Za FR Adnan Ajšić: Ljudi kod nas ne žele da snose odgovornost ni za šta!

Razgovarala: Amra Ličina

Profesore Ajšić, godinama se bavite pitanjima jezika i nacionalizma. Akcenat je na zemljama Zapadnog Balkana. Gdje smo u cijeloj toj priči jezičkog nacionalizma?

• Kod nas je primarna politika, politika identiteta, a to onda kontinuirano izbacuje jezički nacionalizam u prvi plan. Razlog su naravno politička pitanja, a jezik je polje ili da tako kažemo, jedno od polja na kojima se vodi simbolički rat.

Šta je svojstveno savremenom Zapadnom Balkanu kada je u pitanju jezički nacionalizam? Da li postoji neka specifičnost? Znamo da od toga nisu imune ni druge puno demokratičnije države.

• U pravu ste. Ove rasprave se vode i u drugim zemljama. Naročito tamo gdje ima neriješenih temeljnih političkih pitanja, ili tamo gdje postoji problematična novija istorija kao što je slučaj kod nas. Dat ću vam dva evropska primjera. Na njemačkom govornom području se trenutno vodi prilično žustra akademska rasprava o policentričnosti njemačkog koja se vuče otprilike od 30-ih godina prošlog stoljeća i dolaska nacista na vlast u Njemačkoj. Naprimjer, Stefan Dollinger, austrijski profesor lingvistike, na jednom kanadskom univerzitetu je nedavno objavio nekoliko knjiga i drugih radova na ovu temu. I u aktivnom je sporu sa nekim njemačkim i austrijskim kolegama o ovom pitanju, o pitanju njemačkog u ovim germanofonim državama. Drugi primjer je Katalonija koja je nedavno glasala za nezavisnost od Španije gdje postoji tenzija između katalonskog i španskog. Ove dvije situacije su slične našoj, ali je javna debata o ovim pitanjima tamo, ipak, trezvenija. Razlog je to što se oni u javnom prostoru za razliku od nas primarno bave drugim pitanjima poput ekonomske situacije. Kad malo bolje razmislim, možda je dodatni razlog i to što su mnogo bogatiji od nas pa u nekim eventualnim sukobima smatraju da imaju šta izgubiti. Pogledajte šta se desilo u Kataloniji, naprimjer. Specifikum, da se vratim na ovo vaše pitanje, to što je javna rasprava u ovom pitanju, kao uostalom i komplentan javni diskurs na našem području, patološka, to jeste lišena racionalnosti. Sve ovo diktira taj naš nametnuti, zamrznuti konflikt koji živimo od kraja rata sa jedne strane, a sa druge, ja bih rekao, kriminalni nemar i nesposobnost naše političke elite.

Jednom ste kazali da svaki standardni jezik ustvari jeste “politički jezik”. Kako vidite tendencije zabranjivanja i negiranja, recimo, bosanskog jezika u bh. entitetu RS, pa i Srbiji, ili tendencije da ga se negira nominacijom “bošnjačkog jezika” itd. Uzmimo za primjer Osnovnu školu u Liplju gdje je djeci bošnjačkih povratnika uskraćeno pravo na jezik.

• Dakle, ne radi se tu o nekoj realnoj ili konstruktivnoj politici. Radi se o simboličkom nasilju, u ovom slučaju nad Bošnjacima, to jeste pokušaju sabotaže povratka. A ako to tako kažemo, moramo i da kažemo da je bošnjačka vlast u ovome u izvjesnoj mjeri saučesnik, jer ne čini ništa, ili gotovo ništa da osujeti takve pokušaje, ozbiljnom, sistemskom podrškom povratnicima.

Da li je negiranje jezika i kulture određeni vid apartheida, odnosno da li je to, zapravo, delegitimizacija svega onog što jedan narod čini, a osnova mu je jezik i kultura?

Aparthaid, da podsjetimo, zvanična je politika rasne segregacije i dominacije u Južnoj Africi, sve tamo do nezavisnosti zasnivala se upravo na jeziku! Režim aparthaida je pripadnike devet authotonih južnoafričkih etničkih grupa klasificirao na osnovu jezika, onako kako je to režim definirao i onda im nasilno ograničio prava čak i slobodnog kretanja. Pa u tom slučaju nije se toliko radilo o delegitimizaciji, koliko se radilo o zloupotrebi jezika u političke svrhe i mislim da je lako vidjeti da postoji sličnost sa primjerom iz ovog vašeg prethodnog pitanja (Osnovna škola u Liplju gdje je djeci bošnjačkih povratnika uskraćeno pravo na jezik).

Molim Vas da li možete prokomentarisati negiranje crnogorskog jezika? Smatrate li da je to ista ideološka matrica negiranja kao i u Bosni i Hercegovini?

• Čini mi se da sam kazao već nedavno negdje da je negiranje crnogorskog jezika manje-više ista stvar, apsolutno da! Tu je kao i ovim drugim slučajevima cilj poricanje kulturne zasebnosti i političko potčinjavanje Srbiji.

Razumijemo li se mi međusobno? Često se i to problematizuje?

• Pazite, u čisto komunikativnom smislu se razumijemo skoro bez izuzetka, na cijelom ovom našem zajedničkom jezičnom prostoru. U političkom smislu, sa druge strane, biramo da se razumijemo isključivo onda kada nam to odgovara! Evo da vam dam jedan jednostavan primjer. Znate i sami prosječan gost iz Bosne i Hercegovine na Hrvatskom primorju nerijetko doživljava razne neugodnosti. Ja bi rekao diskriminatoran tretman i rasističke uvrede ponekad. I sve to iz godine u godinu. Meni je čak lično jedne godine gospodin, mislim da je bio iz Zagreba, koji je bio vlasnik jednog prosječnog apartmana u Dubrovniku, objašnjavao kako se koristi vodokotlić. I zaista to nije vic, nego nešto što mi se desilo. Ali, opet kad navratim u neki skup restoran u Hrvatskoj nerijetko imam utisak da rado govore bosanski – vidite šta hoću da kažem.

Može li jezik na ovom području biti faktor ujedinjenja? I na koji način?

• Jezik je ono što od njega napravimo! Svrha u koju se jezik koristi ovisi o govornicima, ali da, naravno, da može. Ja sam Tuzlak pa ću vam dati primjer kako se to radi u Tuzli. Znači, već 20-ak godina u Tuzli se održavaju književni susreti pod nazivom “Cum grano salis” na kojim se dodjeljuje književna nagrada “Meša Selimović“ za najbolji roman na našem jeziku. I sada to Tuzlu, ali i Bosnu i Hercegovinu stavlja na mapu cijele južnoslavenske književne kulture i čini jednim od centara naše zajedničke jezične kulture. Pa je onda percepcija javnosti u sve te četiri države pozitivna, a onda i ljudi koji dođu na te susrete sigurno nose pozitivne utiske nazad koji onda mijenjaju način na koji nas drugi vide.

Moram Vas pitati o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini. Generalno, postojala je ta stagnacija, da tako kažemo, u ovom možda i najbitnijem društvenom segmentu i prije pandemije koronavirusa. Međutim, tokom pandemije organizovan je i drugačiji vid nastave, a onda su studenti upisivali bezuslovno narednu godinu. U popuštanju zahtjevima studenata koji ni u jednom slučaju nisu tražili poboljšanje kvaliteta nastave prednjače Kanton Sarajevo i Tuzlanski kanton. Evo iz Vaše perspektive na kojem je stepenu visoko obrazovanje u BiH?

• Meni su ovakva pitanja najdraža, zato što su najvažnija. Visoko obrazovanje, mislim svi možemo da vidimo se prilagođavalo i nastavlja da se prilagođava pandemiji svuda u svijetu. Treba kazati da taj proces nigdje nije prošao glatko i bez problema nigdje, pa tako ni kod nas. To je jedna stvar, druga stvar je –svjestan sam da malo ko ovo želi čuti, ali ipak mislim da svi  znamo to, da je visoko obrazovanje u Bosni i Hercegovini haotično i loše. Vrlo je malo, nažalost, pozitivnih primjera ili stvarnih pedagoških i naučnih ili naučnoistraživačkih dosega. Jedan od razloga je što mi nemamo nekakav konkretan društveni plan kada je visoko obrazovanje u pitanju. Znači imamo kakvu-takvu infrastrukturu, ali ne pratimo trendove i ne znamo šta bismo sa njom. A, ipak, trošimo taj budžetski novac. To je ono kad visoko obrazovanje postane svrha samo sebi, a to očito ne valja. Drugi problem je taj što mi o visokom obrazovanju očito pogrešno razmišljamo. Uzmite ovaj primjer sa studentima i takozvanim prebacivanjem ispita u narednu godinu. Imam iskustva iz raznih sistema visokog obrazovanja na tri kontinenta lično, ali ne znam da takav sistem postoji još negdje. O tome sam razmišljao i ne mogu da se sjetim. Tu je čini mi se problem sa ustrojem programa. Zašto išta uslovljavati na ovaj način, sa jedne strane. Sa druge strane, besplatan ili jeftin studij je ipak privilegija toga svakako moramo biti svjesni. Studenti moraju znati da ipak mi kao društvo u njih ulažemo novac i da ne mogu i ne smiju biti neodgovorni. Vani znate, uz određena nužna ograničenja, sami birate dinamiku kojom ćete pohađati predavanja i polagati ispite, ali ako i kad ih ne položite, to je onda vaš problem! Naročito ako svoj studij ne finansirate sami. Da ne bude zabune, ja jesam za besplatan javni univerzitet. Svjestan sam da postoje i problemi sa nastavom i često proizvoljnim kriterijima u ocjenjivanju na primjer, ali činjenica je da ljudi kod nas ne žele da snose odgovornost ni za šta, generalno govoreći. To je sad jedno vrzino kolo nagomilanih sistemskih problema koje ovakva naša vlast niti ima volju niti je sposobna da rješava. Zna, da je nepopularno, ali moram kazati što prije počnemo kriviti sebe i individualno i kolektivno za loše stanje u društvu i što prije počnemo preuzimati odgovornost, to bolje.

Kako poboljšati visoko obrazovanje u Bosni i Hercegovini? Postoji li neki način?

• Postoji, naravno, i tu imamo iskustva iz drugih zemalja na koja se možemo vrlo lako referirati. To je sad jedan kompleksan problem, ali u suštini moramo prvo donijeti trezvenu, racionalnu političku odluku o tome šta želimo sa tim visokim obrazovanjem. Da utvrdimo kakve su naše stvarne potrebe i da ga onda ustrojimo na osnovu te analize. I, također, moramo zanti da jedino međunarodni kriteriji imaju smisla. Ljudi koji su zaposleni na univerzitetu se moraju ocjenjivati i moraju zadovoljiti minimum nekakvih međunarodnih kriterija, inače ne možemo govoriti o nekakvom kvalitetnom obrazovanju.

Kritičko obrazovenje? Da li postoji u BiH?

• Ne mogu kategorički tvrditi da ne postoji, ali mislim, uglavnom, da ne postoji. Svuda pa i kod nas kritičko obrazovanje se stiče prije svega naobrazbom u oblasti humanističkih i društvenih nauka. A oni su u svijetu ovog našeg tržišnog fundametalizma i zaglupljujuće zabave na društvenim mrežama marginalizirane i prema njima se većina ljudi odnosi sa podsmijehom. To se dešava u cijelom svijetu, ali problem kod nas je što su pogubnije posljedice jer mi smo kao društvo u tom smislu već potkapacitirani.