Zahvaljujući Roditeljskoj kući i Udruženju, bitka malih heroja je lakša

Maligna oboljenja čest su zdravstveni problem - kako u svijetu tako i u našoj zemlji. Put ka izlječenju je bolan, dug i uglavnom skup. Bez finansijske, ali i psihičke podrške društva borba protiv opake bolesti je teža. Posebno kad su među oboljelim najmlađi članovi našeg društva. Da im put ka izlječenju bude lakši tu je Roditeljska kuća i Udruženje “Srce za djecu oboljelu od raka”, kroz koju su, nažalost, brojni mališani prošli, ali nasreću - mnogi od njih uspješno.

Rak je jedan od vodećih uzroka bolesti i smrti. Iako je borba teška i dugotrajna, ima i onih koji je pobijede. Lamija Adilović samo je jedna od njih. Doktori, priča nam, nisu imali nade da će preživjeti. Najteže je podnijela gubitak kose, ali nakon bolnih terapija to joj je postalo najmanje važno. Međutim, uz vedar duh i podršku porodice, ipak je uspjela.

“Liječila sam se ovdje, međutim, nakon primljenih hemoterapija morala sam ići u Tursku s obzirom na to da kod nas nisu još uvijek radili aparati putem kojih bi se moglo provjeriti moje stanje. Bila sam primorana otići u Istanbul i tamo nastaviti, ali uz svu sreću sve je bilo dobro”, priča Lamija.

Atifa Buldić-Bešić, majka izliječene djevojčice od raka, u roditeljskoj kući u Sarajevu boravila je sedam mjeseci. Podrška udruženja je njoj i kćerki s psihološke strane, kaže, mnogo značila. Dodaje da je u teškim trenucima podrška psihologa od izuzetne važnosti, ali to, objašnjava nam, nije sistemski regulisano. Dijelom su takav vid potpore dobili od Pedijatrijske klinike. Dugo joj je, kaže, trebalo da prihvati da njena kćerka ima maligno oboljenje.

“Iz Srebrenika smo, tako da je ona svoju dijagnozu dobila u Tuzli. Tada liječenja u Tuzli nije bilo pa smo morali biti prebačeni za Sarajevo. Od samog tog trenutka kada smo trebali biti prebačeni krenuli su mali problemi: gdje ćemo, šta ćemo, kako ćemo biti odvojeni od ostatka porodice”, prisjeća se Buldić-Bešić, koja je inače i PR Udruženja “Srce za djecu oboljelu od raka” i majka izliječene djevojčice.

I Valentina Mlakić prisjetila se teškog perioda koji je preživjela sa svojom kćerkom. Period liječenja je trajao šest mjeseci. Iz Viteza su, gdje su doktori uvidjeli da kod djevojčice opadaju trombociti, te su došli odmah u Sarajevo, gdje je i uspostavljena dijagnoza. Kako kaže, najvažnije je ostati pozitivnog stava i razmišljanja.

“Svi mi koji nismo iz tog grada vjerovatno imamo finansijskih poteškoća, prvenstveno zato što su mi muž i sin u drugom gradu i onda i oni žele da dođu, da vide”, dodaje.

Bez obzira na teškoće pobijedili su. I sada imaju poruku za sve one koji prolaze trnovit put koji su oni uspješno prošli: “Da se ne boje, da će sve biti dobro!”

Istu poruku za sve one koji trenutno biju možda najtežu bitku ima i 13-godišnja Hena. Njenu bolest na početku nije bilo lako dijagnosticirati. Međutim, uz upornost roditelja i ljekara uspostavila se dijagnoza. Kaže da iako težak, za nju će period liječenja ostati kao lijepa uspomena, jer pamti samo lijepe trenutke.

“Nekako sam prolazila kroz taj period, uvijek sam gledala na to s neke pozitivne strane, pokušavala sam to što lakše i bolje prebroditi”, kaže Hena.

“U Sarajevu smo se liječili, na Hematoonkološkom odjeljenju. Roditeljska kuća je bila velika podrška tokom liječenja, iako smo bili iz Sarajeva, a pogotovo za porodice koje nisu iz Sarajeva, tek oni znaju značaj roditeljske kuće i svega što pružaju”, ističe Mirela Hamidović, majka izliječene djevojčice.

Ključ je oporavka, saglasni su, u pozitivnom duhu. Kroz teške trenutke i borbu s bolesti, uz podršku porodice, ono što je svima najviše pomoglo je upravo takvo razmišljanje. A nakon porodice, veliki vid podrške predstavlja Udruženje "Srce za djecu oboljelu od raka". Iz udruženja poruke da je potrebno više istraživanja raka djece, kako bismo mogli spasiti i više života i razviti empatičnije i sigurnije mogućnosti otkrivanja i liječenja.

federalna.ba