Što te nema i druge tuge – Aleksa Šantić
**
Dobro je čitati ... čitati verse Pjesnika koji u”stihove meće otkucaje svoga srca, ne kao pesnik, no kao čovek” ... čitati poeziju Pjesnika koja čini da se „čovjek osjeća ne samo da je dio zemlje i naroda već da su i zemlja i narod dijelom njegove široke duše, duše iskrenog lirika“.
**
Plemene buktinje osvjetljavale su strmu Suhodolinu i litice mračnog Podveležja, kada je, jednog februarskog predvečerja, u Mostaru, na groblju Pašinovac sahranjen pjesnik Aleksa Šantić, „posljednji vitez romantike“. Preminuo je 2.februara 1924.godine, ostavivši iza sebe, ostaviviši nama i „Pretprazničko veče“, i „Ribare“, i „Proljeće“, i „Boku“, i „Neretvu“, „Veče na školju“, i „Eminu“ i „Jednu suzu“.
**
Pjesnik Aleksa Šantić rođen je u Mostaru, 27.maja 1868.godine, u naselju Brankovac. Biografija i bibliografija Pjesnika manje-više nam je poznata. Za života objavio je petnaestak knjiga poezije. Posthumno su objavljena „Celokupna dela Alekse Šantića“, u Beogradu, te „Izabrana djela“ u pet knjiga u Sarajevu. Izdavačka kuća „Dječija knjiga“ štampala je, 2018.godine, lirsku monografiju „Aleksa – Podsjetnik na Ljubav“, autora Miše Marića. U predgovoru „Podsjetinka“ , između ostalog piše – „da su izdavač i autor pripremili ovo skromno, a dužno poklonjenje pjesniku. Podsjetnik na ljubav, plemenitost i dobrotu, sa željom da skori, stosrci Mostarci nalik davnim precima i Aleksi, ponovo prigrle i slave svog Pjesnika istim dostojanstvom, ponosom i ljubavlju kojim je Pjesnik ljubio i proslavio svoj i njihov Mostar.“ A,Mostar, onaj negdanji Mostar, podigao je Aleksi nadgrobni spomenik, ulicu po njemu imenovao; na stotu godišnjicu rođenja Grad je pokrenuo „Šantićeve večeri poezije“ i Staru gimnaziju po njemu nazvao ... teatrolog, reditelj i kritičar Josip Lešić ispisao je romansiranu biografiju pjesnika, a Radio-televizija Sarajevo snimila film i seriju „Moj brat Aleksa.
**
„Ne postoji grad na južnoslovenskim prostorima koji se tako ljupko, vjerno i rodbinski prisno poistovjetio i ponosio svojim pjesnikom, niti pjesnik svojim gradom kao što su Mostar i Aleksa Šantić. Ne postoji grad koji je igdje toliko ličio na sebe kao Mostar u njegovim pjesmama niti pjesnik koji je cjelokupnim djelom toliko ličio na rodni grad koliko Aleksa na Mostar. Preživjeli su hropac dva carstva i krvav porod jedne monarhije podjednako uspravni i gordi, u uzajamnoj ljubavi i poštovanju. Mostar i njegov pjesnik su bili jednojajčani blizanci.“ – Mišo Marić
**
Pjesnkov posljednji ispraćaj trajao je pet sati. U listu „Narodna sloboda“, u broju pet, na stranici broj 8 piše – Mrtvo tijelo pjesnikovo prevezeno je iz kuće žalosti u veliku dvoranu Srpskog doma, koja je bila sva urešena crninom. U ponedjeljak, u 2 sata poslijepodne krenuo je sprovod iz Srpskog doma, pred kojim se bila skupila masa svijeta. Dan je bio prijatan i ugodan, kao usred proljetnog doba. Žalobna povorka išla je dostojanstveno preko mosta Kralja Petra, Šetalištem vojvode Mišića, Liskom, Paralelnom i Glavnom ulicom, te Brankovcem prema Sabornoj crkvi, gdje je održano opijelo.
„Za sve vreme dok je povorka lagano obilazila Mostar, aeroplani su kružili iznad nje i ispratili Šantića, kao što su to činile mase sveta koje su se tiskale pred kućama i zatvorenim dućanima. Jer sve su radnje bile zatvorene. A, narod, bio on musliman, pravoslavni ili katolik, zvao se Hrvat ili Srbin, podjednako je tužio i oplakivao svog velikana i pesnika. Svi govornici su istakli Aleksu Šantića kao pesnika jedinstva i bratstva, ali kao da je najdirljivije to učinio mujezin sa minareta Cerničke džamije, toplim glasom otpevao je poslednju molitvu praštanja ... „ - beogradski časopis „Vreme“, 4.februara 1924.godine
**
„Ima pjesnika originalnijih i mislenijih, onih koji više kažu našem duhu; ima živopisnijih, melodičnijih i vještijih, koji ljepše zabavljaju naše oči i naš sluh, ali nema pjesnika neposrednijih i iskrenijih osjećanja, koja više govore našem srcu“ – napisao je književnik Jovan Skerlić o pjesniku Aleksi.
**
Odabrala i uredila – Selma Dizdar
Poeziju Alekse Šantića govorio Haris Etemi
Ton-majstor – Šerkan Cakić
Foto – Selma Dizdar