Egzorcist: zašto opsjednutost demonima ulazi u naše najmračnije strahove

Prije 50 godina, užas o mladoj djevojci koju je napao zli duh izazvao je pandemoniju u SAD-u. Sa novim filmom o egzorcizmu koji izlazi ove sedmice, Anna Bogutskaya iznijela je svoja razmišljanja o jezivom naslijeđu originala.

U posljednjih nekoliko godina, priče o opsjednutosti, u kojima likove preuzimaju zlonamjerni duhovi, demoni ili bogovi, cvjetaju među autorima horor filmova, s Papinim egzorcizmom (2023.), Mediumom (2021.), Evil Dead Rise (2022.) , Umma (2022), Talk to Me (2023), It Lives Inside (2023) i, naravno, The Conjuring Universe.

Opsjednutost duhom kao predmet umjetnosti nije ništa novo, čak je korišteno kao očigledna metoda za stvaranje umjetnosti, posebno kod umjetnika koji su bili povezani sa spiritualističkim pokretom, koji je dostigao vrhunac popularnosti u 19. stoljeću. Britanska umjetnica Georgiana Houghton, na primjer, tvrdila je da je dopustila da je napadnu duhovi i naslikala je njihove onostrane poruke. U međuvremenu, proslavljeni apstraktni umjetnici s kraja 19. i početkom 20. stoljeća, poput Wassilyja Kandinskog, Piet Mondriana i Kazimira Malevicha, također su bili zainteresirani i pod utjecajem rastućeg spiritualističkog pokreta.

Međutim, kada je u pitanju opsjednutost demonima u modernoj pop kulturi, postoji jedan primjer koji svi slijede: veliki film Williama Friedkina „The Exorcist“, koji u decembru puni 50 godina.

Jedno od neprikosnovenih remek-djela kinematografije, horora ili nečeg drugog, zasnovano je na romanu Williama Petera Blattyja iz 1971. Kao i knjiga, ona priča priču o Regan, mladoj djevojci iz Washingtona koju je opsjednuo demon, a koju spase katolički svećenici. Uz proslavu godišnjice, u međuvremenu, dolazi ovosedmično izdanje filma The Exorcist: Believer Davida Gordona Greena, najnovijeg u nizu nastavaka (ili requel-a) koji pokušavaju iznova pokrenuti moćno horor izdanje (Gordon Green ima iskustva u ovoj oblasti, prethodno je ponovo pokrenuo franšizu za Noć vještica s velikim komercijalnim uspjehom).

The Exorcist: Believer ima malo toga zajedničkog sa svojim prethodnikom, osim imena i kratke represalije holivudske legende Ellen Burstyn zbog svoje uloge Chris MacNeil, majke Regan u originalu, koja u filmu sada igra proslavljenu autoricu i stručnjakinju za egzorcizam. Prati izbezumljene porodice dviju djevojčica, Angele i Katherine, koje se bave spiritualizmom i postaju opsjednute neimenovanim demonom (možda demon Pazuzu iz franšize, možda ne). Angelin otac, kojeg glumi Leslie Odom Jr, nosi većinu filma, a njegova tjeskoba zbog patnje koju promatra u svojoj kćeri odražava onu koju smo mogli vidjeti kod Chris koja gleda kako se Regan uništava i pati.

Kada je 1973. godine objavljen u SAD-u, Egzorcist je bio više od filma, bio je pravi kulturni fenomen. Možda je to bilo zbog društva u kojem je rođeno, u kojem je religijska vjera bila u padu, a postojalo je i nepovjerenje u vladu zahvaćenu skandalima poput Watergatea. Postojala je kolektivna kriza vjere i tjeskobna želja da se pronađe krivac, a đavo je bio veliki žrtveni jarac kao i svaki drugi. Štaviše, s pojavom hippie pokreta 60-ih i ranih 70-ih, otvorila se stvarna kulturna podjela između generacija – tako da je ideja mlade osobe opsjednute mračnim silama odjeknula kod mnogih starijih članova publike koji su gledala kako im djeca postaju „strana“.

"Vrlo je lako potcijeniti kako nešto tako novo može uhvatiti duh vremena", kaže za BBC Culture režiser Alexandre O Phillippe, režiser filma Leap of Faith: William Friedkin on The Exorcist (2019). "To je film o ljubavi, krivici i veoma snažnim ljudskim emocijama. Šta radite kada vaše dijete postane opsjednuto nečim što ne razumijete, a vi ste bespomoćni pred tim."

Kada se film u SAD-u na Boxing Day 1973. počeo prikazivati, zabilježeni su ogromni redovi posjetitelja, a jedan članak New York Timesa je izvijestio da su u New Yorku preprodavači prodavali karte za 50 dolara, a zaštitar je primao ponude od 110 dolara (to je oko 768 dolara u današnjem novcu) da bi se preskočilo na početak reda. Mediji su također pisali kako je u publici bilo i onih koji su povraćali, padali u nesvijest, imali konvulzije, pa čak i, navodno, doživjeli pobačaj.

Publikacija filma je također dovela do niza izvještaja o opsjednutosti demonima među publikom filma, što je Warner Bros pametno iskoristio da poveća publicitet. Zaista, uspjeh Egzorcista pomogao je u postavi pozornice za "sotonističku paniku" iz 1980-ih, kada su optužbe za satanističko ritualno zlostavljanje zahvatile SAD.

Na filmskom nivou, trijumf Egzorcista na kino blagajnama značio je da je postao nacrt za vrstu filma o demonskoj opsjednutosti koji uključuje većinu, ako ne i sve, naredne sastojke: uvid u normalnost, prije sporog razvoja transformacije dok opsjednutost uzima maha, tijelo se napada iznutra i autoritet koji spašava opsjednute (ponekad kroz egzorcizam). Neki od naslova koji jasno nose utjecaj Egzorcista su The Sentinel (1977), Stigmata (1999), The Rite (2011), The Exorcism of Emily Rose (2015) i, opet, svi filmovi The Conjuring.

Više od svega, film o opsjednutosti treba nekoga ko će biti opsjednut. Obično je meta mlada djevojka. "To se vraća na gotički književni trop histeričnog ženskog tijela", kaže dr. Stacey Abbott, profesorica na Univerzitetu Roehampton i suorganizator nedavnog Horror Reverie: Exorcist Simpozija – tijelo, kako Abbott nastavlja, je "fizički, emocionalno, seksualno i u gotičkoj fikciji van kontrole, to je nešto od čega se moraju 'spasiti'". Slično kao Regan u The Exorcist, najčešće viđana opsjednuta djevojka je na pragu puberteta ili tinejdžerka, a njihova opsjednutost predstavlja metaforu za prvu pojavu požude.

Preživjeli zapisi iz srednjeg vijeka pokazuju da je posjedovanje bilo povezano s kaznom za grešno ponašanje: nevinost je morala biti zaštićena po svaku cijenu. U većini ovih filmova o demonskoj opsjednutosti, također, posebno se radi o mladoj bijeloj djevojci koja se smatra vrijednom zaštite. Histerično žensko obojeno tijelo "tradicionalno se smatra previše prijetećim da bi se spasilo", kaže Abbott, pozivajući se na natprirodni triler Anđeosko srce iz 1987., u kojem tinejdžerski lik Epiphany, kojeg glumi Lisa Bonet, poziva na posjedovanje kroz vudu ritual: čineći to , kaže Abbott, "ona je previše opasna i ne može preživjeti". The Exorcist: Believer se odvaja od ovog kalupa angažirajući dvije mlade žene kao žrtve opsjednutosti demonima, jednu crnkinju, a drugu bjelkinju, iako film ne govori o tome kakve rasa ima na reakcije na njihova iskušenja.

Mary Wild, frojdovska horor kritičarka i voditeljica psihoanalize i filmskog podcasta Projections, ističe kako je malo mladih dječaka prikazano kao žrtve opsjednutosti jer se „od tinejdžera i mladića ne očekuje da se odupiru i bore protiv tjelesnih instinkta; mogućnost da je opsjednut u muškom kontekstu čini se strukturno irelevantnim". S druge strane, okrivljavanje ženskog puberteta i pojavu ženske seksualnosti na demonsku silu je "toksično umirujuće", kaže ona, i oslobađa opsjednute svake odgovornosti ili djelovanja.

Iako je opsjednutost duhovimam postojala u mnogim religijama, od abrahamskih vjera kao što su judaizam, islam i kršćanstvo, do hinduizma, budizma, haićanskog vudua, vike i afričkih tradicija, većina zapadnih filmova ima katolički pogled na ovu temu, a žrtve spašavaju katoličkom praksom egzorcizma.

Nepovjerenje u autoritet integrirano je u DNK žanra u obliku usamljene, zaštitne figure, često svećenika u sukobu sa svojom Crkvom ili vlastitom vjerom (à la Otac Karras u originalnom filmu Egzorcista, ili Otac Gabriel Amorth u filmu Papin egzorcist). On odbacuje uputstva svojih nadređenih, krši pravila i, navodno ima dublje razumijevanje đavoljih puteva, nasilno, ali nesebično izvlači duh iz opsjednutog tijela. Na ovaj način, filmovi o opsjednutosti su jedinstveno "opremljeni da ostanu znatiželjni i zadrže prostor za društvene anksioznosti, ali i da na kritički način preispituju masovnu iracionalnost", kaže Wild.

Ako narativi o posjedovanju ponovo cvjetaju, to bi moglo biti zato što, kao 1970-ih, nude neobično reakcionarne udobnosti za svijet u krizi, sa svojim sugestijama o mračnim silama izvan ljudske kontrole koje narušavaju prirodni poredak. Štaviše, s obzirom na tekuću debatu o pravima na abortus u SAD-u i drugdje, i uvjerenje da je apsolutno pravo žena na tjelesnu autonomiju napadnuto, ovi narativi trenutno imaju izrazito snažan odjek. Opsjednutost je invazija, na kraju krajeva, mračna sila koja preuzima tijelo nevoljnog domaćina. (Zaista, tema ženske tjelesne autonomije je na bukvalniji način obrađena u još jednom klasiku horora iz istog doba kao The Exorcist, Rosemary's Baby iz 1968.).

U novijim horor filmovima, narativ o opsjednutosti je također evoluirao u nekim slučajevima od invazije do identiteta, s obzirom na to da opsjednutost inherentno pretpostavlja jedan ili više identiteta koji se bore za nastanak. It Lives Inside (2023) prikazuje tinejdžerku iz Istočne Indije, Sama, ili Samidha, koja postaje ugrožena od strane demonske sile koja je već uzela njenog prijatelja iz djetinjstva. Film preispituje priču o posjedovanju daleko od bjeline i dalje od opsjednute djevojke koju treba spasiti vanjski autoritet. Polazeći od "dvostrukog identiteta" režisera Bishala Dutte, It Lives Inside koristi svoju priču o opsjednutosti kao sredstvo za Sam/Samidha da sazna o "njihovoj historiji, sebi i njihovom odnosu prema vlastitom dijasporskom identitetu", ističe Abbott. Sam nije spašena; ona ima kontrolu. U koncepciji filma, sukob sa zlim duhom je neophodan da bi se razumjelo "zašto nas napada", kaže Wild, i "ovaj pristup 'prerade' postaje mehanizam oslobađanja (istjerivanja) tijela uznemirujućeg elementa koji proganja".

Opsjednutost je tako zastrašujući koncept jer uključuje potpuni gubitak kontrole i kvarenje onoga što znači biti čovjek. Filmovi o opsjednutosti igraju se perspektivom, birajući između naglašavanja unutrašnje borbe opsjednutih ili nevolje ljudi zbog gubitka voljene osobe. U Evil Dead Rise (2023.) vidimo majku punu ljubavi koju opsjeda grabljivi, demonski duh i koja zbog toga napada svoju djecu; u The Exorcist, Reaganova nevolja je viđena uglavnom kroz oči njene majke Chris, koja bespomoćno posmatra paradu doktora kako bodu i bockaju njenu kćerku, ne nudeći nikakvo rkešenje. Isto se dešava i u The Exorcist: Believer, koji većinu vremena pažnju posvećuje roditeljima opsjednutih djevojaka, a ne sa samim opsjednutim.

Phillippe razmišlja da je "svijest da te (pre)uzelo nešto što ne razumiješ zaista zastrašujuća stvar i zaista je slična smrti". To je strah koji se dosljedno reinterpretira i umiruje horor filmovima, koji opsjednutim djevojkama i dječacima nude sretan kraj.

The Exorcist: Believer izlazi danas.

federalna.ba/BBC