Veličković: Obrazovanje u službi tri politike, a budućnost u solidarnosti

U današnjem izdanju Rezimea razgovarali smo sa Nenadom Veličkovićem, bh. piscem i osnivačem portala Školegijum.

Kaže da je svaka stvarnost mnogo kompleksnija od književnosti i da čak ni Orvel, sa svojom maštom i proricateljskim darom nije baš mogao da dokuči ovo što mi danas živimo.

"PISA istraživanje prije dvije godine je pokazalo da naša djeca, 15-godišnjaci i 15-godišnjakinje, barem 50% njih izgledaju kao da imaju 15 godina, i imaju, ali misle i zaključuju kao da imaju 12 u vezi sa stvarima koje se uglavnom uče u školi. Što znači da im je u tih prvih devet godina obrazovanja, da su im tri nekako ukradene. Razloga za to ima mnogo. Naravno, najvažniji je taj što je škola u ovoj državi osmišljena tako da od nje koristi imaju stranke koje su na vlasti, a ne djeca koja u tu školu idu."

O različitim nastavnim planovima i programima u našoj zemlji kaže da nije siguran da se to uopšte može pomiriti bez političke volje, a da te volje nema niti vidi da će je biti dok se glasa ovako kako se glasa.

"A glasat će se još dugo ovako jer se u školi uči da se tako glasa. Dakle krug je zatvoren i ne vidim tačku u kojoj bi se mogao brzo i dogledno, efikasno raskinuti. Mislim da je to jedna od najvažnijih stvari. Činjenica je da imamo 12 ministarstava koja donose odluke o obrazovanju i koja praktično imaju posebne zakone. Međutim, stvar nije tako komplikovana i složena. Mi u BiH imamo tri obrazovna sektora. To su tri nacionalna sektora. Dakle nacionalne stranke na vlasti su, otkako su tu vlast uzele, preuzele i osmišljavanje i vođenje i upravljanje obrazovnim procesima i programima. I one su smislile programe, da budu ovakvi kakvi su sada i mi praktično imamo u BiH  tri škole pod jednim krovom, pri čemu je taj krov državni prilično lohotan i izgleda kao nekakva fikcija, a te tri nacionalne priče se pričaju u skolama nezavisno jedna od druge."

Veličković ističe da se u školi nauče stvari od kojih djeca nemaju baš mnogo koristi.

"Oni to vrlo brzo vide i taj njihov interes za školu se i gubi jer zašto bi se neko ozbiljno nečim bavio ako od toga ne vidi neko dobro za sebe. Oni uče stvari koje su nekako važne starijima i, prije svega, onima koji upravljaju kantonima, Federacijom, državom. I oni tu nisu izuzetan. Svaka država koristi obrazovni aparat kao ideološki aparat. Svaka država ima interesa da djeci u okviru obaveznog obrazovanja nametne neke svoje vrijednosti, stavove, ideje o naravno da će oni koji vladaju učiniti sve da te ideje koje nameću budu njihove ideje i njihove vrijednosti. Mi imamo jednu državu, jedan jezik u toj državi, jednu valutu, imamo granice koje su nam zajedničke, imamo mnogo prostora u kojima različiti ljudi žive, različitih svjetonazora, a da je obrazovanje tako rigidno podijeljeno na tri dijela i da su ta tri dijela jasno nacionalna."

Pojašnjava da su u različitim udžbenicma različite priče, ali metode kojima se manipuliše činjenicama i ciljevima su iste.

"Ja sam ih detektovao sedam i dao sam im imena. Ali zapravo isti odnos prema historiji, isti odnos prema jeziku, isti odnos prema analizi književnih dijela, nesvijest o tome da djeca u nekom uzrastu uopšte ne mogu shvatiti, guranje pod svaku cijenu čak i loših pisaca i loših tekstova samo zato što su naši ili što u tim tekstovima govore neke stvari koje su nama na vlasti jako bitne i važne. Pojavilo se nekih 70-80 vrlo zanimljivih, na momente komičnih primjera, odsustva pameti, poštenja u načinu na koji se književnost tumači djeci. I ja sam dio te građe sročio u nekakve dramske situacije."

Naglašava da imamo jezik i da je besmisleno dokazivati da nije.

"Može se to natezati i tumačiti za potrebe nekog trenutka ili argumenta, ali mislim da je prosto besmisleno dokazivati tu stvar. Čovjek ima pravo da se obrazuje na maternjem jeziku i ako kažete da imamo tri maternja jezika otvarate prostor da se roditelji izjasne da žele da njihova djeca uče školu na tom maternjem jeziku. Iako je jezik isti. Mi nikad u BiH nismo baš napravili udžbenike na tri jezika, nemoguće je to uraditi."

O obrazovnoj reformi kaže da ima budućnost, ali da sve u obrazovanju ide jako sporo.

"Dok god obrazujemo djecu koja s 15 znaju kao da imaju 12, a sa 18 kao da imaju 14 i nisu iškolovana, nisu vješta u tome da kad im se neko obraća i kad ih neko poziva da u nečemu učestvuju, da oni vide da li taj neko govori iskreno, da li su mu namjere poštene, da li navodi dobre razloge za to u šta ih poziva njih je onda lako obmanuti ili maknuti iz tog procesa. Prosto odu u neku apatiju, ne izlaze na izbore, ne učestvuju u tome, sanjaju da napuste ovu državu i da odu zato što vide da osim tih praznih, lijepih riječi i obećanja zapravo vrlo malo suštinskih, bitnih kvaliteta u njihovom obrazovanju ima. Udžbenici su loši, nastavni planovi su loši, jedino ne znamo šta se dešava u učionicama iza zatvorenih vrata."

Ističe da u ovom trenutku se u obrazovanju ne može ništa uraditi.

"Čovjek prvo treba da prizna sebi i da osvijesti da stvar nije dobra i da ne treba da se nastavlja tako jer je sve gore i gore. Samo proizvodite sve više negativnosti u odnosu na budućnost. Iz godine u godinu je sve teže uvjeriti ljude da je ikakva reforma moguća. Mislim da nema alternative. Sad je loše, ako dignemo ruke od toga biće još lošije."

"Jedna od bitnih stvari za budućnost je da shvatimo da nas čekaju ozbiljni problemi na planetarnom nivou."

federalna.ba