Teška godina iza uposlenika Bolnice za plućne bolesti u Travniku

Borba protiv koronavirusa još je daleko od svog kraja. Uvjerili smo se u Kovid odjelu Bolnice za plućne bolesti u Travniku, iza čijih je uposlenika, kažu, najteža godina u više od sedam decenija postojanja ove ustanove. Završavaju je, ipak, zadovoljni vlastitim uspjehom, ali i s neizvjesnošću, hoće li i u narednoj ostati prvi bedem odbrane i zbrinjavanja oboljelih.

Temperatura, slabost, kašalj, borba za svaki dah. Ovo je u najkraćem slika kovid odjela travničke Bolnice za plućne bolesti, u kojem danas 25 oboljelih bije svoju bitku. A kroz koji je u protekloj godini prošlo 1.665 pacijenata, uglavnom s obostranim upalama pluća. Neki od njih, s težim kliničkim slikama, liječenje su nastavljali u Travničkoj i Bolnici u Novoj Biloj. No najviše ih se izliječenih, s nešto drugačijom slikom o životu, sretno vratilo svojim kućama.

„Nisam se imala vremena bojati, jer sam se borila da bude sve dobro i više sam mislila o mužu pošto je on bio u težem stanju. A što s tiče bolničara i sestara i doktora, ljudi su lavovi, borci. Narode, čuvajte se, jer ovo ko nije doživio ne zna šta je“, poručuje pacijentica Jadranka Žabić.

A upravo su na prvim linijama odbrane uposlenici ove bolnice, nesebično dajući sebe u borbi s nevidljivim neprijateljem. I uspjeli su iznijeti teret godine, rekordne po više od 2.200 prijema, što je praktično dvostruko više u odnosu na pretpandemijsko vrijeme, svakodnevno svjedočeći teškim trenucima.

„Dođe sin i mati, sin ostaje, mati ide kući i za nekoliko dana ili prebačen je na respirator ili je baš loše. Oni zovu stalno, pitaju. To je, ono, baš nezahvalno“, priča medicinska sestra Mirnesa Mekić.

„Bilo je situacija da imate od 134 postelje 133 napunjene do 1 sat i ostavljate dežurnog s jednim krevetom.  Uvijek smo bili i s kisikom u problemima. Tu je znalo dramatično biti, dođe se do nekoliko boca i tako“, prisjeća se prim. dr. Emir Abdulović, direktor Bolnice za plućne bolesti Travnik.

I opet, kažu, iza njih je teška, ali uspješna godina. Iako i sami izloženi opasnosti od zaraze, s ponosom ističu da su i ove godine uspjeli iznijeti teret i spasiti stotine života.

„Kad pokušavate pomoći nekome, onda dajete sve od sebe. Ja sam, recimo, prva na prijemu dobila koronu i prebolovala sam je. Znala sam kroz šta su ti ljudi prošli. U suštini, dobro smo sve to prošli, jeste da je baš bilo mukotrpno“, ističe Mekić.

Nažalost, kažu, kovid 19, sa svim svojim sojevima, daleko je od toga da nestane. Stoga je vakcinacija i poštivanje mjera, najmanje što možemo uraditi, kako značaj ove ustanove i borbe njenih uposlenika, ne bismo shvatili tek kad i sami budemo u bolničkom krevetu.

federalna.ba/Adisa Alić