ZA FR Teunissen: Umjetnost je ogromno oružje na prvoj liniji borbe za ljudskost

U procesu istraživanja, pisanja romana i pozorišnih predstava, koliko su se Vaši životni izbori promijenili?

„Mislim da su za početak 'Tražeći Esmira', predstava i sama knjiga, na neki način bili potvrda onoga što sam oduvijek osjećao i što još uvijek osjećam u ovom trenutku. A pod tim mislim da je Bosna u mom životu još od malih nogu. Mislim da je sve počelo tokom srednjoškolskih dana kada smo u razredu imali mnogo izbjeglica iz Bosne i Hercegovine i razgovarali smo jedni s drugima. I tada, kao mladić, osjećao sam razne emocije. Emocionalno sam se povezao s njima. I bio sam zapanjen već tada, kada sam imao 14 godina, činjenicom da se ništa nije znalo o tome šta se dešava ovdje u Bosni i Hercegovini. A sada posebno spominjem ovo mjesto, jer sam u Sarajevu i ovo je sada moj dom, moj drugi dom. Zovem ga svojom drugom domovinom. I bio sam hipnotiziran time. Dakle, kao mlada osoba, možda nemate sve činjenice i sve informacije spremne, jednostavno nisu tu. Mediji vam to ne pružaju u ovom slučaju. Ali imate taj osjećaj da vam se ne priča cijela priča. I tako sam krenuo istraživati. To me je koštalo godina života, ali mi je donijelo najdivnije ljude koje mogu zamisliti. Dakle, mislim da je to brz odgovor na vaše duboko pitanje.“

Vaš kulturni kontekst je drastično različit od bosanskohercegovačkog, koliko Vas je bosanskohercegovački DNK odredio kao umjetnika, a koliko kao čovjeka?

„Mislim da kao ljudsko biće više težim da budem na prvoj liniji umjetnosti. Jer upravo sada, kao što se dešavalo u Srebrenici tokom 1990-ih, to je borba za opstanak ljudskosti. I mislim da kao umjetnik, trebali bismo govoriti u množini, bilo da ste glumac, pisac ili redatelj, trebali biste biti na prvoj liniji te borbe za ljudskost. A umjetnost je ogromno oružje kada se pravilno koristi, simbolično govoreći, naravno. Zato smo napravili predstavu, jer želimo dati mladima tu perspektivu. Želimo im dati činjenice. Želimo ih pozvati da preispitaju priču koja se priča svih ovih godina. I želimo ih potaknuti da formiraju vlastito mišljenje o tome šta se tada dogodilo, šta se sada događa, da to povežu. Dakle, to je također način osnaživanja mladih kada je u pitanju njihova vlastita historija. Mislim da je to jedna od stvari koja je u srži naših aktivnosti i zašto radimo ono što radimo. Mislim da je generalno, za širu nizozemsku publiku ili javnost, Bosna i Hercegovina, nažalost svedena na zemalju trećeg svijeta. Dakle, kada govore o Bosni, rijetko govore o njenim prirodnim ljepotama, o njenoj prekrasnoj multikulturalnoj prošlosti, o svemu što znamo da ona jeste i što čini Bosnu i Hercegovinu. A to ima veze sa samom činjenicom da ljudima nije ispričana cijela priča. Sve se nekako fokusira na rat. I obično su činjenice, kada je u pitanju ratna priča, lažne. Dakle, imali su iskrivljenu sliku o tome šta je Bosna i Hercegovina i to je veoma tužno. Ali mislim da zbog društvenih medija mnogi ljudi otkrivaju ljepotu Bosne. Dakle, priča se, pa ljudi počinju izlaziti iz vlastitih perspektiva. Počinju otkrivati Bosnu i mislim da je to vrlo, vrlo dobar znak.“

Komparativno posmatranje BiH i Nizozemske, kakvu percepciju ima prosječan Nizozemac za BiH - da li mu prvo na um padaju nesretna ratna dejstva ili nešto drugo?

„Mislim da je to opšti problem. A pod tim mislim - opšti problem Zapada, zapadne hemisfere uopšte. Njihov pogled na svijet, da budem iskren, sveden je na riječi pokojnog jamajčanskog filozofa, gospodina Čarlesa Milsteina, koji je to sasvim ispravno nazvao 'epistemologijom neznanja'. To znači da je ova epistemologija neznanja prilično tipična za ljude iz zapadnih zemalja, da se sve dešava u vakuumu, gdje je njihova vlastita uloga kolonijalizma, imperijalizma, rasizma, u oblikovanju savremene dinamike. Jednostavno je izostavljena iz jednačine. Dakle, to bi bio širi odgovor na vaše pitanje i moja perspektiva o tome kako ja, kao zapadnjak, ili onaj koji dolazi sa zapadne hemisfere, gledam na svoj narod i njihovu ulogu u njemu.“