“Svezak sjećanja”: Propituje se duša "Pompejanskom baladom" Nikole Šopa dok “Svemiri venu...” 

“Svezak sjećanja” Radija Federacije BiH oslikala Aida Hadžiabdić…

“Vjekovi zatrpali te nisu,
Iz pepela tvoj skriveni ukazao se bok…”

Profesor i pjesnik Hrvoje Jurić govorom - Ljudsko, suviše nadljudsko: šopovska antropologija između Zemnika i Nedohoda u okviru Znanstvenog skupa uz 40. obljetnicu smrti Nikole Šopa, Matica hrvatska, Šopov život opisao je riječima: “Tiho živjevši, tiho i umre…“ usporedivši ga sa životom književnika Miroslava Krleže te ih je proglasio potpunim antonimima riječima “dvije tuge, jedna jarka, a jedna skrušena“. O Šopovu Nedohodu kazuje da je zrcalo Zemnika koje je personifikacija zbilje koja se može izbjeći jedino nadohođenjem. Šopov Nedohod je nemjesto, utopija, ono čemu se unatoč težnji ne dohodi. Zemnik i Nedohod su, prema Juriću, dvostruko lice čovjeka koje uvijek biva razapeto između oba. Čovjek je nedovršeno biće, to jest čovjek nije ono što jest, nego ono što ima biti. Šop piše, da bi se iz zemnosti vinuo u nebesko, moraš odronuti od ljudskosti. Svoj govor je profesor i pjesnik Hrvoje Jurić zaključio riječima: “Moći biti Bog, a htjeti biti čovjek, to može samo Bog“.

Daj mi, o Bože, da zaspim nasmijan
radošću sitih prepelica,
pod kruškom zrelom, u hladu slušajući
sve dalju pjesmu bijelih žetelica.

I uzglavlje mi daj od svježeg, mladog sijena.
I pokrov od biserne rose nanizan.
O daj mi da umrem u mirisu žita i trave,
kad budu sva polja pokošena.

Tada još jednom da ravnicom rodnom
vidim žetelice ko’ golubice bijele.
Kućerke daleke i u dvorištima krošnje tamne,
gdje stare bake dugo u noć prele.

I plodovi zreli neka tad zatutnje oko mene,
sa grana koje sve tiše šumore.
O Bože, i neka u ponoć dođu u travi skrivene
krijesnice tihe i za moju dušu dugo gore.

Nikola Šop
19.08.1904. - 02.01.1982.