'Ukijeva čokoladna bajka' ruši predsrasude

S ciljem da pokažu da osobe s poteškoćama mogu biti uspješne u poslu, Tanja Živković i njen sin Uroš Uki Živković u Potočanima kod Prnjavora, stvorili su "Ukijevu čokoladnu bajku", mjesto na kojem se zabavljaju i stvaraju predivne čokoladne praline, torte i kolače, a osim toga, ruše predrasude.

Uki i njegova porodica, pored niza prepreka, uspjeli su da pokažu svijetu da je najveća hrabrost biti ono što jesmo.

"'Ukijeva čokoladna bajka' nastala je prije punih šest godina kao radna terapija za Uroša, što je i prvenstveno i danas, mada je prije dvije godine preraslo u jedan pravi mali biznis. Na ideju smo došli kada je Uki imao samo tri i po godine, jer smo trebali da radimo neku grafo-motoriku i Uroš je kasnio znatno u svemu. Mi smo propuzali sa 18 mjeseci, prohodali sa 28, protrčali sa punih pet godina i danas trenira atletiku", ispričala je Tanja Živković.

Počelo je kao radionica, ali najviše radi zabave. Ništa nisu radili na silu, a poslije svake od tih zabava Uroš je dobijao nagradu, svaki put nešto drugo.

Tanja Živković prisjetila se da je Uroš prvih godinu dana imao problem s hranom i nije jeo slatkiše, navodeći da on danas živi normalan život i ne razlikuje se mnogo od svojih vršnjaka.

Važnost dobre komunikacije

Prema njenim riječima, 2016. godine njen sin izgubio je sluh, a uspjeli su i to da prevaziđu, odnosno pronašli su svoj način komunikacije. Urošev učitelj i školski drugari takođe imaju dobru komunikaciju s njim. Tanja je ispričala kako je interesantno posmatrati djecu koja se igraju sa Urošem, jer brzo i jednostavno uspostavljaju komunikaciju.

"Urošu nije jedini problem što je izgubio sluh. Uroš ima 'De Grouchyijev' sindrom, jedini u Evropi. O tome se danas jako malo zna i jako malo priča tako da ne znamo šta nas čeka u budućnosti. Nadamo se da će biti sve ok", kaže je Tanja Živković.

Navela je da je u periodu kada je Uroš rođen bilo mnogo teže, odnosno da je bilo teško i pričati o djetetu sa poteškoćama, ali da su im danas skoro svi na usluzi. Pohvalila je ljekare i institucije, navodeći da će uvijek biti predrasuda, ali da ih je znatno manje nego što je to bilo prije deset godina.

"Kada je krenula 'Ukijeva školodna bajka' i nakon što smo vidjeli da se snalazimo, pošto nisam po profesiji ni kuvar ni slastičar, meni je sve to bilo poprilično strano i trebalo mi je vremena i nije problem da kažem, još uvijek učim. Kada su nam čokolade počele da ostaju u tim formama u kojima trebaju, vidjeli smo da je to nešto zanimljivo i interesantno. Prvih godina smo mi to dijelili i poklanjali prijateljima, da vidimo kakva je reakcija, kako se to ljudima dopada. Realno, mi ne dolazimo iz zemlje u kojoj je čokolada nešto što je poznato, kao što, kad Belgiju pomenemo, prvo se sjetimo čokolade. Veoma lijep je odziv i ljudi su oduševljeni našim čokoladicama", rekla je Živković.

Na početku 2019. godine "Ukijeva čokoladna bajka" počela je zvanično da radi, namijenjena je isključivo Urošu, a kada on napuni 18 godina, preći će na njega.

Uz više truda, sve je moguće

"Nama je bio cilj da pokažemo da i ljudi sa poteškoćama mogu da budu uspješni u poslu kao i svi drugi ljudi. Danas imate bezbroj ljudi koji, recimo, vode neke velike komapnije, a u principu nemaju nešto posebno dodira, postoje ljudi koji sve organizuju i rade, zašto to ne bi mogao isto i Uroš. Mi smo nakon dvije godine pokazali da je to moguće. Treba mnogo više truda i rada, ali je moguće. Jako je bitno da oni budu vidljivi u društvu, da su socijalnom u okruženju prihvatljivi", rekla je ona.

Istakla je da dok idu u školu, djeca imaju neku socijalizaciju, ali kad napune 18 godina, prepušteni su isključivo roditeljima, pa i pored postojanja raznih udruženja, osuđeni su da veći dio života provode između četiri zida sa roditeljima. Oni su htjeli da to urade na drugačiji način, ali i da inspirišu druge roditelje da pronađu svoj modul po kome će da rade i koji će se ljudima dopasti. Naglasila je da postoji toliko malih zanimanja koja mogu da se rade, koja su zaboravljena. Prema njenim riječima, i prodaja balona je nešto što djecu može činiti srećnim i zbog čega će se osjećati korisnim.

Pored škole, treninga i drugih obaveza Uroš Uki, najmanje sat dnevno sa majkom pravi poslastice. Pošto obožava slatkiše, ponekad samo dođe, sačeka čokoladicu i odlazi ne želeći da bilo šta radi, dok inače najviše voli da ukrašava slatkiše. Osim toga, Uroš slaže cipelice, ako su ih pravili, pralinice, te sa majkom sklapa kutijice. Često u kuhinji naprave haos, ali se pri tome jako dobro zabavljaju. Sve što Tanja i Uroš rade zajedno, rade za sebe i ne puštaju to u prodaju.

Uroš je ima i svoj "Prvi Ukijev kuvar", malu knjižicu sa kuvarskim receptima, čije je korice sam ukrasio, a Tanja je dobitnica priznanja "Jaka žena", koje se dodjeljuje u Srbiji.

federalna.ba/AA