno je bilo širom zemlje. Ogorčeni još jednom su iskazali nezadovoljstvo, ne samo uvjetima života i rada, već i Vladinom penzionom reformom koja, stava su sindikati, prijeti radničkim pravima.

"Bijes nikada nije bio tako snažan. Naša mobilizacija je negiranje strategije Emanuela Macrona koji računa da ćemo odustati. Nećemo, Nećemo okrenuti novi list dok penziona reforma ne bude povučena", istakla je Sophie Binet, generalna sekretarka sindikata CGT.

"Ovdje smo da podržimo francuske sindikate jer ovakva metodologija vlasti ne može biti prihvatljiva nigdje u svijetu", kazao je Luc triangle, generalni sekretar Međunarodne konferencije sindikata.

"Francuski sindikati inspiracija su radnicima širom Evrope. Ne posustajte, moramo se boriti za socijalne promjene i zaustaviti potpunu eroziju društva", istakao je Kevin courtney, generalni sekretar obrazovnog sindikata u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Protestirali su milioni radnika u zemalja na svim kontinetima, ne zbog Francuza, već tražeći i štiteći svoja prava. Sve što je postignuto proteklih stotinu godina, dovedeno je u pitanje. Modernim rječnikom rečeno radnička prava vraćaju se na fabričke postavke odnosno u 19. stoljeće, bojazan je koju sve glasnije izražavaju radnički sindikati. Ulaskom u novi mileniji uvjeti rada su se osjetno pogoršali, a sigurnost zaposlenja ubrzano se gubi.

"Zahtijevamo da se stane u kraj nesigurnosti posla, izrabljivanju i iznad svega kulturi koja ih održava, koja je izrazito neoliberalna, individualistička i kapitalistička", kazao je Manuel araus, stanovnik Madrida.

“Dužnost je svakog radnika je izaći na demonstracije. Borba za radnička prava koštala je mnogo krvi i moramo je održati", istakao je Martos Ruiz, stanovnik Madrida.

"Ne možemo reći da je stanje indonezijskih radnika dobro. Ono je daleko od podnošljivog ", navodi Sri Ajeng, demonstrant u Džakarti.

Erozija radničkih prava započeta finansijskom krizom 2008.godine, pogoršana je pandemijom i nastavljena globalnim haosom izazvanim ruskom invazijom na Ukrajinu. Galopirajuća inflacija samo je dodatno ugrozila stanje radničke klase širom svijeta. Sindikalne vođe, ali i milioni radnika ukazuju da mjere koje poduzimaju vlade za povećanje plata nisu dovoljne i da ne sustižu rast cijena.

"Cijene svega su užasne. Povećanje minimalne plaće za nekoliko postotaka koje je vlada najavila nije dovoljno. Ne može pratiti rastuće cijene", upozorava Donny Hsu, zaposlenik u industriji proizvodnje cementa u Taipeiu.

"Moja plaća pada s inflacijom koja raste. Računi za hranu rastu. Naš sedmični račun za hranu je više nego udvostručen i to jednostavno više nije izdrživo", naglašava Matt Smith, medicinska sestra iz Velike Britanije.

1 Jose MARTINEZ, ČLAN SINDIKALNE KOALICIJE RADNIKA Venezuela May Day Labour Rally May 2,

Minimalna plaća u Venezueli zapravo ne postoji, to je nešto simbolično. 5 dolara se ne može nazvati plaćom to se danas položi radniku. Školjka jaja košta 5 dolara, kilogram sira je 5 dolara, mesa 8 dolara.

Radnici u mnogim sredinama ne smiju ni pitati za povećanje plate, imaju ograničeno ili nikakvo pravo na bolovanje, uskraćuje im se godišnji odmor. Nesigurni oblici rada svih oblika te kratkoročni i loše plaćeni rad, šire se sve više.

"Vlada pokušava povećati radno vrijeme i stvoriti više neregularnih radnika. Kroz historiju se borimo za kraće radno vrijeme, za stvaranje svijeta u kojem više nema neregularnih radnika. Borimo se za politiku koja će garantirati radnička prava", ističe Yang Kyeun-soo, predsjednik korejske Konfederacije sindikata.

“Vlada je godišnji odmor sa 19 smanjila na 12 dana. Za njih je to ušteda od 2,3 milijarde američkih dolara, ali se taj novac neće vratiti radnicima. Naprotiv, samo su natjerani da rade više”, navodi Chu Mei-hsue, predsjednik Konfederacije sindikata Tajvana.

Postaju radnici robovi rada, a moderno robovlasništvo postoji u skoro svakoj državi na svijetu. Prema informacijama Međunarodne organizacije rada, više od pola slučajeva prisilnog rada je u zemljama sa srednjim ili sa visokim prihodima. 2021. je broj onih koji žive pod modernim robovlasništvom uvećan je za 10 miliona, u poređenju sa 2016. godinom.

"Uzroci povećanog broja slučajeva robovlasništva su politička ekonomija, zastarjeli zakoni, običaji, i politike koje to omogućavaju. Prema procjeni 28 miliona ljudi je u prisilnom radnom odnosu, porobljeni su unutar lanaca snabdijevanja i operacija mnoštva privatnih kompanija koje posluju u modernim finansijskim i komercijalnim zonama", ističe Aidan McQuade, aktivista protiv robovlasništva.

Obilježava se Praznik rada širom planete. U 80 zemalja je čak i državni praznik, ali nije prevelika utjeha imajući u vidu da postoji više od 200 država. Porazna je činjenica i da je 137 godina od iskazanih zahtjeva, ideal tri osmice još nedostižan u mnogim dijelovima svijeta. Porazno je i to što je borba za oslobođenje radničke klase od ekspoatacije, ostvarivanje političkih i socijalnih prava daleko od završene.

federalna.ba