"Skoro sam odustao i postao učitelj mačevanja": Iron Maiden o 50 godina metala, iscrpljujućih turneja i godina loše komunikacije

Kada ga pitaju kako je moguće da je prošlo više od pola stoljeća otkako je osnovao Iron Maiden, basista i osnivač Steve Harris zvuči gotovo zbunjeno, kao čovjek koji pokušava da se prisjeti gdje je ostavio nešto važno. „Prošlo je nevjerovatno brzo. Odeš na turneju na nekoliko mjeseci i sve proleti, ali se u međuvremenu dogodi toliko stvari. Cijela naša karijera je zapravo produžetak toga – 50 godina u jednom dahu“, kaže Harris, piše The Guardian.

Njegov bend Iron Maiden danas se smatra jednim od najutjecajnijih i najprepoznatljivijih imena u historiji britanskog metala. Od svojih početaka u Londonu 1975. godine, bend je izgradio reputaciju na energičnim, teatralnim i ambicioznim albumima koji su oblikovali cijeli žanr – uključujući The Number of the Beast, Powerslave i Seventh Son of a Seventh Son.

Od underground scena do svjetskih arena

Iron Maiden su se probili u sam vrh osamdesetih kao dio pokreta poznatog kao new wave of British heavy metal (NWOBHM), scene koja je nastajala u malim klubovima, pubovima i improviziranim prostorima širom Velike Britanije. Pjevač Bruce Dickinson prisjeća se tog perioda kao haotičnog, ali izuzetno kreativnog vremena.

„NWOBHM! Ako ste ga znali izgovoriti, već ste bili na dobrom putu“, kaže Dickinson uz osmijeh. „Ali u stvarnosti, mi smo bili na nuli i pitali se o čemu ljudi pričaju – jer je sve to već postojalo godinama.“ On ističe legendarna londonska mjesta poput Marquee Cluba u Sohou i Music Machinea u Camdenu kao epicentre scene.

„To su bila mjesta gdje si htio biti. Prije toga svirao si po ćoškovima nekog paba, na komadu tepiha“, kaže on.

Za razliku od punk pokreta, koji je u to vrijeme dominirao omladinskom scenom, metal je, kako kaže Dickinson, preuzeo jednu ključnu ideju: „Punk je donio ‘uradi sam’ pristup. Ljudi su sami izdavali singlove i snimali ploče. A onda se punk pretvorio u new wave i new romantic. Mi se nismo pretvorili ni u šta drugo – samo smo nastavili dalje.“

Uspon, promjene i ulazak Dickinsona u bend

Debi album Iron Maiden ušao je u britansku top 5 listu 1980. godine, čime je bend već rano nagovijestio svoj komercijalni i kulturni potencijal. No, ubrzo su uslijedile promjene. Prvi pjevač Paul Di'Anno napustio je bend 1981. godine nakon iscrpljujućih turneja i problema s ovisnostima. Na njegovo mjesto dolazi Bruce Dickinson, čiji ulazak u bend ima gotovo filmski karakter. Kako se prisjeća, ključni razgovor s menadžerom Rodom Smallwoodom dogodio se na festivalu Reading, u improvizovanim i gotovo apsurdnim okolnostima.

Dickinson, koji je tada već bio poznat iz benda Samson, opisuje taj trenutak kao sudbonosan, ali i pomalo nestvaran. „Bilo je kao da igram u nižoj ligi i neko mi kaže da idem igrati za Manchester City“, kaže on. „Ali bio sam nevjerovatno samouvjeren, imao sam 21 godinu i mislio: naravno da ću dobiti ovaj posao.“

Njegov vokal – snažan, visok i prepoznatljiv – ubrzo je postao jedan od zaštitnih znakova Iron Maidena, a bend je s njim ušao u svoju najambiciozniju i najuspješniju fazu.

Bend bez granica

Dickinson naglašava da ga je u Maidenu privukla muzička ambicija Stevea Harrisa i tehnička spremnost benda. „Steve je znao tačno gdje želi ići. Vidjelo se da bend može postati ogroman. U muzičkom smislu - nije bilo granica“, kaže on.

Harris je, s druge strane, ostao konstanta kroz sve faze benda – od promjena postava do evolucije zvuka koji je vremenom postajao sve teži i kompleksniji. Iron Maiden su, uprkos krizi metala sredinom 90-ih, ne samo opstali nego su dodatno proširili svoj zvuk i publiku, postajući globalni fenomen.

Pola stoljeća na sceni i nova poglavlja

Prošle godine bend je obilježio 50 godina postojanja turnejom Run for Your Lives, koja se nastavlja do novembra i uključuje njihove najveće nastupe u Velikoj Britaniji do sada, uključujući i dvodnevni festival EddFest u Knebworthu. Paralelno s turnejom, najavljen je i dokumentarni film Burning Ambition, koji donosi arhivske snimke i intervjue sa brojnim poznatim imenima muzičke scene, među kojima su Tom Morello, Chuck D, Lars Ulrich, pa čak i Javier Bardem.

Dickinson se šali na račun fanova: „Diehard fanovi će reći: zašto film ne traje deset sati? Ali nadam se da će biti zabavan.“

“Teatar uma” i cijena uspjeha

Jedan od ključnih elemenata koji su Iron Maiden izdvojili iz mase bio je specifičan način pripovijedanja njihovog frontmena Bruce Dickinson. Njegove pjesme nisu bile samo tekstovi – bile su, kako sam kaže, “teatar uma”. Kroz muziku benda provlače se brojne književne reference: od Samuel Taylora Coleridgea i njegove Rime of the Ancient Mariner, preko Aldousa Huxleya i romana Brave New World, pa sve do socijalnog realizma Alana Sillitoea i djela The Loneliness of the Long Distance Runner. Uz to, pjesme su često inspirirane historijskim bitkama i političkim previranjima, što se jasno čuje u numerama poput Paschendale, Alexander the Great i The Trooper.

Album koji je promijenio sve

Godine 1982. bend se zatvorio u studio kako bi snimio album The Number of the Beast – izdanje koje će ih zauvijek lansirati u sam vrh svjetske scene.

Album je donio niz klasika već na prvi pogled: naslovnu pjesmu, Run to the Hills i Hallowed Be Thy Name, ali i dublje, jednako snažne komade poput The Prisoner i Children of the Damned. Po prvi put, Iron Maiden su u potpunosti spojili teatralnost, epske teme i sirovu energiju heavy metala u jedinstvenu cjelinu. Osnivač benda Steve Harris, međutim, ostaje skroman:

„Kada uđeš u studio s hrpom pjesama, ne razmišljaš nužno da si napravio klasik. Ja sam samo mislio: brz obzira hoće li ga ljudi voljeti ili neće, napravili smo vraški dobar album.“

Dickinson, s druge strane, ima potpuno drugačiju perspektivu:

„Jesmo li znali da je poseban? Jesmo! Ostajali bismo u studiju nakon snimanja, slušali sve iznova. Sjedili bismo tamo, pili Watneys Party Sevense i gradili zid od tih bačvica. Kući bismo išli u četiri ujutro, a ostatak vremena samo smo sjedili i govorili: ‘Čovječe, je li ovo moguće?’“

Nemilosrdan tempo i uspon do arena

Tokom ranih osamdesetih, bend je radio gotovo bez predaha: svake godine novi album, zatim turneja, i eventualno nekoliko sedmica odmora za Božić. Za album Piece of Mind iz 1983. godine, njihov menadžer Rod Smallwood donio je hrabru odluku – umjesto manjih dvorana, rezervisao je velike arene širom SAD-a, uključujući i Madison Square Garden.

Rizik se isplatio. Iron Maiden su postali globalna arena senzacija i platinasti izvođači – ali i bend koji je funkcionisao mimo industrijskih pravila: bez komercijalnih spotova, uz minimalnu radijsku podršku i gotovo nikakvu prisutnost u mainstream medijima.

Gitarista Adrian Smith objašnjava cijenu takvog uspjeha: „Kad si u dvadesetima, nevjerovatno je koliko tijelo može izdržati. Ali mi smo morali raditi tim tempom – nismo imali veliki hit singl koji bi donosio novac. Morali smo izaći pred publiku i donijeti im muziku. To se kasnije isplati, jer ljudi to pamte. Ali dođe trenutak kada shvatiš da si trebao stati i odmoriti.“

Turneja koja je gotovo slomila bend

Vrhunac tog iscrpljujućeg ritma bila je zloglasna World Slavery Tour (1984–85), koja je pratila album Powerslave. Turneja je bila ogromna – ali i iscrpljujuća do krajnjih granica. Dickinson priznaje da je to bio prelomni trenutak:

„To je bio moj prvi ozbiljan pad. Nisam imao život. Sve je počelo ličiti na zlatni kavez. Pitao sam se – ima li ovo smisla? Bio sam mlad i mogao sam raditi nešto drugo. Razmišljao sam da sve napustim i postanem učitelj mačevanja.“ Dodaje da se počeo udaljavati od onoga što ga je prvobitno privuklo muzici: „Gubio sam vezu s razlogom zbog kojeg sam počeo – a to je bilo pripovijedanje kroz muziku.“

Iako su fanovi često prepoznavali dubinu njihovih tekstova, Dickinson priznaje da ga ponekad frustrira površno shvatanje benda. „Ne bih rekao da me to ljuti, ali je iritantno kada ljudi kažu: ‘Vi ste samo grupa površnih idiota koji ne znaju ništa drugo raditi.’“

Promjene devedesetih i prvi veliki lom

Do 1990-ih, muzička scena se mijenjala. Bendovi poput Guns N’ Roses i Metallica dominirali su, a Maidenov epski, teatralni stil počeo je djelovati zastarjelo.

Album No Prayer for the Dying (1990) bio je pokušaj povratka korijenima – snimljen u improviziranom studiju na imanju Stevea Harrisa, koristeći čak i mobilni studio koji su ranije koristili The Rolling Stones. S tog albuma dolazi i hit Bring Your Daughter… to the Slaughter, jedna od rijetkih heavy metal pjesama koja je dospjela na prvo mjesto britanske top liste.

Ipak, iza kulisa stvari nisu bile stabilne. Adrian Smith odlučio je napustiti bend. „Takve stvari nikad nisu jednostavne“, kaže on. „Bio sam u unutrašnjem haosu. Nisam mogao smisliti nove ideje. Nakon Seventh Son bio sam zadovoljan i sve je raslo, ali nisam bio za povratak na siroviji zvuk. Rekli su mi da vide po mom ponašanju da nisam sretan. Imali smo sastanak – i to je bilo to.“

Kriza, odlazak i pad popularnosti

Početkom 90-ih muzički ukus publike se mijenja. Pojava bendova poput Alice in Chains i Soundgarden donijela je novu estetiku, a Iron Maiden je počeo djelovati zastarjelo. Dickinson i gitarista Adrian Smith napuštaju bend početkom decenije, a grupa ulazi u težak period s novim članovima. Iako su albumi poput The X Factor i Virtual XI imali svoje kvalitete, popularnost benda opada, posebno u SAD-u.

„Metal je bio u krizi svuda. Naučiš da moraš prihvatiti uspone i padove i jednostavno nastaviti dalje“, kaže Harris.

Preokret dolazi 1999. godine kada se Dickinson i Smith vraćaju u bend. Album Brave New World označio je veliki povratak, a koncert na Rock in Rio 2001. pred 250.000 ljudi potvrdio je da Iron Maiden ponovo pripada samom vrhu.

Od tada bend nastavlja razvijati svoj zvuk, uvodeći progresivne elemente inspirisane bendovima poput Jethro Tull i Genesis, ali zadržavajući prepoznatljivu energiju. Albumi poput The Book of Souls i Senjutsu pokazali su da bend i dalje može biti relevantan, težak i inovativan.

50 godina kasnije – i dalje bez kompromisa

Iako se šuška o novom albumu, Harris ostaje suzdržan: „Koja je poenta praviti ‘Run to the Hills Part Two’? Vidjet ćemo šta svi žele i krenuti od toga.“

Dickinson, s druge strane, ostaje jednako samouvjeren kao i na početku: „Dajte bilo koju pjesmu Iron Maidenu i ona će zvučati kao Iron Maiden. To je nešto posebno. Ne znam kako ni zašto – ali jednostavno jeste.“

U svijetu u kojem bendovi dolaze i odlaze, Iron Maiden ostaje simbol dosljednosti, kreativnosti i nepokolebljive vizije. Njihova priča nije samo priča o uspjehu – to je priča o opstanku, prilagodbi i vjeri u vlastiti put, bez obzira na trendove.

I nakon pola stoljeća, jedno je sigurno: Iron Maiden ne planira stati.

Iron Maiden: Burning Ambition je u kinima od 7. maja.

federalna.ba