Tuga je golub u bijelom – Almir Zalihić

**

Dobro je čitati ... za neke ljude čitanje je traganje za smislom. Čitati i razumijevati pročitano znači i imati sposobnost suosjećati sa drugim u bolu i patnji, sreći radosti

**

Poeziju, prozu, eseje i književnu kritiku u časopisima, listovima i zbornicima, Almir Zalihić objavljuje još od 1980.godine. U književnosti se oglasio knjigom proze „Suhi žig“, a potom su uslijedile knjige poezije – Raseljeno lice, Raseljeno lice i druge pjesme, Raseljeno lice i drukčije pjesme, Rječnik sumnji, Polovina pređašnjeg svijeta, Lucida Calligraphy, Camera Obscura i Kruna svega srušenog – naslovi su knjiga poezije Almira Zalihića. Njegov prvi roman „Sasvim obična smrt“ objavljen je 2002.godine, a drugi roman – bajka „Biser-lijek“, 2019.godine. Almir Zalihić autor je i knjige poezije za djecu i omladinu „Porodični album“. Objavio je nekoliko knjiga studija, eseja i kritika –Almir Zalihić bio je jedan od osnivača i urednika časopisa za književnost MAK; bio je gl. i  odg.urednik časopisa za književnost ŽIVOT; a njegova književna djela zastupljena su u domaćim, regionalnim i evropskim antologijama. Sam je uredio i priredio na stotine knjiga domaćih i stranih autora.

**

Naslovi priča / fleševa u knjizi „Tuga je golub u bijelom“ stavljeni su u zagrade i ispisani malim slovima. Kada ih posmatramo/čitamo odvojeno od teksta priča stvara se pjesma, poezija u kojoj je podjednako boli, muke, straha i smrti...

Trideset i tri sitne bore oko očiju

na trinaesti dan rata uoči petka

rasuti mozak zalijepi se na bluze vojnika

zavjese magle

i tišina koju ljudi nisu čuli

košmar i modri mjehur na vreloj pisti tuđe zemlje

pucanj nije zaustavio suze

tuga je golub u bijelom

i samo beskrajna nesavladiva praznina.

**

Riječ kritike - Dr. Ljiljana TADIĆ-ADŽAMIĆ

Mali i neustrašiv poput stijene

Almir Zalihić: ‘Tuga je golub u bijelom‘, Knjigoljubac, Brčko, 2021.

OSLOBOĐENJE, Sarajevo, 23/09/2021.

Narator u tekstu bez deskripcije, kako stilske tako i semantičke, pripovijeda o sudbini žrtve i neprijatelja, šturim skoro škrtim i ogoljenim rečenicama

Što sve sitan čovjek proživi, da se nauživa i nad osobnom tragedijom ni suzu ne izusti; da od sreće suzu pusti i od iste izgara; mali čovjek, pod sunčanim krovom, mali i preplašen, mali i neustrašiv poput stijene kojoj oluje tek miluju bedra… taj sitan čovjek tematski je primat u knjizi Almira Zalihića “Tuga je golub u bijelom” (Knjigoljubac, Brčko, 2020), taj golub u bijelom kojeg neutaživo snovi dočekuju i ispraćaju, ta pridošlica nada i njenih ukopa… Narator u tekstu bez deskripcije, kako stilske tako i semantičke, pripovijeda o sudbini žrtve i neprijatelja, šturim skoro škrtim i ogoljenim rečenicama iz kojih vrvi izvor tumačenja, kako neki insani ipak još imaju trun duše u sebi, jedni praštaju i oslobađaju dušmanu s poklikom da im više ni sjenku ne vide.

DAN I NOĆ

Ne/ljudska bol je katkad neminovna kroz život iliti bojište, dodijeljena skoro svim snagama dana i noći. Narativ ne propušta uhvatiti upravo te trenutke ljudske patnje, katkad i očaja, gdje impresiji nema mjesta već stvarni vojnici i stvarna bol su skoro na pijedestalu zvanom ljudska ne/moć. Teške slike ovoga teksta su pred recipijentom, ponižavanje ljudskog identiteta, ja i moje, strašne slike o rasutom Zulejhinom mozgu po bluzama vojnika, ogorčenost i stisnuta šaka zbog i radi nemoći nad kuršumom, nad muškom snagom i nečijom umišljenošću da si smije ljudski život podrediti. Likovi-žrtve ne vide ni djelić optimizma u ratu, za njih je život, zaslugom zlih, septička jama. Rat i njegovo zlo i strahote su tematski postulat ovih kratkih priča-isječaka. Nijedna antiratna asocijacija, poslijeratna, sve živi strah, vojnik i raka.

Vlast i individua, pojedinac i ideologija, uvijek su bili, kako u životu, tako i u umjetnosti, nepomirljiv jaz (ne)dorečenosti, nerijetko netrpeljivosti, pa čak i mržnje, što likovi u ovom tekstu i potvrđuju, u najpreciznijem primjeru žene kojoj je “odvedena” obitelj, njene suze samo se poput šuma čuju, jer vlasti katkad podmuklo uspijeva čak i ljudsku misao dokučiti. Stoga je degradacija ljudskog dostojanstva ovdje prvi nenametljivi idejni princip da se opovrgnutom krunom ljudske časti pokuša obezvrijediti i omalovažiti. Rat je i “neprijatelju” donio tugu, nemir, smrt, jer se ratuje zato što “oni” žele, jer se u ratu čak i protiv najboljeg prijatelja moralo. Na kraju, nismo li u ratu svi gubitnici?! Po tijelu, idealu, neizvjesnoj budućnosti, svirepoj prošlosti; nismo li gubitnici i po svojoj savjesti?!

ODRAZ BESPOMOĆNOSTI

Teme su iznikle iz ratne perspektive i u njoj ostale, zamrznuto pripovjedač nas zadržava u tom vremenu, neprestano i uporno. To je perspektiva u kojem su tijela na samrtima, u neutješnim agonijama uvijaju se pod nečijim nogama poput crvi, postoje samo žrtva i njen dželat, onaj koji napada i onaj koji se katkad brani, katkad i ne. Tijela koja su hrana dresiranim psima, gavranima strvinarima, usitnjena i bezvrijedna trupla čija je mimika utihnula na kamenim sprudovima, tu trunu i naposljetku nestaju. Bez groba, mezarja i vječnog počivališta! Strukturalno, knjiga je komponirana iz nekoliko pripovjednih isječaka-priča, ispričanih kratkim dahom, nimalo dekorativnom sintaksom kako stilski, tako i semantički, u njoj se rečenica gubi, propada, uranja u samu sebe i tu se utapa, sve je odraz bespomoćnosti ljudskog grla, u akterima urlika skoro da nema, a žrtve su preplašene u svojemu beznađu, osim Adnana Mulabdića, koji utješnu nadu pronalazi u poruci u kruhu da svijet već zna za žrtvu i da će sve biti dobro. No ni to ne mora biti nada već možda samo zamka moćnika da ispita, provjeri i testira.

U NAPRSLI MORFEM...

No, ovo pripovjedno tkivo može se promatrati i kao jedna narativna priča ili splet povezanih na granici s kratkim ratnim romanom, jer rat je neopisivo zlo sahranjene sutrašnjice, pokopanih snova iz koje se izlazi uvijek stranputicom, na i u njoj ostaje do posljednjeg daha. Ožiljci se ne liječe jer je to sizifovština, oni samo vješto prikriveni u gluhim noćima izrastu u diva koji svojim narogušenim licem usnuti ne da, po rani komponira stravičan bol, grimasu i jezu koja jutrom nekako splasne ili se skrije u usjeve sunca i novog dana koji se neumitno budi. Eto to je uspjelo pripovjedaču, jer vazda je bilo da ono što se ima/nema reći katkad dijelom u naprsli morfem stane, da boli, podsjeća i ne prolazi. Iako život naravno uvijek ide dalje i iako svuda kliču riječi nade da će biti bolje. Riječi…   

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Izvor / foto – Selma Dizdar