U SARTR-u predstava "Bullying Collection" o problemu vršnjačkog nasilja

Riječ je o teatarskom uprizorenju koje, u rediteljskom čitanju Aleša Kurta i u dramaturgiji Nejre Babić,  progovara o problemu vršnjačkog nasilja. S obzirom da se na vršnjačko nasilje najviše pažnje obraća kada ono eskalira do te mjere da dovodi do ubistva/samoubistva, “Bullying Collection” želi ukazati na ovaj sveprisutni problem.

Na osnovu statističkih podataka, nažalost, ustanovljeno je da je svako treće dijete u Bosni i Hercegovini žrtva nasilja. Pozorište i ova predstava žele omogućiti onima koji su najčešće samo brojevi u statistici da progovore. Jer je važno i neophodno.

Igraju: Selma Alispahić, Maja Salkić, Ana Mia Karić, Sead Pandur, Jasenko Pašić, Davor Sabo, Adnan Kreso i Vanja Matović.

"Bullying Collection" je predstava sačinjena od niza scena koje temu vršnjačkog nasilja tretiraju iz različitih perspektiva. Bullying nije problem učitelja, roditelja, psihologa, druge djece, grada, zemlje, sistema. Bulying je zločin u kojem svi oni učestvuju.

Predstava je, kako navode iz Sarajevskom ratnom testru, nastala prema tekstovima grupe autora (Nejra Babić, Aleš Kurta, Sam Guzman,Ian Mc Wethy) a fokusira na temu vršnjačkog nasilja, porodičnih odnosa i uloge obrazovnih institucija te roditelja u rješavanju ovog aktuelnog problema.

Autorski tim također čine: dramaturginja Nejra Babić Halvadžija, scenograf Vedran Hrustanović, kostimografkinja Lena Samardžić, koreograf Branko Potočan i autor muzike Nedim Zlatar.

U tekstu  „Foto-robot obavezne lektire“, koji je 17. novembra 2019. godine objavljen na portal nomad.ba, dramski pisac Almir Imširević o predstavi kaže:

"Jedan dio problema nastaje zbog naše nesposobnosti da slušamo, da čujemo, da se povežemo sa vlastitom djecom. „Bullying Collection“ vam nudi slike, foto-robot nasilja, da bi ga lakše prepoznali, ulovili, zaustavili. Sjajni glumački ansambl SARTR-a, njih osam, posvećenih i preciznih, podsjećaju vas da se empatija vježba kao svako umijeće. Koreografija Branka Potočana nas uči da djeca, žrtve nasilja, o onom što ih muči, što ih razdire, najprije govore vlastitim tijelom, a tek potom, oni najsretniji, progovore i riječima. Reditelju, glumcima, ali najviše nama, publici, u iščitavanju i doživljavanju priče, od presudne je pomoći muzika, za čiji izbor je zaslužan Nedim Zlatar. (SARTR ostaje mjesto na kojem se može čuti najbolja muzika. To je razlog više da povremeno zalutate u Gabelinu ulicu.)

„Obrati se za pomoć!“ poručuju glumci sa scene i pozivaju na razgovor. Medicina je, kažu, napredovala; u apotekama možete pronaći najraznovrsnije lijekove, od onih za rast kose do kapi za spavanje i za kurje oči. Ipak, iskustvo nas uči da je najučinkovitiji lijek, onaj isti sa kojim treba stavljati malu djecu na spavanje, ali koji treba primjenjivati i u kafanama, frizerskim salonima, vjerskim objektima, bračnim posteljama – razgovor. Sarajevski ratni teatar vam nudi baš to. Ljekoviti razgovor, bez nuspojava. Riječ je bila na početku, pa ne smeta da bude i na kraju?!“- zapisao je između ostalog dramski pisac Almir Imširević.

federalna.ba