**

Dobro je čitati ... dobro je čitati poeziju Jozefine Dautbegović, pjesnikinje s Plehana čija poezija je „i psihogram, i etička analiza, i politička subverzija, i ideološka kritika, i rasprava o poništenim metafizičkim osnovama ljudske egzistencije, i krik koji potresa – da bi nas suočio sa ratnim užasom i u tom suočenju pokušao preporoditi kao osobena, gotovo mitska utjeha koja zagovara novu nadu.“

**

„Pjesnikinja s Plehana“, „Žena koja je zidala ljepotu“, „Pjesnikinja čije su pjesme nacionalno poetsko blago, jedno od najsnažnijih i najljepših svjedočanstava boli, teškoća, nepravde, ali i snage, ljubavi, talenta i blagosti u teškim devedesetim godinama“ – Jozefina Dautbegović. Rođena je u mjestu Šušnjari, kod Dervente, 1948.godine. Pedagošku akademiju, grupa za jezik i povijest, završila je u Slavonskom Brodu. Potom je trinaest godina bila nastavnica jezika i povijesti u osnovnoj školi „Ivan Goran Kovačić“ te devet godina bibliotekarka u Narodnoj biblioteci u Doboju. Uporedo, Jozefina Dautbegović bila je urednica Biblioteke „Druga svjetlost“ i urednica Časopisa za kulturu „Značenja“. Prve tri knjige poezije „Čemerike“(1979.), „Uznesenje“ (1985.) i „Od Rima do Kapue“ (1990.), objavljene su u izdanju „Književnog kluba Ivo Andrić“, u Doboju. Po dolasku u Zagreb, 1992.godine, usljed ratnih djejstava, Jozefina Dautbegović aktivno se uključuje u književni život i surađuje u brojnim književnim časopisima i novinama - Republika, Forum, Most (The Bridge), Europski glasnik, Mogućnosti, Nova Istra, Večernji list, Vijenac, Zarez, Književna republika, Sarajevske sveske te na Hrvatskom radiju i televiziji. U Zagrebu je Jozefina Dautbegović bila voditeljica kulturne tribine, a radila je u Muzejskom dokumentacijskom centru. Bila je i urednica stručnog muzeološkog časopisa „Informatica Museologica“.

Prvu knjigu poezije ispisanu u izbjeglištvu, „Ručak s Poncijem“, Jozefina Dautbegović objavljuje 1994.godine, u Izdavačkoj kući Meandar, Zagreb. Slijede knjige „Prizori s podnog mozaika“, u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade, Zagreb, 1997.) „Božja televizija“ u izdanju Društva hrvatskih književnika, 2001-e i knjiga „Vrijeme vrtnih strašila“ u izdanju sarajevskog Buybook-a, 2004.godine. Hrvatski pjesnik, akademik Tonko Maroević priredio je knjigu izabranih pjesama Jozefine Dautbegović, naslova „Različite ljubavi“, a objavila ih je Izdavačka kuća Konzor, Zagreb, 2004.godine. Jozefina Dautbegović autorica je i jedne knjige priča „Čovjek koji je kupovao kuću“. Knjiga je objavljena u izdanju zagrebačkog „Profila“, 2006.godine.

Jozefina Dautbegović dobila je dvije nagrade Večernjeg lista te Nagradu Ranko Marinković, 2001.godine; nekoliko puta za redom nominirana je za „Nagradu Tin Ujević“. Poezija Jozefine Dautbegović prevedena je na engleski, francuski, njemački, poljski, švedski, makedonski, slovenski i talijanski jezik. Bila je članica Društva pisaca BiH, Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog PEN Centra.

**

Sinan Gudžević: Jozefina Dautbegović

26. aprila 2023.
    
    

Ako pjesnik nije nobelovac ili tako nekako, onda se njegove knjige i pjesme poslije njegove smrti sve manje objavljuju, a u pravilu se ne prevode na druge jezike. Tako zamru pa čekaju neki sudnji dan, da ožive. Izuzeci su rijetki, brojno skoro neznatni. Jedan od izuzetaka je pjesnikinja Jozefina Dautbegović.

Ona je umrla 27. novembra 2008, a u Italiji su joj poslije smrti objavljene dvije knjige stihova: La televisione di Dio (“Božja televizija”) 2009 i Il tempo degli spaventapasseri (“Vrijeme vrtnih strašila”). Prva je izišla u Trstu, godinu dana nakon smrti, a druga u Veneciji 2022. Prvu je knjigu prevela Ginevra Pugliese, a drugu Neval Berber. Prije smrti Jozefini Dautbegović nije bila objavljena nijedna knjiga u Italiji, a poslije smrti joj nije objavljena nijedna knjiga na jeziku na kojem je pisala, ni u Bosni ni u Hrvatskoj.

Jozefina Dautbegović, djevojačko Krajnović, rođena je u Bosni, u Šušnjarima kod Dervente, školovala se u Slavonskom Brodu, a radila je u Doboju. Iz Bosne je izbjegla u Hrvatsku 1992. U Doboju je uništeno sve što je imala, pa je s mužem Enesom došla u Zagreb, gdje je ostala do smrti. U Zagrebu je pisala pjesme koje su primjer za ono što se naziva egzilantska poezija, iako bi neki nacionalistički tumači poezije i pjesnika slasno odbacili oznaku egzilant za nekoga što je iz Bosne pobjegao u Hrvatsku: jer valjda Hrvat ne može biti u egzilu u Hrvatskoj. Svoj egzilantski život u Zagrebu pjesnikinja Dautbegović je proživjela u malim stanovima, posljednji od njih sam znao, majušna garsonijera u naselju Lanište.

Dobro se sjećam, bilo je to s večeri, u četvrtak 18. oktobra 2001. U jazz klubu Boška Petrovića Jack Hirschman me upitao poznajem li Jozefinu Dautbegović. Jedva, rekao sam. Vidiš ovu knjigu, kaže, i pokazuje mi jednu s naslovom Exclamations, gdje je umjesto l stavljen znak uzvika, Exc!amations. Vidim, Jack. E sinoć sam je dobio i danas pročitao sve pjesme u njoj. Autorica najbolje pjesme u cijeloj knjizi je ta Jozefina. Gledam, knjiga je posebno izdanje Mosta/Bridge i sadrži antologiju hrvatskog pjesništva (1975 – 1995) na engleskom, koju je načinio Tonko Maroević. Hirschman je izdvojio pjesmu, koju je preveo Miljenko Kovačićek, i držeći prst na listu rekao još i da je Jozefina najbolja pjesnikinja u toj knjizi. Evo te pjesme u originalu s naslovom “Prizor koji bi trebao zvučati utješno”:

Meni se zapravo ništa nije dogodilo
uspjela sam izići iz grada prije nego
što su zarobili moju žutu svilenu košuljicu
prije nego što su bajunetom skratili moje
predugačke suknje
koje ionako nisi volio zato što su skrivale koljena
Kažem ništa se nije dogodilo
Ali
ja još uvijek dršćem bosa na mokrom betonu
nekog logora
i mene više nikad nitko neće pronaći
Daleko od svega obavljam svakodnevne poslove
sasvim slobodna
Ali
u svakom me snu ponovno zarobe
dok se branim pokušavam pobjeći plačem
sve me boli toliko da se na javi
ne smijem pomaknuti
Kad nitko ne gleda pipajući tražim natekline
i brojim nokte na prstima dok se držim za rukohvat
u tramvaju
Normalno razgovaram smijem se pišem ljubavnu poeziju
jedem s tekom i redovito
Ali
ja ustvari sklupčana u kutu nekog logora bosa
na mokrom betonu plačem
Kad na TV prognozi najave pad temperature
sjeverni vjetar i snijeg u gorju
ja se uz vruć radijator tresem
zato što stojim bosa iznad jame na suhomrazici
i čekam da me prozovu
Dok ti telefoniram i dogovaram se za kavu
kojoj se radujem
vrlo precizno crtam rešetke na papiru
Mene nikad nitko više neće moći osloboditi
a ti mi kažeš spavaj ništa se nije dogodilo.

Kad sam god poslije vidio Hirschmana, pitao bi me viđam li Jozefinu. Kad danas o tome mislim, čini mi se da Jack nikad nije ni upoznao Jozefinu Dautbegović. Pitao me je o njoj i jula 2007. u San Franciscu. Kad je jednom pitao i Izeta Sarajlića, Izet mu je odgovorio kako je Jozefina njegova Bosanka i dodao da se u njenom imenu i prezimenu nalazi trag bosanske posebnosti: katolkinja udata za muslimana s begovskim prezimenom.

Jozefinu sam upoznao 2001. negdje u prolazu, ona i muž Enes bili su izbjeglice iz Bosne. Duže smo se vidjeli tek sljedeće godine, tri dana na književnim susretima u Vilenici. Tu je bio i pjesnik Tonko Maroević, koji je Jozefinine četiri pjesme uvrstio u “Uskličnike”. U Vilenici sam prvi put slušao i kako Jozefina govori svoje stihove. To je činila bolje od svih učesnika, a i pjesme su joj bile najbolje. Tada mi je poklonila svoju tek objavljenu knjigu u Zagrebu “Božju televiziju”. Te pjesme su bile za mene otkriće, njima se ona kod mene izdvojila od drugih pjesnikinja i pjesnika. A izdvojila ju je i blagost i strpljenost i strpljivost. Dobra duša, bez velikih riječi, bez kukanja i patetike, bila je kao i njene pjesme: jasna, svjesna i u časnom nastojanju da sebe dovede do izraza. Bila je osoba koja je imala šta da kaže, nije izmišljala svoj život i putovanja po dalekim morima, sve što je pisala, pisala je iz doživljenosti, proživljenosti i preživljenosti. Primjera je mnogo: Kad djeca iz Bosne sele na Ahiret/ blago u Gospodinu/ putovnica postaje suvišna… Jedino što brine djecu iz Bosne jest SUDNJI DAN/ Doći će/ Bog je potvrdio svoju nazočnost/ i obećao ispoštovati odluke Haške konvencije. Dotle je došla duša koja je prvu od šest knjiga stihova naslovila “Čemerike”.

Bile su u Vilenici i dvije nezaboravne večeri nakon čitanja stihova, u društvu s Jakšom Fiamengom, za koga, dok ga nismo čuli, nismo znali kakav je pjevač. Možda je Jozefina bila prva koja je rekla, a svi smo se s time složili, da Jakšine pjesme koje Oliver Dragojević pjeva, Jakša pjeva bolje nego Oliver. Poslije smo Sanja i ja Jozefinu viđali, Sanja se i družila s njom. Jednom smo, juna 2003. bili nekoliko dana s njom i našom djecom u zamku Duino kraj Trsta, spavali smo svi u velikoj sobi kao u kakvom prihvatilištu, a danju hodali čuvenom Rilkeovom stazom. Još dva puta je bila u Trstu. Njene pjesme je tada čula pjesnikinja i anglistica Bianca Tarozzi. Ona će stajati iza objavljivanja obiju knjiga stihova Jozefine Dautbegović.

Bosanka Jozefina Dautbegović, djevojačko Krajnović, umrla je 27. novembra 2008. u Zagrebu. Smrt je došla neočekivano. Došla je s posla u svoju garsonijeru na Laništu, i srušila se. Krajem ljeta je dobila bolest lupus, to sam saznao od nje kad sam je krajem septembra sreo na uglu Ilice i Frankopanske, požalila se na tu nedaću, rekla mi je da se ne smije izlagati suncu i pokazala mi na svom nosu malu pocrvenjelu površinu koju je zvala leptir. Meni to nije izgledalo ništa ozbiljno, ali joj je taj leptir kasnije napao srce. Doktori su je pokušali spasiti i pomoću hipotermičkih sprava, nije uspjelo. Smrt sa 60 godina. Muž Enes će je nadživjeti nepunih pet godina. Oboje su ukopani u groblju Markovo Polje.

U dvjema knjigama Jozefininim, objavljenim u Italiji, nema nijedne od one četiri pjesme iz antologije “Uskličnici”, koje su osvojile Jacka Hirschmana. To je jasan znak da Jozefina ima dosta pjesama koje se sviđaju ljudima izvan jezika na kojem su napisane. Mislim da je Jack imao ideju da se Jozefinine pjesme objave u Americi. Pjesnik i izdavač Lawrence Ferlinghetti je bio Hirschmanov prijatelj, možda bi čuvena izdavačka kuća City Lights bila objavila pjesme Jozefine Dautbegović. One su pogodne za prevođenje, a dobro bi se bile uklopile i u izdavački program. Od prije dvije godine znamo da od toga neće biti ništa. Ni Hirschman ni Ferlinghetti više ne hodaju zemljom. - portalnovosti

**

Rekli su / napisali o Jozefini Dautbegović

Tonko Maroević u “Slobodnoj Dalmaciji” - I dok se mnogi naši suvremenici kite faktografijom i  upravo ornamentalno služe naturalistićkim detaljima, ova pjesnikinja kao da jednostavno ne može bez prepoznatljivih elemenata zbilje i podataka koji verificiraju istinitost govorenja . . . Čudo poezije Jozefine Dautbegović je i u tome što sa skeptičnim ili nihilističkim predznakom zapravo afirmira intenzitete autentičnog bivanja.   

Zvonimir Mrkonjić u “Novom listu” - U ove pjesnikinje  fizičko i metafizičko svagda su medjuovisni na razini svake rečenice kao u prijeporu osnovnih načela Dobra i Zla, ljudskog i zvjerskog, svjetlosti i mraka, koji ravnaju sumornim ozračjima prognaničkog života. Jozefina Dautbegović  moralist je bez moraliziranja, moralist štoviše  koji svoje poruke uljudno zadržava za sebe, ali unatoč tome one su bjelodane. Ono čime se one urezuju u čitaočevu pozornost nisu dakle žalbe, jer se na žalbe ionako nitko ne osvrće, nego oštrine “prizora” bez metaforskih omekšaja.”

Hrvoje Čulić u časopisu “Vijenac” - Jozefina Dautbegović realni je spiritualist. Produhovljuje sve čega se dotakne. Njezine pjesme je lako čitati, ali teško, gotovo nemoguće potpuno “probaviti”: padaju nam na želudac poput kamena. A tamo je negdje, kažu istočnjaci, pravo središte našeg bića; i čini mi se da barem u ovom slučaju, zaista imaju pravo.”

Sead Begović u “Vjesniku” - Utjeha i očaj starinska su boravišta koja postaju naše intimne sjene, zauvijek s nama, kao mrmor vječnih glasova i neizostavni su dio našeg domovinskog gnijezda, pa makar ono bilo i opustošeno. To je eto Bosna za Jozefinu Dautbegović, jedan crv u gredi njene kuće. Zbog nje joj dragi kaže: ”Kako si ledena, daj da ti ugrijem ruke.”

Željka Ćorak u Časopisu “Vijenac” - Od teškog lebdenja  knjiga Josefine Dautbegović sadrži i neke od najtežih i najpotresnijih ljubavnih pjesama novijeg hrvatskog pjesništva – neke od njih će možda stati uz bok pjesmi Vesne Parun “Ti koja imaš nevinije ruke”. Mislim konkretno na pjesmu “Moj prijatelj i demon”. Sve što je Josefina Dautbegović ispisala neobičnom elegancijom, bez zloporabe pridjeva ili genitivnih usporedbi, napisano je naizgled govornim, a zapravo iznimno osobno i gotovo pravilno ritmiziranim rečenicama, stihovima koji gotovo preferiraju stanovite sklopove i brojeve.

**

Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj postuhmno je objavio knjigu izabranih pjesama Jozefine Dautbegović “Zadnja bosanska zima” u izboru Envera Kazaza. U knjizi je, simbolično, 61 pjesma jer je Jozefina živjela 61 godinu, a i tiraž ove knjige je 610 primjeraka. Ovaj tešanjski Centar organizirao je i Naučni skup o književnom djelu Jozefine Dautbegović decembra 2013. Godine.

**

Pogovor u knjizi „Zadnja bosanska zima“ Jozefine Dautbegović; izdanje – Centar za kulturu Tešanj, 2013.godine, u izboru Envera Kazaza - Poezija Jozefine Dautbegović na paradigmatski način uklapa se u ovdašnju antiratnu književnost i čini jedan od njenih najznačajnijih elemenata. Sva u lirskom notiranju ratnog užasa, ona je neka vrsta lirske etičke hronike posljednjeg rata protiv Bosne i Hercegovine i izbjeglištva. Zato ova poezija obuhvata ogroman etički prostor, od potresnog opisa patnje gole ljudske supstance do propitivanja božanskih etičkih načela i zalaganja za novu formu osjećajnosti, nakon što je ratni užas protutnjao kroz naše živote lomeći vrijeme na ono od prije, 'vrijeme vrtnih strašila', čije su fobije djelovale dječije naivno u odnosu na 'vrijeme ubijanja i progonstva', čiji se užas pruža od zemnog do nebeskog, od ljudskog do božanskog – ne ostavljajući nikakvu mogućnost da mu se umakne.

Da li književnost može moralizirati stvarnost i da li u toj nakani ona preuzima neke od nadležnosti drugih diskurzivnih praksi: religije, ideologije, etike, čak politike? Tu stalnu dilemu koja prati literaturu od njenih korijena u antičkoj grčkoj i Aristotelove teze o katarzičnom djelovanju tragedije do najnovijih rasprava otvorenih u povodu odnosa književnosti prema ratnom bestijariju na južnoslavenskom području kao da je na osoben način razriješila američka etička kritika, prije svih Martha Nussbaum, tezom da se u činu čitanja odvija moralni učinak kod čitatelja, pa je čin čitanja jednak proizvodnji novih moralnih vrijednosti. Slično je, sjetimo se, za roman i njegovu socijalnu dimenziju zapazio Lucien Goldmann u svojoj 'Sociologiji romana', primjećujući njegov etički učinak na društvo, pogotovu kad je u pitanju onaj roman koji na različite načine dovodi u pitanje i osporava vladajući, normativni društveni i s njim usklađen etički sistem vrijednosti. I Aristotel i američka etička i kritika i Goldmann vide, dakle, književnost u njenoj etičkoj funkciji kao konkurenta drugim diskurzivnim praksama čiji horizont znanja i etičke koncepte ona neprestano subevrzira i mijenja.

U svim svojim ratnim i poratnim zbirkama poezija Jozefine Dautbegović etički je angažirana upravo na taj način, zbog čega je ona izrazita subverzija normativnog, vladajućeg, ideološkog poretka vrijednosti, ali i gotovo utopijsko zacrtavanja nade da je moguće usred povijesne pustinje sanjati ljudski raj saosjećanja, ljubav i humanizam, iako se svjesno da je taj san uzaludan. Upravo tu se ostvaruje i najbolja vrsta poetskog angažmana, jer se, kako smatra Paul Ricoeur, jedna ideološka konfiguracija ne može poraziti drugom, nego utopijom, uz skepsu da je samo pitanje koja će moć zaposjesti tu utopiju kad ona odnese pobjedu. Taj skeptični angažman uslovio je unutarnju promjenu u ovoj poeziju, onu u formi i jeziku, a on se lepezasto širi na totalitet čovjekove egzistencije u trenutku povijesnog loma kojeg presudno određuju konclogori, genocid, urbicid, masovni zločini i silovanja, etničko čišćenje, dakle trijumf sile i nasilja koje je poništilo sve osnove humanizma. Zato je ova poezija i antiratna književnost u cjelini istodobno i ljudski, munkovski krik i potraga za novim vrijednostima, i topos nade i utjehe, i čežnja za novim, postapokaliptičnim humanizmom u času dok se trpi nezamisliva tragedija.

Ako je u svojoj predratnoj poeziji Jozefina Dautbegović lirski pomalo hermetična, sa pjesmom kao osobenim kardiogramima stanja srca, duše, uma i psihe, prva knjiga sa nagovještajima ratnih slika i strepnje 'Od Rima do Kapue' u bitnoj mjeri mijenja strategiju izgradnje poetske slike, ritma i pjesme u cjelini, dehermetizirajući poetsku sliku i pjesmu i otvarajući ih za upliv razrušene, fobične stvarnosti. Zato pjesma postaje internalizacija onog spolja, užasa koji prodire u srce i dušu, razara i potresa um, izaziva fobičnu reakciju ljudske psihe, pa je ona i psihogram, i etička analiza, i politička subverzija, i ideološka kritika, i rasprava o poništenim metafizičkim osnovama ljudske egzistencije, i krik koji potresa – da bi nas suočio sa ratnim užasom i u tom suočenju pokušao preporoditi kao osobena, gotovo mitska utjeha koja zagovara novu nadu.

Takva pjesma gusto naseljena ratnom stvarnošću ili, pak, odjecima rata u duši usidrila se u pjesnikinjinu domovinu Bosnu koja postaje i stvarni i simbolički topos patnje, strepnje i užasa, da bi se potom poetska slika univerzalizirala na mitskoj, prije svega biblijskoj podlozi, ili na metafizičkoj čežnji za skladom postojanja koja postaje svojevrsni etički reflektor koji osvjetljavanja ratnu strahotu. Rat je mizanscen za etičku dramu koja ne dozvoljava da se preko njega pređe bez pitanja o osnovama ljudskosti u času kad namjesto riječima ljudi gvore haubicama i tenkovima, a namjesto kuće pune koncentracione logore. Ta drama jest srž ove poezije, pri čemu ni jedna od proklamiranih istina ideologije, političkih sistema i njihovih institucija ne ostaje neispitana i neosporena, a etičko se pitanje iz historijskog diže u metafizičko da bi propitalo način na koji se Bog utjelovljuje u jeziku.

Jozefina Dautbegović je u takvoj poeziji ostvarila antologijske vrhunce, kao npr. u pjesmama 'Bosna II', 'Zadnja bosanska zima', 'Pjesma perača gradskih izloga', 'Na graničnom prijelazu', 'Vrijeme vrtnih strašila', 'Dva ručka', 'Domovina u koferu', 'Dan kad je samostan s Plehana selio na nebesa', 'Izbjeglička' i druge.

U njima se ostvaruje ono što svaka velika poezija nosi – sistem konkretnih univerzalija koje hvataju paradoksalnost ljudske egzistencije ukliještene između poncijevskog i isusovskog načela, između ovidijevske odanosti načelima pravde i pravičnosti i bezočnih progonitelja, božanske ravnodušnosti i one međunarodnih političkih institucija prema patnji bosanske djece koja na štakama čekaju sudnji dan i poetskog saosjećanja koje vapi drugačiji poredak svijeta, a politički se, pri tom, samjerava metafizičkim poretkom vrijednosti. Tako se Bosna kao topos tragedije univerzalizira na mitskoj podlozi koja pokazuje da čovjekov svijet i postoji na ponavljanju Poncijevog nasilja nad Isusom i Judine izdaje, pri čemu pjesnikinja mitizira historijsku situaciju i ohistoričuje mitsku naraciju, dokazujući je u konkretnom historijskom iskustvu. Mitska naracija na taj način postaje mjerom povijesnog užasa, pri čemu mitsko zlo djeluje naivno u odnosu na razornu snagu suvremenih rigidnih ideoloških sistema. Model univerzaliziranja bosanske tragedije bazira se i na intertekstualnoj igri opetovanja Ovidijeve sudbine, samo što je sad Ovidijevo progonstvo u Tome zamijenjeno nesamjerljivo većim nasiljem – etničkim čišćenjem i progonstvom civila sa teritorije koju zauzima agresorska vojska. Na taj način Ovidije našeg doba nije prognan zbog političke krivice ili kritike vlasti, nego zbog etničke ili neke druge razlike što ih savremene rigidne ideologije poimaju kao osnovu svoje rasne ili svake druge “čistoće”. Ili se proces univerzalizacije odvija gotovo danteovskim spajanjem i samjeravanjem vremena, onog od prije koje se čini harmoničnim i ovog sada koje se pretvorilo u povijesni pakao. Na toj osnovi nostalgija za domovinom i prošlim skladom ukazuje se kao lirska utopija, kao nostalgija za humanizmom budućnosti, odnosno budućnosna nostalgija, kako ju u knjizi 'Budućnost nostalgije' definira Svetlana Bojm.

Ali, etički prostor ovog pjesništva ne staje samo u raspon od zemnog do nebeskog, od povijesnog do metafizičkog, od ideološkog zla do božanske šutnje; on se ostvaruje i nizanjem slika od kojih nas hvata groza i na njoj utemeljena čežnja za katarzom. Takav model etičnosti pjesme Jozefina Dautbegović ostvaruje gradiranjem slika u kojima se prozrijeva da je suvremena civilizacija tek deklarativno humanistička, a ustvari bešćutno birokratska, pri čemu je birokratija sebi prigrabila božanske ovlasti. Na toj osnovi se lokalni, bosanski rat sa svim svojim užasima iznosi kao poetsko ogledalo međunarodne bešćutnosti i civilizacije koja je izgubila etička načela. U toj pustinji, koja nas sve više okružuje i od koje ceptimo u strahu za ljudskost, ostaje još samo krhka poetska nada da se ispjevaju potresni stihovi za 'upokoj čovječanstva, za njegov epilog', kako bi kazao Tin Ujević.

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Poeziju Jozefine Dautbegović interpretira Belma Lizde - Kurt

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Izvor / foto – Centar z akulturu Tešanj