Tuzlanski Robinzon gradsku vrevu zamijenio samačkim životom na planini
Tridesetak kilometara od ''grada soli'' u selu Tetima živi Ivo Kovačević. Ovo područje već odavno napušta stanovništvo u potrazi za boljim životom, tako da u tristotinjak kuća živi tek pet porodica. U posljednjoj kući na osami daleko od civilizacije je kuća osamdesetpetogodišnjeg Ive Kovačevića, tuzlanskog Robinzona, koji je gradsku vrevu godinama unazad zamijenio samačkim životom, na čistom planinskom zraku.
Uskim makadamskim putem dolazi se do kuće osamdesetpetogdišnjeg Ive Kovačevića. Zatekli smo ga u vedrom raspoloženju i dobrom zdravlju, koje ga s obzirom na godine, priča nam dobro služi. Samački život mu prija.
"Meni upravo i godi. Meni godi. Jer ja odavde gledam, talog one magle i onih dimova i svega. To je nezdravo područje", kaže Ivo.
U posljednjem ratu Ivo je morao napustiti svoje ognjište, bio je i u inozemstvu, ali se opet vratio pod Majevicu.
"I onda sam ja odavde morao iseliti, vojska je posjedovala moju kuću i ja sam otišao tamo prema selu."
Iz sela je otišao u inozemstvo, ali se opet vratio svome starom, samačkom životu.
"Kuća je bila porušena i morao sam onda hodati, onda su mi kuću napravili i ja sam se vratio", priča.
Političku situaciju, borbu za vlast i podjele među ljudima ovaj osamdesetpetogodišnjak smatra veoma lošim.
"To je ono što nas jako upropaštava, dijeliti ljude. Svi su ljudi od krvi mesa. Mogu dati krv kome ja hoću i on meni može dati i nema tu razlike."
Na oko 1000 metara nadmorske visine gdje je Ivina kuća, jedino društvo su mu mačke i lovci. U grad odavno ne ide. Namirnice mu dostave rijetki mještani sela, a odlazak kod ljekara i ne pamti. Ima i recept za dug život.
"Najbitnije za zdravlje je dobra voda i dobar zrak za dug život. Onda još jedno, pušio nikad nisam, ta cigara mnogo ruši zdravlje."
Ivo je u mladosti svirao i nekoliko instrumenata. Danas je ostala samo neuštimana violina, jer kako nam kaže na kraju, nema kome svirati. No, ipak je napravio izuzetak i ispratio nas uz zvuke muzike.
federalna.ba